Life
1745 prikaza

Bilo jednom u Hrvatskoj: Nestali prizori super tvornica

Tvornica RIZ
1/7
Express
Serijal Factory prikazuje nekad najuspješnije tvornice u Jugoslaviji, koje su dolaskom novog sustava – nestale

Dojmilo je se, kaže, kako se u nekadašnjoj ideologiji rad veličao, uzdizao na poseban nivo. Zato je prije nekoliko godina mlada slikarica Martina Grlić (33) naslikala serijal zvan “Factory”, odnosno, “Tvornica”. Njime, kroz niz slika većih dimenzija (120 x 150 centimetara), rađenih uljem na platnu, prikazuje neke od nekoć svakodnevnih prizora u tvornicama koje su bile jaki brendovi u bivšoj Jugoslaviji, a koji su ulaskom u novi sustav devedesetih ili zamrle ili nastavile nekim drugim putem. Podravka, Koka, Jadran, Jugoplastika i RIZ tvornica telekomunikacijskih uređaja, sva ta imena u nekadašnjem su sustavu značila mnoga radna mjesta za radnike željne rada.

"Željela sam prikazati neke pogone koji su bili svojevrsni divovi bivšeg sustava. Podravka, Jadran, Jugoplastika, Koka Varaždin, tih je tvornica zaista bilo mnogo. Neke od njih su se održale i danas. Podravka primjerice ili Jadran i Koka Varaždin, današnja Vindija. Većina ih je ipak propala i uništena. Jugoplastika je stradala tijekom “hrvatske privatizacije”, pod izlikom da nije dovoljno konkurentna u odnosu prema kineskom tržištu. Tako je bilo i s Biserkom", kaže Martina, koja je serijal predstavila 2012. 

Izlagala ga je godinu poslije samostalno, u zagrebačkoj galeriji Karas, ali i na skupnim izložbama po Hrvatskoj i izvan nje. Trenutačno je dio ciklusa “Factory” izložen u Mariboru, unutar nekadašnje tvornice tekstila, čiji veliki prostori sad služe za razne kustoske i umjetničke projekte. Ideja da se pozabavi upravo ovom tematikom, Martini je, kako objašnjava, došla nekako s vremenom.

"Ideju su zapravo pokrenula neka osobna sjećanja iz djetinjstva. Prizori radnica koje šivaju iz poduzeća Naša moda u kojem je nekad davno radila moja teta. Zatim, dogodila su se poznanstva s ljudima koji su bili dio tih pogona. Naposljetku sam u ruke dobila i prvu tvorničku monografiju i tada se zapravo napokon rodila želja da tu priču oformim unutar svog rada", otkriva Martina i dodaje kako se mnogima tema njezina rada nije svidjela.

"Bilo je svakakvih razloga za to, a osim toga, činjenice da se neće svakome svidjeti ono čime se baviš, rad na ovome naučio me i da mnogi ljudi ne žele učiti iz povijesti", zaključuje Martina.

Ona je, kako priznaje, gledajući monografiju jedne od tvornica, bila u jednu ruku i očarana.

"Javila se svojevrsna fascinacija tim prizorima radnika i radnica, ali isto tako i ideologijom toga vremena u kojem se rad zaista veličao. Promjena koja je nastala kao posljedica političkih previranja, posebice promjena odnosa prema radu i kako je to izravno utjecalo na proizvodnju vrijednosti u društvu je ono što me jako zainteresiralo. Život velikih tvornica, kako sam otkrila, zapravo je dobar pokazatelj kako se kroz politiku mijenja struktura društva i ideologija jedne nacije", kaže Grlić.

Svoje je slike radila prema starim fotografijama koje su joj služile kao predlošci. Neke od njih našla je u zbirci Hrvatskog državnog arhiva (“Dokumentacija iz tog vremena je dosta rasplinuta, ali može se naći”, objašnjava.), a ostalih se domogla uz pomoć starih tvorničkih monografija. Takve su knjige, tvrdi, prava rijetkost. Uradila ih je zatim tako da na prvo gledanje, katkad i na drugo i treće, izgledaju kao retrofotografije, a ne kao prave slike o nekim starijim, drukčijim vremenima. Crno-bijele su i sve donose prepoznatljive i dojmljive tvorničke scene.

Pokazuju vremena kad su ti pogoni bili vrlo uspješni, što su godine uglavnom od pedesetih pa do devedesetih i Domovinskog rata, koji je sve “izbacio iz tračnica”. Tvornice su zato sve doživjele neki oblik promjene, bilo da su nestale, kao što je slučaj s Jugoplastikom, na čijem je nekadašnjem mjestu kasnije “niknuo” splitski Joker, bilo da su prešle u nešto drugo. Podravka je u tom smislu, recimo, doživjela pretvorbu, dok RIZ-ova privatizacijska trakavica još traje. Ima tu, dakle, svega, pa i onoga aktualnoga, što je Martinu učinilo itekako svjesnom različitih reakcija koje njezini radovi mogu izazvati.

"Ove moje ‘slike slika’, služe kao okidači svijesti svakog pojedinca. Pritom je prije svega važan društveni moment u kojem te slike postaju izvor sjećanja o vremenu kad se rad glorificirao. Mogu, također, potaknuti određene asocijacije vezane uz poziciju današnjeg čovjeka i društvo u kojemu on živi. Sve ovisi o nečijem intimnom doživljaju", objašnjava slikarica koja se u ovim radovima oslonila i na neke ranije umjetnike koji su se bavili temom socijalizma. Jan Kempenaers, na primjer, belgijski umjetnik koji je od 2006. - 2009. godine fotografirao oronule socijalističke spomenike na području bivše Jugoslavije.

"Čini mi se da treba imati odmaka od situacije da bi se napravio dobar rad koji će objektivno i široko obuhvatiti svoju problematiku. Nasuprot Kempanaersu, ima nekoliko umjetničnih radova naših umjetnika koji su se bavili tematikom tvornica, ali mi se čini da su predirektno dotakli samo onu lokalnu tematiku koja je i izvor njihovih osobnih problema", zaključuje Martina.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.