Pomalo zaboravljena knjiga najmoćnije obavještajne agencije na svijetu, američke CIA-e, pruža nevjerojatan uvid u događaje na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o knjizi pod nazivom "Balkan Battleground", koju su pisali analitičari CIA-e za potrebe javnog informiranja, a prema dobrom starom običaju autori su anonimni. Službeno, iza gotovo 500 stranica informacija stoji tek CIA-in ured za ruske i europske analize iz Washingtona.
Knjiga je objavljena 2002. godine, ali služi kao nevjerojatan pokazatelj protoka vremena. Uzmimo za primjer umirovljenog Davora Domazeta Lošu. Sad je on više poznat kao rado viđen gost opskurnih ili ekstremističkih medija u Hrvatskoj i susjedstvu, gdje neometano može prosipati razne teorije zavjera i u kojima, u principu, kritizira zapad zbog dezinformacija.
Nedugo nakon krvavih terorističkih napada u Parizu 2015. godine, kad je više od stotinu ljudi ubijeno u tek nekoliko sati, Lošo je gostovao na opskurnom portalu iz susjedstva, gdje je pokazivao veliku dozu sumnje u službenu verziju događaja.
"Što ste vidjeli tamo? Što vam prikazuju mediji? Jeste li vidjeli mrtve? Niste. Jeste li vidjeli ijedan pokop? Nema ni jednog pokopa, bilo da se radi o žrtvama, bilo da se radi o atentatorima, odnosno teroristima. Imate tek neke slike, recimo jedna je žena na slici kao ranjena, još jedan poluobučen čovjek. Što vidite u Belgiji? Ništa. Ali imate jednu cijelu psihozu straha. Imate krajnje licemjerne europske institucije koje sad propagiraju francusku zastavu i 'Marseljezu'. Pa gdje je pijetet za stotine mrtvih? Valjda nekog treba pokopati. Gdje su imena navodnih atentatora? Sve je to nešto imaginarno, nestvarno. Cilj im je očigledno stvoriti strah i ništa drugo", govorio je Lošo.
Međutim, u vrijeme nastanka knjige Lošo je bio vrsni stručnjak za vojna pitanja i ekstenzivno su citirani njegovi radovi. Posebnu važnost imao je njegov rad objavljen 1996. godine u časopisu Hrvatski vojnik. Lošo je opširno pisao kako je Hrvatska vojska ostvarila tako premoćnu pobjedu u operacijama Bljesak i Oluja, ali možda i važnije, opisao je kako je Hrvatska vojska uopće postala vojska. Kako je od, u najmanju ruku, ad hoc jedinica jedva obučenih polucivila nastala najsposobnija vojska na Balkanu.
Kako su to opisali CIA-ini analitičari: "Vojska koja će sudjelovati u operaciji Zima 94 u prosincu 1994. godine i povratku izgubljenih područja nije bila ni nalik na onu slabo obučenu, minimalno discipliniranu vojsku koja je branila Hrvatsku 1991. godine. Tijekom godina je Hrvatska vojska (HV) vlastitim trudom i zalaganjem postala profesionalna vojska, stvarali su nove borbene doktrine, mijenjali strukturu jedinica, intenzivno obučavali jedinice i razvijali gardijske brigade u najbolje borbene formacije Balkana.
Sve to je bilo samo s jednim ciljem, osvajanjem Republike Srpske Krajine". A Lošin rad iz 1996. godine ulazi u mnoštvo detalja kako su hrvatski vojnici postali tako sposobni. Da se uvjerimo zašto su američki obavještajci odlučili koristiti Lošin rad, dovoljno je pročitati samo uvod.
"U suvremenom poimanju strategije 'čekanje' ima jednako značenje kao i ranije, ali se ono u mnogočemu izražava na nov način. I dalje je pobjedu najbolje ostvariti odugovlačenjem operacije sve dok moral protivnika ne bude toliko istrošen da je istodobno i moguće i lako zadati mu odlučujući udarac.
Strategijska napadna operacija danas nije samo puko djelovanje vatrom i pokretom jer, prije vojnog, četiri su prevladavajuća područja kojima se stvaraju uvjeti za nju i/ili rješavaju problemi: političko, diplomatsko, gospodarsko, a u posljednje vrijeme sve se više naglašava informacijsko. A kad se već odluči za vojno rješenje, ono je djelotvorno samo ako je sila vjerodostojna. A vjerodostojna je samo onda kad je vojna snaga spremna za djelovanje."
Kasnije u radu Lošo lucidno navodi detalje zbog kojih je Hrvatska bila u iznimno nepovoljnom položaju u odnosu na Krajinu, koja je tad imala odgovarajuće topničko i raketno oružje kojim može izvršiti odmazdu za bilo kakve pokušaje oslobađanja okupiranog teritorija.
"Hrvatska nema naprave kojima bi mogla to prikladno spriječiti, a ako ih i pribavi, 'Krajina' je u prednosti jer nema odgovarajućih unosnih meta", napisao je Lošo u svojoj analizi. Da bi Hrvatska nadoknadila brojne druge nedostatke, poput teritorijskog razmještaja i razdvojenosti slobodnog hrvatskog teritorija, trebalo je imati potpuno inovativne časnike na samom vrhu. Takav je morao biti Janko Bobetko. Iskusni borac i general jugoslavenske armije, Bobetko je bio vrhunski sposoban časnik, što će se i pokazati kad je preuzeo kontrolu nad vojskom.
"Ključna operacija za cijelu vojsku bila je Maslenica 93. Na stranu ćemo sad staviti strateške i taktičke ciljeve poput povezivanja dijelova hrvatskog teritorija, ali Bobetko je morao identificirati slabosti u Hrvatskoj vojsci i danonoćno raditi na njihovu ispravljanju. Sama operacija ispunila je većinu ciljeva", pišu američki analitičari, ali Bobetku i njegovim najbližim suradnicima postalo je očito koliko je prostora ostalo za napredak.
"Posebno je bila vidljiva slabost najviših zapovjednika Hrvatske vojske, što je natjeralo Bobetka da uspostavi zapovjedno mjesto znatno bliže bojišnici nego što je planirano jer se nije mogao potpuno osloniti na novoimenovanog brigadira Antu Gotovinu i njegove podređene iz Zbornog područja Split. Čak i uz Bobetkovu nazočnost pokazalo se da je teško koordinirati tri dijela napada. Taktička ograničenja HV-a, posebno u slabim domobranskim i rezervističkim formacijama, postala su jasna kad je došlo do protuudara srpske vojske iz Krajine.
Visok broj žrtava HV-a upućuje na slabosti u redovima nižih i srednjih časnika te nedostatnu taktičku obuku", dosta kritično govore Amerikanci o određenim hrvatskim jedinicama. Kasnije će Bobetko prisvajati lavovski dio zasluga za reorganizaciju i profesionalizaciju Hrvatske vojske, ali Amerikanci neće biti baš potpuno uvjereni. Bobetkovi memoari, "Sve moje bitke", također su vrhunski izvor materijala za proučavanje, ali CIA-ini analitičari oprezno će im pristupiti.
"Koristili smo Bobetkove memoare, u kojima on često ističe svoje zasluge i gotovo diže sebi spomenik. Bez obzira na sve to, većina stvari koje Bobetko spominje vezano uz reorganizaciju HV-a drže vodu. Međutim, njegova uloga u rješavanju identificiranih problema i dalje ostaje nejasna", pišu CIA-ini stručnjaci za ovo područje. Nije ni srpska strana mirovala nego su u Krajinu poslali Milu Mrkšića, i to izravno iz Beograda.
Bilo je potpuno jasno da će Hrvatska morati prije ili kasnije krenuti u oružano oslobađanje okupiranog teritorija nakon što su pregovori za pregovorima propadali. Mrkšić je dobio zadatak uspostavljanja reda u brojnim srpskim jedinicama, a koliko je srpsko vodstvo bilo u strahu od neizbježnog hrvatskog napada, govori i činjenica da je Mrkšić sa sobom poveo i oko 5000 dezertera iz Krajine koji su uhvaćeni u Srbiji.
Osim dezertera došli su s njime mnogi časnici i dočasnici iz JNA kako bi svojim iskustvom pomagali krajiškoj vojsci, a postoje određene glasine da je došao i jedan odred tenkova M-84, ali to nikad nije potpuno ispitano. Na Vidovdan, 28. lipnja 1995., održan je vojni mimohod u Slunju, vjerojatno potaknut mimohodom na Jarunu nešto ranije iste godine. U Slunju je pokazano nekoliko jedinica, vjerojatno od 4000 do 5000 vojnika, a Mrkšić se posebno pohvalio "novim" raketnim sustavima kojima će napasti Hrvate.
"Oba sustava bila su puno opasnija po izgledu nego po svojim performansama", pomalo posprdno govore američki analitičari. Još jedan važni zapovjednik je general Petar Stipetić. Njega je zapao doista nezahvalan zadatak preuzimanja zapovjedništva nad Zbornim područjem Zagreb kad je već Oluja bila u tijeku, a nakon što je hrvatski napad praktički zaustavljen.
Kasnije će Stipetić pričati o brojnim faktorima koji su utjecali na probleme na tom dijelu bojišta, ali Amerikanci će napomenuti da je Ivan Basarac imao detaljne planove za oslobađanje Petrinje i tog dijela Hrvatske, ali u planu su bile uračunate jedinice koje su kasnije prebačene na druga mjesta.
Prvenstveno se tu misli na 81. gardijsku bojnu Kumove, koji su trebali zauzeti Petrinju, dok bi 2. gardijska brigada nastavila progoniti krajišku vojsku izvan Petrinje. Kumovi su ostali na južnom bojištu nakon oslobađanja Grahova i čuvali su leđa cijelom napadu na Knin. Basarac je malo izmijenio plan i poslao je gardijsku brigadu u Petrinju te tamo doživio potpuni neuspjeh. Stipetić je, međutim, ubrzo nakon preuzimanja zapovjedništva uspostavio red i nastavio s borbenim uspjesima.
Uskoro se predao i zapovjednik 21. krajiškoga korpusa Čedo Bulat, što je bio jedan od najdramatičnijih trenutaka Oluje. A CIA-ini analitičari upozoravaju i na drugi mogući razlog Bulatove predaje. Naime, oni tvrde da su se Bulat i Stipetić poznavali još iz vremena dok su obojica bili u JNA. Kako bilo da bilo, Bulat se predao i ogromna količina vojne opreme prešla je u ruke HV-a i rat je praktički završio.
Ostali su tek manji izolirani dijelovi na kojima su pojedine jedinice i dalje pružale otpor, ali bilo je jasno da je Republika Srpska Krajina prestala postojati i da je definitivno ugašen san o Velikoj Srbiji. Naravno, postojali su propagandni proglasi, kao onaj šefa skupštine Vukovara Slavka Dokmanovića, koji je uvjeravao narod da: "Majka više nije samo iza nas, sad je Majka Srbija s nama. Nadala se da će svet sprečiti zločin. Svet nije, zato mora Majka.
Svaki zločinački metak i ustaška granata koja padne na Vukovar kao da je pala na Beograd, Kruševac ili Kragujevac". Svima drugima bilo je jasno da je rat u Hrvatskoj završio. Sad, sa sve većim odmakom, knjige poput ove CIA-ine postaju sve važniji dokumenti i izvori povijesne zbilje, kako bi to rekao bivši hrvatski predsjednik. Rijetko će tko priznati, kao što je to Milan Martić uradio, da ga je početak Oluje zatekao poluodjevenog. Još rjeđi su ljudi poput Milana Babića, koji je otvoreno priznao krivnju:
"Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi su proganjani, istjerani iz svojih kuća i ubijeni. Šutio sam o tome. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života", rekao je Babić.
https://www.nacionalno.hr/sto-je-pozadina-admiralovog-razrjesenja/
Lošo?? nije on kriv...
Lošo, sirotinjsko dete, koga je Jugoslavija odgojila i provela kroz obrazovanje, odhranila mu porodicu, a od njega očekivala zahvalnost i lojalnost, kao od mnogih nas koji smo iz siromaštva došli do slobode, ljubavi, hleba, budućnosti... Da, budućnosti, ali ne samo ... prikaži još! naše budućnosti, nego budućnosti naše države, našeg naroda, naše slobode, budućnosti našeg naroda. Merodavan sam kao njegov profesor u Školi operatike, da mu dam i ocenu... " Ukupan profil Davirana Loše, je ispod proseka klase"