Politika stara sedamdeset godina, obećanje da će svatko čiji je život ugrožen u vlastitoj zemlji imati pravo na azil u drugoj, sigurnijoj državi, nastala je nakon Drugog svjetskog rada kao moralni i praktični imperativ. Ponovna izgradnja društva na krhotinama za opće dobro svih posljednjih je godina višestruko iznevjerena. Nije tu samo riječ o zidovima, žilet-žicama, podmićivanju da bi se zaustavljali izbjeglički valovi, o kolonijalnim silama čiji su se melting potovi rasuli, isključenosti i getoizaciji, nego je riječ i o kriminalizaciji humanosti. Pomaganje ugroženima, vidjeli smo to uostalom na primjeru talijanskog političara Domenica Lucana, kažnjivo je zatvorom. Stoga je donekle neobično da jedna drukčija priča o izbjeglištvu dolazi iz Danske, poznate po restriktivnim politikama i offshore azilantskim logorima. Ona je osobna, a opet univerzalna. U trenutačnim ratnim okolnostima više nego aktualna.
Animirani dokumentarac ''Bijeg'' (izvorno ''Flugt'') redatelja i koscenarista Jonasa Pohera Rasmussena bez obzira na ograničenu distribuciju uspio je osvojiti Sundance, Nordic Council Prize for Film, ali i trostruku nominaciju za Oscara u kategorijama za najbolji dokumentarni, strani i animirani film. Prigrljen od svestranog glumca i producenta Riza Ahmeda (usp. ''Zvuk metala''), ali i velike danske zvijezde Nikolaja Coster-Waldaua (usp. ''Igre prijestolja''), koja je dala glas u engleskoj sinkronizaciji, u hrvatskim se nezavisnim kinima besplatno prikazivao zbog Nominacije za Nagradu publike LUX 2022. Europske unije. U konkurenciji za nagradu čije se glasovanje zatvara 25. svibnja također su ''Quo Vadis, Aida?'' Jasmile Žbanić i ''Velika sloboda'' Sebastiana Meisea.
Prvi kadrovi protagonista Amina zatiču na kauču. Zaklopljenih očiju redatelju pokušava ispričati vlastitu priču. Poznaju se iz tinejdžerskih dana, dok su iz sela putovali u školu. Amin je imao neobičnu majicu i uvijek je izgledao sjetno, daleko. Trauma koja je dio njega više od dvadeset godina mora biti skrivena, zatomljena, no nakon uspostavljanja povjerenja između dvaju prijatelja, redatelja i protagonista, polagano se uz flashbackove prošlost rastvara iz perspektive sadašnjosti. Dječak u sestrinoj haljinici trčkara ulicama Kabula s walkmanom iz kojeg odjekuje ''Take on Me'' grupe A-ha, u čijem se spotu, baš kao i u dokumentarcu, izmjenjuju animirani i igrani dijelovi. Djetinjstvo tek na prvi pogled posve obično i zaigrano na ulicama. Stvarno je, podsjeća nas arhivska fotografija bučnih ulica prije talibanske vladavine.
Odrastanjem nastupaju promjene. Shvaća da nije poput ostalih jer mu je prva ljubav Jean-Claude Van Damme. Shvaća i da je djetinjstvo izgubljeno nakon što policija dolazi po njegova oca. Ono što će uslijediti zbog političkih previranja u Afganistanu - bijeg na zapad preko tad korumpiranog i turbulentnog SSSR-a, beskrajno dugi dani u Moskvi gdje na kauču obitelj drži jedino meksička sapunica, agonija njegova brata čistača u Švedskoj koji će sve napraviti da izvuče njega, majku, brata i dvije sestre, surovost trgovine ljudima. Ta hrpa izvanjskih naoko malenih kolapsa humanosti satkana je od brižljive, gotovo impresionističke animacije Kennetha Ladekjaera i Jess Nicholls koju prate partiture Une Helmerssona te violina Maria Samuelsena. Najmučniji prizori skoro pa nemaju boja, lica su tek sjene. Majka je u Aminovu sjećanju uvijek sijeda. Materinski jezik kao odrasli, uspješni danski znanstvenik zaboravlja. Toplinu poput ogrlice koju čuva od suputnika nagriza melankolija i otuđenje. Proganja ga tajna koju je jednom davno priznao ljubavniku pa se duboko pokajao.
Kuće koje mu u sadašnjosti pokazuje zaručnik Kasper sa zelenilom i jezerima u predgrađu podsjećaju ga na dane u azilu. Kad je svaki dan bio isti, a pogled je padao tek na livade. Obilježen šutnjom o vlastitom podrijetlu u Danskoj i spoznajom što znači biti gay u Afganistanu, ipak nije imun na zapadne boljetice. Karijera je najvažnija, sve drugo, pa i ljubav, može čekati. Kompleksan, zatvoren, a istodobno ranjiv Amin u odnosima s obitelji, partnerom i bliskim prijateljem dobiva punokrvnost. Moment iznenađenja koji mu priređuje brat jedan je od rijetkih trenutaka olakšanja u filmu, ujedno i lekcija o prihvaćanju, Kasper ga ponovno uči što je dom, a bliskom prijatelju se otvara taman dovoljno da ne zapadne u gorki sentimentalizam. Sve što je bilo i dalje je tu, kao sjena koja vreba.
''Bijeg'' nije još jedan film o traumi, on je i priča o odrastanju, nošenju tereta, ali i svim posljedicama ratnog raseljavanja. U dijelovima prirodni nastavak podcijenjenog izraelskog ''Valcera s Bashirom'' Arija Folmana. San se tu isprepliće s javom, intimno postaje kolektivno, susreti trajno odgođeni, prošlost bolna. Sniman tijekom četverogodišnje serije intervjua prvi je animirani Rasmussenov film, mnogo konkretniji i zaokruženiji od njegova pomalo nabacanog dokumentarca ''Searching for Bill'' (2012.). Ujedno je i dokaz da animacija, poput lutkarstva u kazalištu, nije nužno rezervirana za dječje i obiteljske filmove. Izbjegavanjem konvencionalnih dokumentarističkih rješenja, poput pripovijedanja događaja ili biografije pojedinca, uspijeva s dovoljno nježnosti uspostaviti trajnu vezu s gledateljem te tvrdoglavo opovrgnuti uvriježenu tezu da je pred nama još jedan film iznuđivanja emocija.
