U vitrini najljepših, uvijek nekako uz djetinjstvo vezanih uspomena, Božić zauzima počasno mjesto.
O Božiću nam se u misli uvijek vraćaju mirisi cimeta, jelke, pečene prasetine i oraha kolača, vilinjska kosa, staklene kugle, salonski bomboni, naranče i sitni darovi, uglavnom čokolade s pastoralnim prikazima zime na omotima.
I uvijek nam je u mislima smijeh koji pršti poput oštrih zrnaca tijekom kićenja uvijek nekoliko razbijenih staklenih kuglica ili onih, jednako staklenih ptičica s hvataljkama za grančicu i repovima od svilenkastih niti.
Tomu se pridodaje i mitski, do pojasa visok snijeg onkraj prozora, slaninom podmazane sanjke koje u pripravnosti čekaju pokraj vrata, radost zajedništva, zajedništvo radosti.
Uvijek velimo (onako ispod glasa) kako ništa više nije isto (jer ni snijeg nas više ne želi pohoditi za bdijenje po kojemu Badnjak je dobio ime), grčevito tvrdimo da se svijet premetnuo u ružnoću.
Ne vidimo sebe. Ne vidimo koliko smo postali opori, razuvjereni, neprohodni za čudesa.
A suspregnuli smo se u kolektiv, prihvatili uobičajene „smjernice“. Valjda kako ne bismo zabludjeli. Čak i ako su „smjernice“ suštinski nečovječne, protivne prvobitnu uzoru.
Čak i ako pripadnici drugih vjera kršćane vazda vide kao mrzovoljna bića kojima su životi prožeti strahom od koračaja u neoprostivo, u grijeh kažnjiv vječnim ognjem.
Točno dan nakon rimskih Saturnalija, na dan kad su poklonici kulta Mitre slavili rođenje boga svjetla (Dies natalis Solis invinci), mlado je kršćanstvo u mukotrpnoj ekspanziji u četvrtom stoljeću rođenje malenoga Ješue (čudo utjelovljena božanskog u ljudskome tijelu) odlučilo smjestiti baš u trenutku kad mrak počinje opadati preko hrbata zimskog solsticija.
Onako kako će poslije sve svoje svece slaviti u trenutku kad „pogani“ irski Kelti duhove mrtvih na jednu noć vraćaju u ovostrano. Vlastitim blagdanima kršćanstvo je polako ali sigurno „pokrivalo“ važne trenutke u životima svih tadašnjih pogana.
No, nije to baš tako strašno. Koliko god krotki i skrušeni bili, ljudima je tako ljudski svojstveno htjeti opipati u stvarnosti, imati nešto čvrsto za što će se uhvatiti kao za nepobitnu činjenicu, kao beba za zvečku.
Nije zato ni neoprostivo što je Isus, Ješua semitskih korijena tijekom vremena slikarima i kiparima prerastao u tipično sjevernoeuropskog plavokosog i pavookog vitkog i visokog muškarca ružičaste, odnosno aristokratski blijede kože. Uvijek lakše poimamo ono što nam je bliskije.
Čak i ako ta bliskost zapravo materijalizira idole protiv kojih se još Mojsije bori tijekom četrdeset godina, kao vječnost dugog, tako simboličkog lutanja kroz pustinju.
Nekako si lakše možemo uzorom predočiti neokaljanu svetost svetaca kad su od pozlaćena drveta ili gipsa, kad u nas blijedi zure s freski bočnih oltara.
Zato i to možemo nekako oprostiti, premda smo stvorili, premda u zanosu klečimo pred „predmetima“ koje netko „nevaljao“ može spaliti, skršiti, ukrasti, preprodati na crnom tržištu.
Ono što si nekako manje možemo oprostiti (osobito o Božiću) jest činjenica u što je evoluirala vjera na spasenju utemeljena kao na stijeni, onom Petru koji je u tolikoj mjeri ipak bio čovjek da je čak triput zatajio Spasitelja. Vjera koju tako moćno utjelovljuje Prva Pavlova poslanica Korinćanima u dijelu koji zbori o ljubavi koja sve prašta, svemu vjeruje, ne srdi se.
Naime, kršćanstvo koje voli zgroženo o farizejima zboriti kao o stvorenjima kojima je slovo zakona bilo važnije od mudrosti srca i vjere kao jedine hrane besmrtne duše, tijekom vremena zdušno se nastanilo farizejima.
Umjesto onih koji ne žele baciti prvi kamen, budući da su svjesni da kao ljudska bića doista nitko, pa ni oni nije bez grijeha, kršćani sad nekako poput suludih prometnika određuju tko zaslužuje kamo, u koji dio judaističke gehene podijeljene na raj i pakao.
Vjera kao osobni stup svake besmrtne duše postaje odgovornost crkve kao institucije koja na svakom pedlju novootkrivenih ili osvojenih teritorija pokorenima ili „pronađenima“ ostavlja samo izbor: pokrstiti se ili umrijeti.
Još prije toga, Crkva se rastrgala šizmama, podjelama koje su Europu osudile na zapravo nekoliko stoljeća zdušnih ubijanja u ime Krista kralja koji podjednako je, kontradiktorno istodobno boravio u katoličkom, protestantskom ili pravoslavnom taboru.
Istodobno, Crkva je jednako predano lovila, „suptilnim“ metodama detektirala podanike i podanice nečastivog, mrak nevjere obasjavala lomačama, duše preplašenih, neuko pobožnih spašavala indulgencijama, te pritom, valjda i nesvjesno zasijala sjeme teatra svojim mirakulima.
Bilo je tu i mitova poput onog da su Romi iskolavi čavle kojima je Isus prikovan za križ, rasplamsavanja mržnje prema Židovima koji su, dakako, pogubili Isusa, poštedjeli Barabu.
Kao da danas, kad bi se Spasitelj rodio danas, ponovno ne bi bilo pripadnika bilo kojeg naroda koji ne bi iskovali čavle za križ, kao da ponovno svjetina ne bi prepoznala Spas.
Sljepoća je ljudska osobina, a tako je teško biti čovjekom. Još i danas. Osobito danas kad je tako lako umisliti si pravedništvo i suditi bez spoznaje koliko je glomazna vlastita oholost.
U kolikoj smo mjeri zapravo poput onih izvana lijepo oličenih grobnica iznutra punih truleži iz prispodobe Ješue iz Nazareta. Fasadno smo uvijek savršeni. U zaboravnosti kako se ne griješi samo djelom, nego i mišlju, riječu i propustom.
Propustom da vidimo koliko drugi pate zbog naših stavova i sudova. O tome svjedoči onaj plakat iz Avenije Većeslava Holjevca koji tako samouvjereno iznosi „istinu“ o počelu tako navodno suvremene pedofilije koja je zapravo ovodobna samo zbog činjenice da se tek sad o njoj progovara.
O tome svjedoči stav kako istinski vjernici, vinovnici raja, mogu imati ljubavnice u skrovitosti, no ne smiju se razvoditi, kako homoseksualci mogu to biti potajno, no moraju i trebaju imati lažne brakove prožete vječnom čežnjom za istim spolom, u mraku ložnice „proizvesti“ barem jedno dijete za Potemkinovo selo idile kreposti.
Oholost je kao prvi smrtni grijeh iznikla iz uvjerenja da smo bez grijeha dok se zgražamo nad rijekom sirijskih izbjeglica, nad protivnicima onih žiletima naoružanih žica (koji toliko podsjećaju baš na Kristovu krunu) uz granicu sa Slovenijom i Mađarskom, nad ženama koje su abortirale, onima koji ustraju da homoseksualnost nije bolest, nad onima koji sumnjaju, traže se, luduju, čitaju horoskope, dozivaju mrtve, ne slave Božić, pjevaju s minareta, plešu na Hanuku, razvedenima.
No, Božić je. Treba dozvati spokoj, biti zadovoljan onim što posjedujemo u duhu, onim što jesmo, okružiti se onima koje volimo, koji nas vole usprkos svim manama, svim propustima, zdušno slaviti u vremenu jasno definirani trenutak kad se Bog među ljudima utjelovio u Spasitelju koji nam dopušta da nam kroz vjeru bude otpušteno sve zlo zbog kojeg se pokajemo.
Čak i ako institucija veli da smo zauvijek prokleti. Jer Božić vrijeme čiste kontemplacije. Usprkos debelom bradatom čovječuljku u crvenom, bijelim krznom porubljenom odijelu koji je zahvaljujući reklamnoj kampanji Coca-Cole postao simbol najveselijeg blagdana.
Nakon Kirstkindla (Isuseka) koji je nekoć djecu darivao narančama i čokoladama, nizozemskog Sint Klaasa (Svetog Nikole) koji je zbog nerazumijevanja ostalih doseljenika u SAD postao Santa Klaus, do ovoga sada kad nam vele kako se ljubav dokazuje darovima, a sreća hrani trpezom, holokaustom za prasce i purice.
