Bivši kopilot bombardera B-24 i filmska legenda

Parafrazirat ću na početku naslov jedne od zbirki priča Raymonda Carvera: O čemu govorimo kada govorimo o Robertu Altmanu, jednom od najvažnijih i najutjecajnijih redatelja druge polovice 20. stoljeća? O redatelju čiji je rad utjecao na brojne sineaste, poput Paula Thomasa Andersona, Wesa Andersona, Alejandra Gonzalesa Inaritua ili Michaela Winterbottoma? Brojne redatelje, čak i neke značajnije, pamtimo po jednom ili nekolicini filmova koji su obilježili njihovo stvaralaštvo. Kod Altmana tih je filmova više, barem njih sedam: “M.A.S.H” (1970.), “McCabe & Mrs. Miller” (1971.), “Dugi oproštaj” (1973.), “Nashville” (1975.), “Igrač” (1992.), “Kratki rezovi” (1993.) i “Gosford park” (2001.). Dakle, kad govorimo o Altmanu, govorimo barem o sedam filmskih remek-djela koja su obilježila posljednja tri desetljeća filmske industrije 20. stoljeća. Teško je među pobrojanim naslovima naći neki zajednički nazivnik, jer se radi o različitim žanrovskim, odnosno antižanrovskim ostvarenjima, od antiratnog M.A.S.H.-a pa do nekonvencionalnog krimića, kakav je “Gosford Park”. Altman nikad u karijeri nije osvojio natjecateljskog Oscara, unatoč tome što je imao sedam nominacija, po čemu je, po svojevrsnom odiumu Hollywooda naspram njega, usporediv jedino s Alfredom Hitchcockom, bez obzira na to što su čak četiri njegova filma (“M.A.S.H.”, “McCabe & Mrs. Miller”, “Dugi oproštaj” i “Nashville”) uvršteni u američki Nacionalni filmski registar, i bez obzira na to što je Altman tek jedan od trojice redatelja u povijesti čiji su filmovi pobijedili u Cannesu, Berlinu i Veneciji. (Preostala dvojica su Henri-Georges Clouzot i Michelangelo Antonioni.) Glavni razlog je bio možda taj što Altman nikad nije skrivao svoj odium naspram Hollywooda. Njegovi filmovi obilježeni su političkom i ideološkom dekonstrukcijom američkih mitova, među kojima Hollywood, kao ključni generator tih mitoloških narativa, zauzima čelno mjesto. Zbog toga je ovaj redatelj bio poznat i po svojim “antiholivudskim” stajalištima, u čemu je ostao dosljedan do kraja života. “Mislim da nema živog filmaša, ili onog koji je ikada živio, a koji je imao bolju karijeru od mene. Nikada nisam bio bez projekta i uvijek je to bio projekt po mojemu izboru. Tako da nije moglo bolje ispasti. Nisam postao bogataš, nisam živio u dvorcu i nemam veliko osobno bogatstvo, ali sam cijeli život radio ono što sam želio. A učinio sam mnogo toga”, izjavio je jednom rekapitulirajući svoju biografiju. (Jedini Oscar koji je Altman dobio bio je onaj za životno djelo koji mu je dodijeljen 2006. godine.)