Da postoji knjiga koja najbolje predstavlja hrvatsku grafiti scenu, kako bi ona izgledala? Upravo onako kako su je zamislili Matija Vnučec, Alen Miler i Krešimir Golubić. “Blackbook Croatia” nije knjiga koja opisuje nastanak grafiti scene u Hrvatskoj, njezine utjecaje i stilove, nego je knjiga skica koju su umjetnici priredili za druge umjetnike, svojevrsni showroom radova. 192 umjetnika i 192 rada. Ona se ne čita, nego gleda, i kao takva je raritet. Ovaj trojac grafitima se bavi već 15-20 godina te su kroz svoje djelovanje i mnogobrojna putovanja u kontaktu s mnogo domaćih grafiti umjetnika, pa sastavljanje ovakve knjige nije bio nemogući pothvat, iako je zahtijevao viziju i energiju, a ponajprije ljubav prema grafitima. U “Blackbook Croatia” su Vnučec, Miler i Golubić, osim aktivnih crtača, uvrstili i skice umjetnika koji su počeli crtati početkom devedesetih, kad je hrvatska grafiti scena bila u začecima. Iako nisu uspjeli doći do svih grafiti umjetnika u Hrvatskoj, pogotovo do onih koji se time više ne bave i koji se ne žele identificirati sa svojim starim radovima, ponosno kažu da su pokrili 90 posto scene. “Svi mi crtači imamo crne bilježnice i svoje notese u koje radimo skice i razrađujemo ideje prije nego što s tim krenemo na zid. I imamo bilježnice u koje crtamo sami i kad se negdje sretnemo, onda nam i drugi ljudi crtaju svoje radove u naše knjige. I tako smo poslije jednog festivala prošle godine u Slavonskom Brodu listali te naše bilježnice i gledali te radove koje su radili naši kolege i došli smo na ideju da skupimo što više radova što više umjetnika u Hrvatskoj i izdamo jednu takvu knjigu jer na hrvatskoj sceni nema takvog izdanja. Došli smo na ideju da bi bilo super da skupimo što više radova”, objašnjava jedan od autora knjige, i sam grafiti umjetnik, Alen Miler.
Matija Vnučec, Alen Miler i Krešimir Golubić
Hrvatska grafiti scena prve pulseve života počinje davati u Zagrebu sredinom 80-ih godina, i to uz željezničke pruge na Borongaju i Zapadnom kolodvoru, na mostovima, tramvajima, vagonima, staroj tvornici ulja, gdje mladi entuzijasti u tajnosti i ilegali ostavljaju svoje potpise. Kasnije se grafiti sele u kvartove, ali i na fasade zgrada po centru grada. Svi stanovnici na svojoj dnevnoj ruti susreću se s grafitima, onima s porukom ili onima koji su apstraktni izraz umjetničke slobode, a da često više i ne obraćaju pozornost na grafit koji je tamo već godinama, koji je poput same zgrade postao dio gradskog tkiva. Danas se neki od najpoznatijih i najmaštovitijih grafita nalaze u dvorištu Kulturnog centra Medika, Studentskog centra, a poznat je i zid grafita koji se proteže Branimirovom ulicom. Koliko je Zagreb bogat grafitima govore i street art ture koje vodi Krešimir Golubić, a putem kojih se znatiželjnici i ljubitelji ulične umjetnosti mogu informirati o povijesti grafita i street arta.
Riječ grafiti potječe od talijanske riječi “graffiare”, što u prijevodu znači grebati. Prvi grafiti nemaju veze s grafitima koji su nama danas poznati, nego su nastajali u špiljama, kad su prahistorijski ljudi koristili pepeo i sok bobičastog voća kako bi crtali po zidovima špilja u kojima su stanovali. Egipćani su, primjerice, oslikavali svoje spomenike hijeroglifima koji su opisivali njihovu povijest. Moderni grafiti u svijetu se pojavljuju još sedamdesetih i od začetaka se povezuje s mladošću, buntovništvom i neprilagođenošću. Mladi ljudi nisu se osjećali ugodno među sivim, hladnim fasadama gradova, pa su ih svojim crtežima činili toplijima i oku ugodnijima. Uostalom, oni nisu poput kompanija i korporacija imali novac te nisu mogli plaćati svoje slogane i zaštitne znakove na billboardima i neonskim reklamama, pa su pribjegli tome da svoje misli i osjećaje ispisuju na zidovima, potpuno besplatno i uglavnom u tajnosti. Za razliku od službenih kanala komunikacije, ove poruke mogle su biti kontroverzne i provokativne, nisu o stvarnosti govorile umivenim rječnikom niti su pokušavale biti dopadljive, često prozivajući političke odluke i socijalnu nepravdu. U jeku velike popularnosti grafita u urbanim prostorima, velike korporacije poput Coca-Cole, Nikea, IBM-a i McDonald’sa plaćale su crtačima da njihova loga i reklame iscrtaju na gradskim ulicama u zamjenu za honorar. Kroz nekoliko desetljeća grafiti kultura stasala je u neizostavan segment urbane kulture, iako kod nekih ljudi i danas izaziva negativne konotacije. Na grafite ne gledaju kao na jedinstven izraz umjetničke slobode, nego kao na nečitke žvrljotine kojima se uništavaju gradski prostori. Pojavom kamera u urbanim prostorima, anonimnost i djelovanje grafitera u većim gradovima postaje otežano, no već i u začecima policija i građani ne gledaju naklono na mlade crtače koji u gradovima ispisuju slogane, crtaju i potpisuju se. Godine 1973. policija u New Yorku uhićuje oko 1500 grafitera, dok grad troši 10 milijuna dolara da zaustavi vandalizam grafitera u urbanim prostorima. Godine 1996. je SAD izdvojio šest milijardi dolara da diljem zemlje očisti sve javne površine u zemlji. Svejedno, uz hip-hop, muzički pokret mladih i siromašnih, grafiterska scena uspjela se preliti u Europu. Iz kreativnog vandalizma stasala je u jedinstven umjetnički pokret. ”Sam pokret grafita počeo je u New Yorku sedamdesetih, kad su klinci željeli pokazati da postoje u toj velikoj džungli i počeli su se potpisivati. Interesantni su im bili vlakovi jer su vozili po cijelom gradu i onda su se njihovi potpisi vidjeli po cijelom gradu. Tako je nastao taj trend s dječačkim igranjem. Onda su se od običnog potpisivanja počela koristiti veća slova, sve šarenija, koristiti više boja i sprejeva, kako bi se iz mora potpisa baš njihov rad izdvojio od ostalih. Iz New Yorka se to prelilo na ostatak svijeta, prvenstveno u Njemačku, gdje se to dosta proširilo. Naši ljudi su kolali tim putevima. Često su putovali u Njemačku, tako da su prvi klinci koji su išli u posjet i vidjeli taj pokret počeli to isprobavati u Zagrebu. Sredinom osamdesetih su bili prvi grafiti u Zagrebu. Zatim su tijekom Univerzijade u Zagrebu uklonjeni svi stari grafiti. Ti prvi crtači su se osjetili obeshrabreno jer su svi njihovi radovi uništeni, odnosno prebrisani, i oni su odustali. Devedesetih je došao novi val crtača koji su počeli aktivno raditi, uspostavili kontakte s crtačima iz drugih dijelova Hrvatske i drugih dijelova Europe, prvenstveno iz Njemačke, otkud su dobivali razne časopise koji su tamo već postojali. Pojavili su se prvi filmovi preko kojih su vidjeli što grafiti jesu i pokušali su to imitirati”, objašnjava Matija Vnučec. I Vnučec i Miler se slažu da je danas sve puno jednostavnije nego kad su tek počeli crtati grafite. Prije 15-ak godina bilo im je teško doći do kvalitetnih boja, kapica, uopće potrošnog materijala, ali i do informacija iz ostatka svijeta. S pojavom interneta i društvenih mreža to se promijenilo, jer mladi crtači sad jednim klikom mogu dobiti uvid u radove drugih crtača iz bilo kojeg dijela svijeta. Osim toga, u svakom većem gradu može se naći graffiti shop, u kojemu se mogu kupiti sprejevi i drugi popratni materijali. Grafiti su, kako kažu ova dvojica crtača, organizam koji se mijenja i evoluira te stalno dolazi nešto novo. Nikako nisu trend prošlosti kojemu je mjesto u prošlosti.
”Sve više i više mlađe populacije se time bavi. Neki novi klinci kojima je to zanimljivo i koji se u tome žele okušati. Sad će i ova knjiga biti jedan katalog radova iz kojeg će mladi moći vidjeti što grafiti jesu, kakvih sve vrsta ima, što im se sviđa, što im se ne sviđa, iz čega će moći crpiti inspiraciju”, govore.
Pitanje je uopće, s obzirom na veličinu i raznovrsnost domaće grafiti scene, kako se ovakva knjiga već i prije nije pojavila. Autori govore da im je prvotna zamisao bila slati jednu crnu bilježnicu od umjetnika do umjetnika, koji bi napravio skicu i slao bilježnicu dalje, koja bi se naposljetku pretvorila u zajedničku bilježnicu skica, no na kraju se iskristalizirala ideja blackbook knjige. Iako u ovoj knjizi nijedan umjetnik nije potpisan, njihov rad je potpis za sebe i kao takav prepoznatljiv u grafiterskoj zajednici.
”Knjiga je posebna još po jednoj stvari. Knjiga grafita ima hrpe, izlaze na svakodnevnoj bazi razni časopisi u svijetu, no uvijek su to fotografije gotovih radova. Ali izdanja skica su jako rijetka i mogu se pobrojiti na prste jedne ruke u svijetu. To je nešto od čega sve kreće. Ova knjiga je posebna po tome što početniku daje vjetar u leđa i mogućnost inspiracije. Svatko od nas radi na različiti način, koliko autora, toliko različitih stilova. Neki su slični, ali manji postotak, no vidi se da je svatko jedan veliki individualac i da ima svoja stremljenja”, poručuju autori.
