Life
347 prikaza

Brutalan, prljav, težak i bezobrazan, ali i šaljiv i zabavan

1/3
Tom Marcello/Flickr/CC BY-SA 2.0
Charles Mingus, da je živ, ove bi godine slavio okruglih stotinu. I doživio bi prvi hrvatski prijevod autobiografije iz 1971., ‘Gore nego psetu’ (‘Beneath the Underdog’)

Jazz možda izgleda i zvuči komplicirano, no početni kriteriji su zapravo vrlo jednostavni, a tri su osnovna - u čijem je triju/bendu/orkestru svirao, tko je u njegovom triju/bendu/orkestru svirao i koliko se njegovih skladbi smatra jazz standardima. Odgovori na ta pitanja početak su istraživanja lika i djela bilo kojeg jazz glazbenika. Sve ono izvan tih odgovora, sve ono izvan tih laički postavljenih kriterija, dotiče se glazbe same, magije koja se usput stvarala i života koji obično nije običan.

Charles Mingus svirao je s Louisom Armstrongom, Dukeom Ellingtonom, Charliejem Parkerom, Dizzyjem Gillespiejem i Herbiejem Hancockom, a kroz njegove je projekte prošla jazz vrhuška koja je godinama nakon Mingusove smrti slavila njegovo ime svirajući u Mingus Dynasty ili Mingus Big Bandu. Standardi? Ovisno o tome koga pitate. “The Jumpin’ Blues” ili možda “Better Git It In Your Soul”, “Goodbye Pork Pie Hat” svakako, “Hora Decubitus”, “Wig Wise”...

Charles Mingus, da je živ, ove bi godine slavio okruglih stotinu. I doživio bi prvi hrvatski prijevod autobiografije iz 1971., “Gore nego psetu” (“Beneath the Underdog”), koju je, u prijevodu novinara i poznavatelja jazza Saše Dracha, objavila riječka izdavačka kuća Ex Libris u biblioteci “Jazz Beat”. Ostvareno je tako obećanje koje je Saša Drach dao udovici Sue Mingus kad je prije nekoliko godina tražio od nje odobrenje da pokoji ulomak iz autobiografije objavi u antologiji tekstova “Svijet jazza” koju je pripremao.

 | Author: PROMO PROMO

”Gore nego psetu” manje je priča o Mingusovoj glazbi, a mnogo više o tome odakle je ona došla, o hektičnim izvorima njegove magije i životu, koji, dakako, nije običan. Prve recenzije, one otprije pedesetak godina, prigovarale su Mingusovu rukopisu manjak zadiranja u samo stvaranje. Teško je reći na što su naviknuli recenzenti prije pet desetljeća, no ako smo nešto naučili iz povijesti glazbenog novinarstva, to je da glazbenici/autori najmanje vole objašnjavati vlastite pjesme. Mingus je svojim rukopisom ponudio sebe, nekoliko razina svoje osobnosti, pritom se nimalo ne štedeći, a glazba je, kao i njegov odnos prema obitelji, prijateljima, ženama i kolegama glazbenicima, ukorijenjena tu negdje; između filigranski isprepletenih emocija koje je proživljavao u sebi i počesto gruboga karaktera koji je ispoljavao.

”Drugim riječima, nas smo trojica. Jedan vječito stoji u sredini, ravnodušan, nedodirljiv, on promatra i čeka da dobije priliku reći nešto o onome što vidi na drugoj dvojici. Drugi je nalik na preplašenu životinju, koji napada jer se boji da ga drugi ne napadnu. A tu je i treći, on je nježan i pun ljubavi te dopušta ljudima da priđu uzvišenoj svetosti hrama njegova bića, on podnosi uvrede, svima vjeruje i potpisuje ugovore, a da ne pogleda što u njima piše i lako ga nagovore da radi za male novce ili ni za što, no koji, kad shvati što mu rade, poželi najradije ubiti i uništiti sve oko sebe, kao i sebe samoga što je tako glupav. Ali on to ipak nije u stanju - nego se povuče u sebe”, tako je sve svoje osobnosti opisao Charles Mingus u prvim rečenicama knjige.

Mingus u knjizi gleda na sebe kao što ga gledamo i mi. Doslovno. U prilično nesvakidašnjem stilskom rješenju, posebice kad je riječ o autobiografijama, autor priča svoju priču iz perspektive duha, duše, entiteta izdvojenog od sebe. Ponekad u funkciji anđela čuvara, mnogo češće u poziciji pasivnog promatrača, Mingus sam sebe oslovljava s “moj mali” i zapravo je svoju opsesiju jogom i meditacijom te čvrsto mišljenje da može napuštati vlastito tijelo kad hoće, praktički pretočio u svoje biografske retke.

Rođen 1922. u Arizoni, a odrastajući u Wattsu u Kaliforniji, u obitelji oca vojnika, čiju je tešku ruku često osjetio na svojim kostima, i pobožne pomajke, koja se, prema onome kako joj je i sam posinak prigovarao, nije baš ponašala kršćanski, barem kad su odnosi prema nekim muškarcima bili u pitanju, Charles Mingus bio je prilično prepušten ulici, gdje se nije samo susretao s bjelačkim rasizmom nego i s podjelama unutar afroameričke zajednice. Mingusov autsajderski osjećaj u djetinjstvu, pa i kasnije, dobrim je dijelom izlazio i iz činjenice da, kako je tvrdio, “nije bio ni dovoljno crn ni dovoljno svijetao”. Uostalom, radni naslov njegove autobiografije glasio je “Ni crn, ni žut, šaren”.

”Gore nego psetu” svakako nije klasičan autobiografski zapis u smislu da mu se može bezrezervno vjerovati. Kao i u svojoj glazbi, tako je Mingus i u autobiografiji, čini se, bio sklon improvizacijama.

”Njegova nesputana autobiografija bliža je zapravo formi romana, a u književnom, stilskom i tematskom smislu (kako s pravom bilježi kritika), nije daleko od onoga što su pisali James Baldwin, Henry Miller i Charles Bukowski. Pa i sam je Mingus tvrdio kako to nije njegova autobiografija nego je to “samo on”. A čini se da bi svaki pokušaj racionaliziranja napisanoga mogao ili zbuniti ili odvesti u daljnje nerazumijevanje, što je toliko često prisutno u njegovom životu”, napisala je u jednom od dodataka na kraju knjige Melanija Pović Jagarinec, urednica jazza na HRT-u, te nastavila:

”Neopterećen činjenicama, Mingus se poigrava i stvarnim i izmišljenim likovima, često se bavi impresijama, kronologiju događaja i mjesta miješa, a datuma gotovo da i nema. Na trenutke postaje brutalan, prljav, težak i bezobrazan, ali u isto vrijeme i sentimentalan, šaljiv i zabavan. Kao da namjerno izaziva i uznemiruje, a zapravo želi podučavati i upozoriti. To se vidi i u dijalozima, kako ih je on rekonstruirao.”

 | Author: mtphrames/Flickr/CC BY-ND 2.0 mtphrames/Flickr/CC BY-ND 2.0

Dijalozi... Legenda kaže, zapravo internet, da je Mingus autobiografiju pisao više od 20 godina, da je rukopis na kraju imao 1500 stranica te da su većina od toga bili transkripti dijaloga. Urednica Nel King reducirala je rukopis za dvije trećine, objavila ga je izdavačka kuća Alfred A. Knopf, no svih 1500 originalnih stranica sačuvano je te, s ostalim materijalima koji dokumentiraju Mingusov život, pohranjeno u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu.

 

U Kongresnoj knjižnici je, dakle, i priličan boj izbačenih “prljavih” dijelova, kako su pojedine hiperrealne opise nasilja i seksa prozvali neki od urednika kojima je knjiga bila nuđena. Ako scena s kobasicom sa senfom iz hot doga u vagini nije izletjela iz knjige, bilo bi nadasve zanimljivo doznati kakve su sve to “prljavštine” izbačene i kriju se u Kongresnoj knjižnici.

”Čitatelj će se možda iznenaditi što je u ovoj knjizi posvećeno relativno malo prostora samoj glazbi, a više nasilju, izrazito plastično i eksplicitno opisanom, sasvim razuzdanom seksu, sve do razine nesputane, gotovo fantastične pornografije. U tim svojim seksualnim epizodama Mingus sebe prikazuje ne samo kao neutaživog stroja, pastuha kojeg žene obožavaju, nego i kao makroa, odnosno glazbenika kojeg uzdržavaju prostitutke”, piše nadalje u pogovoru Pović Jagarinec.

Kakav je bio u uličnim tučnjavama i seksu, takav je znao biti i prema svojim suradnicima. Sirov, brutalan i izravan. Čitajući svjedočanstva glazbenika koje iz prve ruke u još jednom dodatku hrvatskom izdanju donosi vrsni poznavatelj jazza Davor Hrvoj, radno okruženje Charlesa Mingusa počesto podsjeća na scene iz filma “Whiplash” i nasilnog vođu jazz orkestra Terencea Fletchera (utjelovio ga je J. K. Simmons).

”Mingus je bio najnestabilnija osoba koju je upoznao. Bio bi umiljat poput bebe, a već u sljedećem trenutku bi eksplodirao. Bio je otvoren, izravan, ironičan i beskompromisan. Nerijetko bi prekidao koncert kako bi glasno prekorio glazbenika iz sastava, bacio cipelu na njega ili ga otjerao s pozornice, a često se svađao i s publikom. Znao je otimati i uništavati magnetofone kojima su prisutni bez dozvole snimali koncert. Nije se sustezao nositi ni pištolj ne bi li prisilio vlasnika kluba, nerijetko mafijaša, da mu isplati honorar, a bio je i sudionik kojekakvih obračuna”, prepričao je Davoru Hrvoju glazbenik Gunther Schuller.

 | Author: Tom Marcello/Flickr/CC BY-SA 2.0 Tom Marcello/Flickr/CC BY-SA 2.0

Iza svega se, dakako, naslućuje genijalnost. Njegov nadahnjujući, inovativni jazz sa slobodnim improvizacijama. Njegovi utjecaji, od afričke tradicije, preko bluesa, gospela, bebopa, jazz-rocka, free i avangardnog jazza, do meksičke i simfonijske glazbe.

”Kada djeci predajem o povijesti jazza, držim se kronološkog reda, osim na samom početku. Prije svega im ponudim glazbeni primjer s jednog od koncerata Charlesa Mingusa, preko kojeg im mogu objasniti velik dio razvoja jazza. Radi se o skladbi ‘Devil Blues’ (...) u kojoj je sadržan velik dio povijesti jazza. Bio je glazbenik otvorena duha, prepoznatljiv, osebujan, ekstravagantan”, napisao je Hrvoj.

”Gore nego psetu” sporo se čita. Ne zato što je teško prohodna, nezanimljiva ili zahtjevna. Naprotiv. Guta se, ali i često čitatelja prisiljava da jednu ruku drži stalno na YouTubeu i provjerava sva imena i sve skladbe kojima je ovo štivo isprepleteno.

Za početak, za zagrijavanje, preporučujemo “Charles Mingus - Live at Montreux”, snimku koncerta iz 1975. godine. Nakon odgledane set-liste od 12 pjesama bit će vam jasnije zašto je Mingusu, na polovici knjige, otac miroljubivo poručio: “Sine, ti si više opaljen, po mnogo čemu, od mnogih luđaka, ali si ispao sasvim dobro...”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.