Life
4757 prikaza

Bog metala, Judin svećenik i Kralj kože, sve u jednom

1/10
FELJTON Preživio je borbu s ovisnošču, fightove s ljubavnicima. U knjizi ‘Confess’ je otkrio da je bio seksualno zlostavljan kao dijete. I to je preživio. Preživio je i bez benda, koji je bez njega doslovno preživljavao

Imaš titulu Metal God, a onda mrtvo hladno izjaviš da je Michael Buble zakon. Obožavao je hitove Ricka Astleya, ali i Black Sabbath, Hendrixa, ali i Bananaramu. Tako nešto može si dopustiti samo Rob Halford. Na kraju krajeva, nitko drugi nije i ne može biti Metal God - doslovno, jer titulu “Bog metala” Halford je prije desetak godina zakonski zaštitio, kao trademark koji je prije birokratskog pečata neformalno nosio desetljećima. “Nikad ne bih sebe postavio na pijedestal”, objašnjava neskromno-skroman frontmen metal legendi Judas Priest: “Tu su mi titulu dali fanovi nakon poznatog albuma ‘British Steel’, gdje smo imali ‘Breaking the Law’ i ‘Living After Midnight’. To je nešto do čega mi je jako stalo i ne želim da itko drugi osim mene bude Bog metala”.
A ono što je u cijeloj toj priči posebno fascinantno jest to da je Bog metala iskonski - gay. Samo po sebi to ne bi trebao biti spektakl, ali svatko tko razumije heavy metal i njegovu povijest, shvatit će zašto je to velika stvar, kao i zašto je Halford svoju seksualnost krio sve do velikog coming outa 1998., kad je u suzama za MTV objasnio da se napokon osjeća slobodno. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Halford je Bog metala, Judin svećenik i Kralj kože u jednom, ali modna ideja koja je oblikovala dobar dio vizualne reprezentacije nije bila njegova. K.K. Downing, maestro “šiljate gitare” Judas Priest, prvi je predložio da se članovi benda utegnu u crnu kožu, još 1978. godine. Prošetali su kroz Soho i završili u gay S&M sex shopu, koji je na vješalicama imao sve što jesu i nisu tražili. No iako je Halfordova crna koža sa zakovicama savršeno pristajala underground sceni kinky gay klubova, on je od nje posudio pa asimilirao samo estetiku: “Nemam nikakvog interesa za S&M, dominaciju, cijelu queer subkulturu kože i lanaca. Ja sam volio - i još volim - muškarce, ali bio sam i još jesam prilično vanilla”. To ne znači da imidž nije eksploatirao do maksimuma - jedno je vrijeme vitlao bičem na pozornici, pa čak i prodavao majice i bedževe s natpisom “I’ve Been Whipped by Rob Halford”. Mačizam koji je Halford, cakleći se poput lustera optočenog nitnama, s rejbanicama raskrečen na motociklu, donio u heavy metal svijet postavio je mnoge zakonitosti mačizma heavy metala. Čini se da nikom nije bilo sumnjivo što njezin vodeći maneken izgleda kao posjetitelj kluba Plava oštriga iz “Policijske akademije” - koža i metal postali su sastavni dio puzzle hipertestosteronske muškosti “ratničkih”, ponosno heteroseksualnih melodija i riffova za gnječenje konzervi piva o čelo. Za današnje oko, Halford je bio bolno očit. Ali tad, bio je samo bolno cool. Iako je živio “u ormaru”, ponekad bi iz njega izvirio s prigodnom “signalizirajućom” lirikom. Tako je još 1977. u pjesmi “Raw Deal” na albumu “Sin After Sin” pjevao o muškarcima u koži koji se zabavljaju s tipovima u jeansu. Ako to nije bilo dovoljno jasno, u istoj pjesmi spominje i Fire Island, tad popularno sastajalište homoseksualaca u New Yorku. Halford je vjerovao da je tekstom rekao sve. Sa strepnjom je čekao reakcije javnosti, ali nije se dogodilo ništa. Samo rijetki su zaključke izgovarali naglas. Jedan od takvih bio je i neimenovani obožavatelj, koji je 1981. Halfordu donio ploču na potpis i zatražio izravnu potvrdu - je li “Raw Deal” pjesma o seksualnim potrebama muškarca za drugim muškarcima? Nakon potvrdnog odgovora postali su ljubavnici. U knjizi “Confess”, autobiografiji koju je objavio u rujnu prošle godine, Halford piše o tome koliko je bilo teško održavati vezu s muškarcima i skrivati je od čitavog svijeta, posebno kad život vodiš pod povećalom celebrity statusa. Uz to si odrastao u državi koja je još početkom 1970-ih homoseksualce zatvarala iza rešetaka. U knjizi otkriva kako se razočarao u mnoge muškarce s kojima je pokušao razviti ozbiljniji odnos. Naime, varali su ga sa ženama. S vremenom je shvatio da su mu ljubavnici lagali da su gay, samo da bi bili s njim. Riječima skromno-neskromnog Boga metala: “Napravili su iznimku zbog mene”. Jednom kad se outao, sve je postalo lakše. “Bila je to najbolja stvar koju sam mogao učiniti za sebe”, kaže, a glavni razlog zbog kojeg je čekao finiš 20. stoljeća bio je “iracionalni strah da ću se uništiti, nitko me više neće doživljavati kao metal pjevača. Uništit ću Judas Priest jer sam vezan uz njih. Bila je to paranoja koju sam si sâm nametnuo. Na kraju, nimalo nije utjecalo na Judas Priest. Prodaja ploča nije pala, broj posjetitelja na koncertima nije se smanjio”.

 | Author:

Halford je također otkrio kako je pohodom na javne zahode Venice Beacha doživio sudbinu Georgea Michaela. Policajac na tajnom zadatku hvatanja napaljenih homoseksualaca po muškim zahodima ipak se smilovao pa je čitavu priču držao podalje medija, što je Halfordu olakšalo život. Kaže da mu je laknulo zbog toga što bi “ljudi koji ne razumiju gay zajednicu rekli - očito je da je to samo hrpa perverznjaka. I to je grozno”. Metal scena koja je desetljećima bila notorno homofobna, nije imala vremena previše razmišljati o tome koga i kako Bog metala ševi u svom privatnom životu. Jer trebalo je headbengati. Halford je 2005. bio jedan od uzvanika na kraljevskom prijamu organiziranom u slavu britanske glazbene industrije, gdje ga je kraljica Elizabetha pitala: “Taj heavy metal... Zašto mora biti tako glasan?”. Halford se nasmiješio: “Zato da možemo bengati glavama, Vaše Visočanstvo!”.

 | Author:

Uistinu se puno toga promijenilo do 2005. Još 1980-ih Judas Priest se morao braniti od optužbi za poticanje fanova na samoubojstvo. Jer - kakav li je to samo salto mortale logike “moralne većine” - najviše ćeš ploča prodati ako pobiješ one koji ih trebaju kupovati! Tužbe su bile konkretne, koliko i iracionalne, izazvane osobnom tragedijom koja ubija razum i općom klimom progona metal glazbe kao doslovno shvaćenog teatra iz pakla. Dvije obitelji dovele su bend na sud uvjerene da su subliminalne poruke s albuma “Stained Class” (1978.) ubile njihove sinove. Dva dana prije Božića 1985., 20-godišnji James Vance i 18-godišnji Raymond Belknap došli su ispred lokalne crkve grada Sparks u Nevadi i pucali si u glavu sačmaricom. Belknap je ostao na mjestu mrtav, a Vance je tri godine živio s deformiranim licem, davao intervjue i šokirao svijet kao primjer istinskog čuda, ali je na kraju ipak pokleknuo komplikacijama svoje teške ozljede. Judas Priest se morao braniti od optužbe da je u pjesmi “Better You, Better Me” skrivena poruka koja poručuje “do it”, što je mladiće natjeralo na suicid. Suđenje je završilo oslobađajućom presudom, ali je čitav morbidni cirkus ostao iznimno fascinantnom, koliko i bizarnom epizodom u rock povijesti. Rezultirala je i dokumentarnim filmom, vremeplovom kronike suđenja “Dream Deceivers: The Story Behind James Vance Vs. Judas Priest” (1991.).

 | Author: Axel Heimken/DPA/PIXSELL Axel Heimken/DPA/PIXSELL

Bend se našao i na piku Washington Wives, interesne skupine moćnih i utjecajnih žena na čelu s Tipper Gore, a osnovane s jasnim ciljem cenzuriranja popularne glazbe. Pokrenule su organizaciju Parents Music Resource Center, zaslužne za postojanje notorne naljepnice “Parental Advisory - Explicit Lyrics” na CD-ima i pločama. Centar je objavio i legendarni “The PMRC Filthy Fifteen”, listu 15 pjesama koje bi trebalo zabraniti. Judas Priest se s “Eat Me Alive” našao na trećemu mjestu zbog seksualnog sadržaja. Listu su dijelili s kolegama poput Black Sabbath (“Trashed” je bio etiketiran zbog alkohola i droge u stihovima) i Venom (“Possessed” kao pjesma “ukleta” okultnim temama), ali i Princeom (problematični seks i masturbacija u “Darling Nikki”) i Madonnom (seks u “Dress You Up”). 

 | Author: Axel Heimken/DPA/PIXSELL Axel Heimken/DPA/PIXSELL

Rob Halford nije bio samo neviđeno popularan i utjecajan frontmen jednog velikog benda. Njegov život sazdan je od anegdota u kojima se sudaraju ikone, trenuci i fenomeni popularne kulture 20. stoljeća. Recimo, kad je krajem sedamdesetih upoznao Andyja Warhola u njujorškom klubu Mudd, u koji je Halford došao u svojoj scenskoj “uniformi”, iz šale ga je zavezao lisicama skinutih sa zakovicama optočenog remena. Kad ga je oslobodio, zajedno su otišli u Studio 54. Ringo Starr je Halfordu priuštio privatnu turneju bivšim Lennonovim stanom, gdje se najviše čudio spojenim zahodskim školjkama. John Lennon i Yoko Ono dali su ih izraditi kako bi se mogli držati za ruke dok obavljaju veliku nuždu. Iron Maiden je 1980. bio predgrupa Judas Priest, a nakon jednog od zajedničkih nastupa, Halford je pokušao zavesti Paula Di’Anna, tadašnjeg pjevača Maidena. Završili su u hotelskoj sobi, ali obojica su bili dovoljno pijani da jedan nije uspio ništa pokušati, a drugi shvatiti što je uopće bilo pokušavano. Krajem sedamdesetih, Judas Priest je bio predgrupa Kiss, a bila je to jedna od rijetkih prilika kad Halford nije mogao skinuti pogled sa žene - buljio je u Cher, djevojku Genea Simmonsa, jednu od najvećih girl power ikona homoseksualnih muškaraca tog razdoblja. Freddie Mercury bio je njegov male power idol, ali kad ga je vidio da u spotu za “Crazy Little Thing Called Love” u crnoj koži vozi motocikl, Halford se osjećao pokradenim. Osim toga, Mercury je u jednom intervjuu izjavio da ne voli heavy metal, što je dodatno potpalilo srdžbu Boga metala. Pa kad je frontmena Queena sreo u grčkom gay baru u ljeto 1980., odlučio ga je ignorirati i zaobići u širokom luku. Za razliku od pop zvijezda koje nisu voljele metal, Halford je bio metalac koji je volio pop. Zato je krajem osamdesetih nagovorio ostatak Judas Priest da surađuje sa SAW - Stockom, Aitkenom i Watermanom, jednim od najvećih autorskih timova u povijesti popularne glazbe.

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Mike Stock, Matt Aitken i Pete Waterman napisali su više od 100 britanskih Top 40 hitova, prodali oko 40 milijuna ploča i dominirali radijskim šihtama od sredine 1980-ih do ranih 1990-ih. Još 1986. s albumom “Turbo” Judas Priest je počeo eksperimentirati sa sintićima, elektronikom i pop himnama. Kad je snimao “Ram It Down”, 11. studijski album objavljen 1988., trio SAW već je stvorio karijere Ricka Astleya i Kylie Minogue, a Halford je želio dio te čarolije. Zajedno su odradili tri pjesme: “Runaround”, “I Will Return” i obradu “You Are Everything” američkih Philly soul legendi The Stylistics. Iako ih je Waterman opisao kao “možda najbolje stvari koje smo ikad snimili”, a i bend je bio zadovoljan, menadžment je ipak odlučio da pjesme ostanu u bunkeru. Nije poznato hoće li ikad biti puštene na slobodu, kao što je čudno to da se u zadnjih 20 godina interneta “curenje” već nije dogodilo. Ako je išta na kraju izašlo iz cijele ove priče, to je svakako suradnja Glenna Tiptona, glavnoga gitarista Judas Priest, s velikom zvijezdom iz SAW kataloga, legendarnom Samanthom Fox, kojoj je Tipton svirao solažu na albumu “Just One Night” (1991.). Robert John Arthur Halford rodio se 1951. u radničkoj obitelji industrijskog, smogom natkrivenoga grada Walsalla, a odrastao je u državnim nekretninama Beechdalea, slušajući Little Richarda i Janis Joplin. Početkom sedamdesetih zarađivao je kao menadžer pornokina, ali i radom u kazalištu, gdje je upijao sve od variety programa do pravih pravcatih opera, koje su utjecale na teatralnost njegovih kasnijih glazbenih projekata. Prvo je pjevao u bendu Hiroshima, a u Judas Priest je završio zahvaljujući poznanstvu s Ianom Hillom, basistom i jednim od osnivača grupe. Upoznao ga je kad je Hill prohodao s Halfordovom sestrom Sue. Jedno poslijepodne Hill je došao posjetiti Sue Halford, a čuo je Roba kako pjeva pod tušem - ali ne rock himne, nego hitove Doris Day. Judas Priest su tad već imali karijeru s prvim pjevačem. Bend je nastao 1969., a prvi frontmen je bio Al Atkins. Četiri godine kasnije zamijenio ga je Halford, koji je iz Hiroshime doveo i (nedavno preminulog) bubnjara Johna Hincha. Polagani rast benda mogao je početi. Ali stvarno polagani. Dobar dio sedamdesetih prošao je u pokušavanju i preživljavanju. Borili su se s lošom prodajom i kritikama, ali nisu odustali od snimanja i sviranja. Naplata je stigla krajem sedamdesetih s petim studijskim albumom “Killing Machine” (1978.), koji je bio zvukom komercijalniji, a slikom startao crnu kožu iz gay barova. Uslijedio je “British Steel” (1980.), konačno ozbiljno pozicioniranje na top ljestvicama, sa statusom stadionske atrakcije koja se savršeno snalazi u novom desetljeću, igrajući se s trendovima, a opet ostajući dovoljno vjerna izvornom receptu. Uz to, bend je bio idealno provokativno vizualan za buđenje novog doba kojim vlada MTV.  Rob Halford možda nije bio u bendu od početka, ali je do kraja osamdesetih postao njegovim glavnim simbolom. 

 | Author: Axel Heimken/DPA/PIXSELL Axel Heimken/DPA/PIXSELL

Preživio je borbu s drogama i alkoholom, nasilne epizode s ljubavnim partnerima, pokušaj samoubojstva predoziranjem tabletama i liječenje u klinici za ovisnike, u koju se sklonio 1986. Ostao je čist i nakon samoubojstva partnera. U knjizi “Confess” je otkrio da je bio seksualno zlostavljan kao dijete. I to je preživio. Preživio je i bez benda, koji je bez njega doslovno preživljavao. Bilo je teško zamisliti drugu karizmu za mikrofonom, ne samo zbog falseta i vokalnih ekshibicija kroz čak šest oktava. Ali morali su početi zamišljati. Odmah po završetku turneje kojom su momci promovirali svoj 12. studijski album “Painkiller” (1990.), Halford je otišao i nije se vratio sljedećih 15 godina. Onda je 2005. ponovno postao dijelom stare garde, vrativši se u Judas Priest s albumom “Angel of Retribution”. Devedesete je proveo “apdejtajući” zvuk friškim metal trendovima, osnivanjem novog benda Fight, inspiriran trash i groove metalom, napuštajući operetni old schoolom Judas Priest. Kroz isto je desetljeće koketirao s industrialom, preko projekta 2wo s kojim je snimao za Nothing Records Trenta Reznora, a klasičnome metalu opet se posvetio preko solo benda Halford, s kojim je ušao u novi milenij, objavom albuma “Resurrection” (2000.). Judas Priest je u potrazi za zamjenom povukao potez dostojan sitcoma koji bi napisao Nick Hornby - Tim “Ripper” Owens vodio je tribute grupu British Steel, a onda je 1997. dobio priliku postati dio “prave stvari”. Nakratko, naravno. Halford je razlog napuštanja benda u svojim knjiškim “ispovijestima” objasnio “lošom komunikacijom”, onako, baš politički, bez puno detalja. Povratkom u Judas Priest, Halford je samo nastavio ono što je radio od sredine sedamdesetih: snimati i svirati. I tako već 50 godina. Turneja 50 Heavy Metal Years, koja je trebala ići u paketu s autobiografijom, odgođena je zbog pandemije na 2021. Judas Priest snima novi album, a iako Halford danas ima 70 godina, s pola stoljeća u heavy metalu i sretno oženjen za muškarca Thomasa, penzija nije na vidiku - novi LP, štoviše, osobno najavljuje kao “potentnu ploču”.  
Što drugo očekivati od Boga metala, koji je ne samo svevišnji, nego i svećenik koji posreduje između samoga sebe i čovječanstva, glazbom, ali i liturgijskim izjavama poput: “Nije važno jesi li prosjak ili kralj, metal će pronaći put do tvog srca, ako ga prihvatiš”. Amen!

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • cally_berry 09:49 16.Kolovoz 2021.

    stavljati cobaina i Halforda u isti kontekst je totalno promaseno. to je sve kaj cu reci na tu temu a Judasi su najveci HM bend svih vremena kojeg su kopirali na sve strane. Halford zbilja je bog heavy metala !

  • 1a5bb05c5ec688a05364c0fe5f16c59fe7ecbf1a 14:40 15.Kolovoz 2021.

    Ja sam sredinom 90ih čuo da je derpe a nikad čuo za njih(grupu Judas Priest) što znači da su svi znali i prije da voli kitu(bog metala voli kitu??? Wtf??), a da je bog metala, ni približno...Cobain ga odpuhne s ... prikaži još! jednom pjesmom, kao i sve old school metal bendove, jedino Black Sabbath se može mjeriti s Cobainovim ludim umom