Life
3390 prikaza

Bivši kopilot bombardera B-24 i filmska legenda

1/11
Gorupdebesanez/CC BY-SA 3.0
Kad govorimo o velikom Robertu Altmanu, govorimo barem o sedam filmskih remek-djela koja su obilježila posljednja tri desetljeća filmske industrije 20. stoljeća

Parafrazirat ću na početku naslov jedne od zbirki priča Raymonda Carvera: O čemu govorimo kada govorimo o Robertu Altmanu, jednom od najvažnijih i najutjecajnijih redatelja druge polovice 20. stoljeća? O redatelju čiji je rad utjecao na brojne sineaste, poput Paula Thomasa Andersona, Wesa Andersona, Alejandra Gonzalesa Inaritua ili Michaela Winterbottoma? Brojne redatelje, čak i neke značajnije, pamtimo po jednom ili nekolicini filmova koji su obilježili njihovo stvaralaštvo. Kod Altmana tih je filmova više, barem njih sedam: “M.A.S.H” (1970.), “McCabe & Mrs. Miller” (1971.), “Dugi oproštaj” (1973.), “Nashville” (1975.), “Igrač” (1992.), “Kratki rezovi” (1993.) i “Gosford park” (2001.). Dakle, kad govorimo o Altmanu, govorimo barem o sedam filmskih remek-djela koja su obilježila posljednja tri desetljeća filmske industrije 20. stoljeća. Teško je među pobrojanim naslovima naći neki zajednički nazivnik, jer se radi o različitim žanrovskim, odnosno antižanrovskim ostvarenjima, od antiratnog M.A.S.H.-a pa do nekonvencionalnog krimića, kakav je “Gosford Park”. Altman nikad u karijeri nije osvojio natjecateljskog Oscara, unatoč tome što je imao sedam nominacija, po čemu je, po svojevrsnom odiumu Hollywooda naspram njega, usporediv jedino s Alfredom Hitchcockom, bez obzira na to što su čak četiri njegova filma (“M.A.S.H.”, “McCabe & Mrs. Miller”, “Dugi oproštaj” i “Nashville”) uvršteni u američki Nacionalni filmski registar, i bez obzira na to što je Altman tek jedan od trojice redatelja u povijesti čiji su filmovi pobijedili u Cannesu, Berlinu i Veneciji. (Preostala dvojica su Henri-Georges Clouzot i Michelangelo Antonioni.) Glavni razlog je bio možda taj što Altman nikad nije skrivao svoj odium naspram Hollywooda. Njegovi filmovi obilježeni su političkom i ideološkom dekonstrukcijom američkih mitova, među kojima Hollywood, kao ključni generator tih mitoloških narativa, zauzima čelno mjesto. Zbog toga je ovaj redatelj bio poznat i po svojim “antiholivudskim” stajalištima, u čemu je ostao dosljedan do kraja života. “Mislim da nema živog filmaša, ili onog koji je ikada živio, a koji je imao bolju karijeru od mene. Nikada nisam bio bez projekta i uvijek je to bio projekt po mojemu izboru. Tako da nije moglo bolje ispasti. Nisam postao bogataš, nisam živio u dvorcu i nemam veliko osobno bogatstvo, ali sam cijeli život radio ono što sam želio. A učinio sam mnogo toga”, izjavio je jednom rekapitulirajući svoju biografiju. (Jedini Oscar koji je Altman dobio bio je onaj za životno djelo koji mu je dodijeljen 2006. godine.)

 | Author: Hahn-Khayat-Nebinger/ABACA/PIXSELL S glumicom Meryl Streep na dojeli Oscara 2006. godine. U ruci drži počasni Oscar koji mu je tada dodijeljen Hahn-Khayat-Nebinger/ABACA/PIXSELL

Robert Altman, američki redatelj, scenarist i producent, rođen je 1925. u Kansas Cityju. Umro je u Los Angelesu 2006. godine. Svoj prvi igrani film “Delinkventi” snimio je 1955. godine te nije pobudio veću pozornost publike i kritike. Slično se dogodilo i s njegova dva sljedeća filma: “Odbrojavanje” (1968.) i “Toga hladnoga dana u parku” (1969.). Diplomirao je na Vojnoj akademiji 1943. godine, da bi se odmah nakon toga, u dobi od 18 godina, pridružio američkim zračnim snagama. Tijekom Drugog svjetskog rata Altman je kao kopilot bombardera B-24 sudjelovao u više od pedeset ratnih operacija u Europi i Aziji. Nakon rata preselio se u Kaliforniju, odakle je 1948. prešao u New York, da bi se već sljedeće godine vratio u rodni Kansas City, u kojemu je prihvatio posao redatelja i scenarista industrijskih filmova za tvrtku Calvin, za koju je režirao 65 industrijskih i dokumentarnih filmova. Kroz svoj rani rad na industrijskim filmovima, Altman je eksperimentirao s narativnim tehnikama i razvio određene filmske elemente koji će obilježiti njegovo stvaralaštvo.

 | Author:

Sve se za ovoga redatelja preko noći promijenilo s antiratnim filmom “M.A.S.H.”, koji je 1970. godine nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. Uslijedio je niz izvrsnih filmova koje je ovaj redatelj snimio u prvoj polovici sedamdesetih, da bi nakon toga upao u višegodišnju stagnaciju, snimajući niskobudžetne nezavisne produkcije, da bi se ponovno vratio u vrh u prvoj polovici devedesetih s filmovima “Igrač” i “Kratki rezovi”. Ta dva perioda, prva polovica sedamdesetih i devedesetih, zlatno su doba ovoga redatelja, u kojima je snimio svoje najvažnije filmove. Kad je Altman 1969. prihvatio ekranizirati manje poznati roman “M.A.S.H.: Roman o tri vojna liječnika” Richarda Hookera iz 1968. godine, što je prije njega odbilo napraviti desetak tad poznatijih redatelja, nitko nije ni pomišljao da će taj film poslužiti kao odskočna daska za jedan od najznačajnijih filmskih opusa 20. stoljeća. Radnja filma svima je manje-više poznata zbog serije koja je uslijedila dvije godine kasnije. Odvija se tijekom korejskog rata u improviziranoj pokretnoj kirurškoj bolnici negdje u blizini bojišnice. U glavnim ulogama dvojice nekonvencionalnih kirurga nastupili su Donald Sutherland (Hawkeye Pierce) i Elliott Gould (Trapper John McIntyre). Ipak, širem gledateljstvu mnogo su poznatiji glumci Alan Alda kao Oko Sokolovo i Wayne Rogers kao Trapper John McIntyre, koji su glumili u istoimenoj seriji koja je do danas ostala najgledanija satirična televizijska serija svih vremena.
Serija je imala više od stotinu nominacija za nagradu Emmy, a osvojila ih je 14. Američka asocijacija filmskih pisaca uvrstila je ovu seriju među pet najboljih serija svih vremena. Bez obzira na to, Altman ju je prezirao jer je smatrao kako su antiratne poruke u njoj “rasističke”. Zanimljivo je spomenuti i to da je upravo “M.A.S.H.” ostvario najveću zaradu od svih Altmanovih filmova, s tim da ovdje treba spomenuti kako Altman nikad nije postao komercijalan redatelj za kojega bi se otimali veliki filmski studiji zbog njegova tvrdoglavog inzistiranja na vlastitim autorskim stavovima. Uspjehu filma u velikoj mjeri je pridonijelo tadašnje prevladavajuće antiratno raspoloženje u SAD-u.

 | Author:

Nakon “M.A.S.H.-a”, Altman je sljedeće godine snimio vestern “McCabe & Mrs. Miller”, koji je u hrvatskoj preveden kao “Kockar i bludnica”. John McCabe (Warren Beatty), kockar i bivši revolveraš, dolazi u zabačeno rudarsko mjestašce u kojem želi otvoriti kockarnicu i otmjeni bordel. Njegova poslovna partnerica u tom pothvatu je gospođa Miller (Julie Christie). Nakon poslovnog uspjeha, McCabe dolazi u sukob s moćnom rudarskom kompanijom koja želi preuzeti posao od McCabea i gospođe Miller. Altman se u ovom filmu poslužio formom vesterna na jedan do tada neviđeni način: njegov Divlji zapad je zapravo alegorija korporativne Amerike iz 70-ih, jedan postupak kakav se koristio u socijalističkim zemljama da bi se na neki način zaobišla cenzura. Najpoznatije slično djelo u bivšoj Jugoslaviji je roman “Derviš i smrt” Meše Selimovića, koji je suvremeni kontekst prenio u vrijeme Otomanske imperije u Bosni. Film je zanimljiv i zbog glazbe: Altman je u filmu iskoristio tri pjesme Leonarda Cohena, čiji je bio veliki obožavatelj. Izbor glazbe u filmovima Altmanu je bio neobično važan. Tekstovi pjesama važan su dio filmske naracije ovoga redatelja. “McCabe & Mrs. Miller” započinje Cohenovom pjesmom “The Stranger Song” s njegova prvog albuma “Songs of Leonard Cohen” iz 1967. godine, koja je Altmanu poslužila kao zvučna podloga prilikom dolaska McCabea u blatnjavi rudarski gradić: “Znam ja dobro takve ljude./Teško je zadržati nekoga/koga ne drži mjesto. (...) Kao svaki kockar/čekao je onu pravu kartu/poslije koje igrat/više trebao ne bi./Bio je samo stranac/koji mirnu luku traži”. Od glazbe spomenut ću još veličanstvenu jazz baladu “The Long Goodbye” Johna Williamsa iz filma “Dugi oproštaj”, iako ova tema, kad je riječ o ovom redatelju, zahtijeva mnogo veći prostor. Williamsov s “The Long Goodbye”, nesretnom ljubavnom pjesmom, parodira iznevjereno prijateljstvo.

 | Author: Dreamstime Sa suprugom Kathryn Reed 1977. godine Dreamstime

Dvije godine kasnije Altman je snimio žanrovski krimić “Dugi oproštaj” rađen prema romanu Raymonda Chandlera. Ulogu Philipa Marlowa dodijelio je Elliottu Gouldu, jednom od svojih omiljenih glumaca, koji je u dva njegova filma dobio glavnu ulogu. Treba ovdje, također, naglasiti još jednu vrlo važnu Altmanovu karakteristiku, a to je upravo ovaj detalj: Altman je imao svoje omiljene glumce koji se pojavljuju u više njegovih filmova. Shelley Duvall i Bert Remsena glumili su u njih čak sedam, Paul Dooley u šest, Michael Murphy u pet, dok su Jeff Goldblum, Lily Tomlin, Lyle Lovett, Henry Gibson, David Arkin i John Schuck u četiri, a Tim Robbins, Carol Burnett, Belita Moreno, Richard E. Grant, Geraldine Chaplin, Craig Richard Nelson, Sally Kellerman, Keith Carradine i Elliot Gould u tri. Volio je uglavnom glumce koji su bili dobri improvizatori, jer je bio poznat i kao redatelj koji je davao veliku slobodu glumcima. Altmanov Marlowe iz “Dugog oproštaja” izdvaja se u odnosu na sve filmske interpretacije ovoga lika, koje se uglavnom baziraju na izvedbi Humphreya Bogarta u Hawksovu “Velikom snu”, upravo po ovom detalju, po nekonvecionalnoj i ne trenutke anarhičnoj glumi Elliota Goulda.

 | Author: Public Domain Altman 1983. godine Public Domain

Altmanov “Nashville” iz 1975. godine, koji mnogi smatraju vrhuncem njegove karijere, na satiričan način govori o simbiozi estrade i politike, odnosno svijeta country glazbe i političkog populizma, što je jedan od uvriježenih filmskih stereotipa. To je ujedno i briljantna satira o Americi uoči 200. obljetnice nezavisnosti. Altman tu mitsku priču dekokonstruira odmah na početku, u atipičnom uvodu koji je zapravo “reklama” filma: “Nakon godina priprema, Robert Altman na veliko platno dovodi ‘Nashville’ s 24, prebrojte ih, 24 zvijezde koje volite! (...) Prvi u susjedstvu uživajte u zvijezdama uz stereo zvuk i sliku u boji, bez prekida za reklame”. Hal Philip Walker (Thomas Hal Phillips), kandidat na američkim predsjedničkim izborima 1976. godine, stiže u Nashville, na gala večeru na kojoj će biti prikupljana sredstava za njegovu kampanju. Film započinje scenom u studiju, gdje velika country zvijezda Haven Hamilton (Henry Gibson) snima domoljubnu pjesmu “200 Years” u spomen na 200. obljetnicu američke nezavisnosti: “Obitelj moje majke došla je brodom/i borila se kraj Bunker Hilla./Moj tata izgubio je nogu u Francuskoj, i još imam njegovu medalju./Moj brat služio je s Pattonom,/ja sam se borio u Alžiru./Očito nešto radimo kako treba/kad smo izdržali 200 godina./Molim se da moji sinovi ne odu u rat,/ali ako moraju, moraju./Dijelim moto naše zemlje i u Boga vjerujem./Bilo je uspona i padova, vremena muka i straha,/ali nešto sigurno radimo kako treba/kad smo izdržali 200 godina!”. Parodijski prikaz svijeta country glazbe kulminira u završnim scenama filma, nakon što su na pozornici, na koncertu posvećenom predsjedničkom kandidatu Halu Walkeru, upucani Haven Hamilton i pjevačica Barbara Jean (Ronee Blakley). Hamilton u pozi parodijskih akcijskih junaka uzima mikrofon i obraća se publici, što je jedna od poznatijih scena iz ovoga filma: “Samo se smirite. Ovo nije Dallas, nego Nashville. Pokažite im kakvi smo. Ne mogu nam to učiniti u Nashvilleu. Pjevajte svi!”. Zatim uslijedi izvedba pjesme “Nije me briga” kojom film završava, s tekstom dostojnim naših narodnjaka: “Jer u mome carstvu život je lijep,/pitajte bilo koju skitnicu./Život je možda jednosmjerna ulica, ali nije me briga. (...) Možete reći da nisam slobodan, ali nije me briga./Ako ne budemo živjeli mirno,/u našem grobu neće biti ničega/osim lijekova i mlatilica za muhe s crvenim točkama”. (Zanimljivo je ovdje spominjanje mlatilice za muhe. Jedna od najpoznatijih scena iz Altmanova remek-djela “Igrač”, koje će uslijediti sedamnaest godina nakon “Nashvillea”, vezana je upravo za mlatilicu muha.)

 | Author:

Ove godine navršava se ravno trideset godina od premijernog prikazivanja “Igrača”, najkompleksnijeg Altmanova filma. Radi se o satiričnoj crnoj komediji za koju je scenarij napisao Michael Tolkin na osnovu vlastitog, istoimenog romana. Film se na satiričan način bavi holivudskom filmskom industrijom, prije svega piscima i scenaristima s kojima je Altman bio u stalnom sukobu. Glavni lik filma je uspješni producent Griffin Mill (Tim Robins), izvršni urednik priča u velikom holivudskom studiju. On je iznimno moćna osoba, koja na osnovu kratkih sinopsisa koje mu usmeno iznose pisci odabire dvanaest priča koje će biti ekranizirane, od njih oko 50 tisuća. Njegova pozicija će biti ugrožena kad u studio dolazi novi izvršni direktor priča Larry Levy (Peter Gallagher). Istovremeno, Mill dobiva razglednice s prijetnjama smrću, za koje on pretpostavlja da su od scenarista čiji je prijedlog odbio. Mill pretpostavlja da je nezadovoljni pisac David Kahane, s kojim se, kad se susretnu, posvađa te ga nehotice ubije. “Igrač” se na jedan ironičan način bavi filmskom industrijom, odnosno gledateljskim očekivanjima, što je naizgled dvostrani proces, iako stvari stoje bitno drugačije. “Moramo im (gledateljima, op.a.) pružiti vrstu filma kakvu žele, a ne onakvu kakvu im pisci žele dati”, kaže na jednome mjestu šef holivudskog studija u kojemu Griffin Mill radi. Ta očekivanja su zapravo ono što industrija nameće, pretvarajući gledatelje u neko vrstu zamoraca koji reagiraju na uvijek iste podražaje, od kojih je ključni “sretan kraj”, što je jedno od temeljnih načela na kojima je holivudska industrija bazirala svoju ekspanziju, dakle na onome što želimo vidjeti. Altman taj princip brutalno ismijava, s jednim urnebesno satiričnim, završnim “happy endom”.

 | Author: Thomas Hawk/Flickr/CC BY-NC 2.0 Na festivalu u Cannesu 1997. godine Thomas Hawk/Flickr/CC BY-NC 2.0

Altman je bio majstor filmske kamere, kojemu se divio čak i jedan Kubrick. To njegovo majstorstvo posebno dolazi do izražaja u “Igraču” i “Kratkim rezovima”, filmu koji je snimio sljedeće godine. Dovoljno je vidjeti uvodnu scenu “Igrača”, koja u neprekinutom kadru traje više od sedam minuta, a koja je snimljena iz petnaestog pokušaja. Tu je i scena u policijskoj stanici u kojoj se pojavljuje spomenuta mlatilica za muhe. Međutim, priču o Robertu Altmanu teško je zaključiti bez spominjanja njegovih “Kratkih rezova”, filma koji po mojemu mišljenju spada među tri najbolja filma koji su ikad snimljeni. (Druga dva su “Kratki film o ubijanju” Krzysztofa Kieslowskog i “Vrtoglavica” Alfreda Hitchcocka.) Film je nastao na osnovu desetak kratkih priča Raymonda Carvera, a njegovu okosnicu čini možda ponajbolja priča ovoga pisca “Toliko vode tako blizu kuće”, koju je Altman u filmu donekle modificirao. Ovaj film je inovativan po svojoj formi jer prikazuje kroz nekoliko dana, sažimajući vrijeme i prostor, živote više različitih građana Los Angelesa, od kojih se mnogi i ne poznaju, stvorivši tako autentičnu fresku Amerike s kraja 20. stoljeća. Za ovaj film osvojio je Zlatnog lava na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji i nominaciju za Oscara za najbolju režiju.

 | Author: Dreamstime Na dodjeli Oscara 2006. godine Dreamstime

Nekoliko mjeseci pred smrt, Altman je u jednom intervjuu pokušao pojasniti svoju filmsku poetiku: “Svoj rad poistovjećujem više sa slikarstvom nego s kazalištem ili književnošću. Priče me ne zanimaju. Zanima me ponašanje. Ja ne režiram, nego gledam. Moram biti oduševljen onim što sam snimio, ako isto to očekujem od publike. Ono što želim vidjeti od glumca je nešto što nikad prije nisam vidio, pa im ne mogu reći što je to”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.