‘Emily in Paris’ mogla je biti lijepa razglednica. Ovako je samo osrednji rezultat osrednjeg projekta koji u nekom realnom svijetu bez potrebe za hiperprodukcijom ne bi imao šanse
Nedavno objavljen popis nominiranih za prestižnu nagradu Zlatni globus, naravno, nije prošao bez kuknjave. Ovaj put nije riječ o zloupotrebi moći ‘bijelog, heteroseksualnog privilegiranog muškarca’, nego o trendu da se u očiti proizvod industrije zabave, bio to filmski ili televizijski sadržaj, upiše aktivizam i traži nepostojeće aktivističke poruke. U tom svjetlu možemo promatrati i kritike iznesene na račun serije ‘Emily in Paris’ i njezine glavne glumice Lily Collins. Njezin je najveći krimen poznati otac, a seriji se predbacuje nedostatak aktivizma. No je li njihovo učitavanje u eskapističku zabavu zbilja nužno?
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
