Life
882 prikaza

'Čini se da ljudi u Jugoslaviji uživaju u svojem životu'

1/7
‘Tito na plaži’ umjetnika Borisa Bareta Saša Miljević/PIXSELL
Anita Buhin u knjizi ‘Jugoslavenski socijalizam sa okusom mora, sa okusom soli’ upozorava na sve manjkavosti crno-bijelog pristupa prošlosti te argumentima pobija tezu o Jugoslaviji kao tamnici naroda i građana

Godina je 1957. Iako je Drugi svjetski rat “odavno” završio jugoslavensko-talijanski odnosi nisu do kraja normalizirani. Glavni razlog nije bilo ratno neprijateljstvo već neriješeno pitanje granica između ove dvije države. Jedno od ključnih mjesta prijepora bio je grad Trst. Tijekom 1954. kriza je doživjela vrhunac i umalo eskalirala vojnim sukobom. Ali umjesto rata, uz posredovanje Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, dogovoreno je da taj grad na obali Jadranskog mora ipak pripadne Italiji.

Ovaj kratki uvod bio je potreban da bi se shvatilo reakciju činovnika u talijanskom konzulatu u Zagrebu nakon što su zaprimili više od dvije tisuće zahtjeva za vizu jugoslavenskih građana koji su Dan Republike te 1957. odlučili provesti upravo u Trstu. Ta informacija iznenadila je i pomalo zabrinula vlasti u Rimu. Što se krije iza ovog čina? Politička provokacija? Ili nešto još gore? Spremni na sve, organi reda i građani Trsta dočekali su 29. studenog i vrlo brzo shvatili da razloga za strah nema. Naprotiv. Jedini razlog dolaska nekoliko tisuća Jugoslavena bio je – shopping!

 | Author:

Scene u kojima jugoslavenski šopingholičari bauljaju tršćanskim ulicama u potrazi za robom koju u svojoj domovini nisu mogli kupiti postat će redovita pojava sljedećih nekoliko desetljeća. Ta priča koja će pokazati da se odnos talijanskih kapitalista i jugoslavenske radničke klase može razvijati na obostranu korist bit će tek jedan u nizu dokaza specifičnog društvenog, ekonomskog i političkog razvoja socijalističke Jugoslavije.

Upravo o tim, naizgled nespojivim scenarijima, piše u svojoj knjizi “Jugoslavenski socijalizam ‘sa okusom mora, sa okusom soli’. Modernizacija jugoslavenske popularne kulture pod talijanskim utjecajem 1950-ih i 1960-ih” hrvatska povjesničarka Anita Buhin. Radi se ustvari o prilagođenoj doktorskoj disertaciji koju je Buhin 2019. obranila na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci.

Naravno da autorica nije mogla predvidjeti razvoj političke situacije u Hrvatskoj nakon posljednjih izbora, ali svojim sadržajem knjiga će odgovoriti na brojna pitanja i zahtjeve koji se posljednjih dana javljaju u hrvatskoj javnosti. Možda ponajviše na zahtjev za osnivanjem muzeja žrtava komunističkog režima iza kojeg ustvari stoji želja da se cijelu socijalističku Jugoslaviju prikaže kao jedan veliki zatvor i društvo pod strogom kontrolom vladajuće stranke, a njezine građane kao zatočenike koji su živjeli u istim uvjetima kao npr. građani Sovjetskog Saveza, Bugarske i ostalih komunističkih zemalja.

Pišući na temelju arhivskih dokumenata, novinskih članaka kao i izjava neposrednih aktera Anita Buhin ukazuje na sve manjkavosti crno – bijelog pristupa prošlosti, te argumentima pobija tezu o Jugoslaviji kao tamnici naroda i građana. Daleko od toga da je cilj ove knjige apologija komunizma ili nostalgija za Jugoslavijom. Ona je upravo dokaz da se o spomenutoj zemlji i njezinom četrdeset petogodišnjem postojanju može i mora govoriti “sine ira et studio”, a ne (ideološki) tendenciozno i selektivno.

 | Author:

Kao što podnaslov sugerira, autorica se odlučila specifičnost jugoslavenskog socijalističkog eksperimenta prikazati kroz različite vidove utjecaja Italije na Jugoslaviju, posebno na njezin “mediteranski” dio. U tu svrhu razradila je tri studije slučaja koje po njezinom mišljenju ukazuju na konstantan proces modernizacije zemlje. Prva studija bavi se talijanskim utjecajem na početke zabavno-glazbene industrije u Jugoslaviji, druga pojavom televizije i zabavnih emisija u kojima se također vidi direktan utjecaj talijanskih iskustava, dok treća studija tematizira kako su moda i stilovi života (mladih) Talijana utjecali na nove životne navike (mladih) Jugoslavena.

U sva tri slučaja Buhin nastoji pokazati da spomenuti odnos nije značio isključivo kopiranje talijanskih primjera već se emancipirao u nešto što treba promatrati kao autentični jugoslavenski izričaj. Tako npr. kada je glazba u pitanju, autorica naglašava da su “utjecaji Italije, kao i Sanrema, bili evidentni, ali se ne mogu pripisati čistoj imitaciji i kopiranju”. Na autentičnost će utjecati upravo specifičnost socijalističke Jugoslavije koja se iz siromašnog, većinski seljačkog društva počela transformirati u industrijsko, urbano i, što je najvažnije, konzumerističko društvo.

'Tata, kupi mi auto...'

Uz odlaske u shopping u Trst jedan od najpoznatijih dokaza pojave konzumerizma bila je pobjednička pjesma na prvom Opatijskom festivalu (1958.). Iako joj je službeni naslov “Mala djevojčica” uglavnom će ostati upamćena po refrenu “Tata, kupi mi auto…”. Desetljećima kasnije njezin izvođač Ivo Robić potvrdit će međuodnos pjesme i društvenih okolnosti u kojima je nastala: “Pjesma ‘Tata, kupi mi auto’ nije bila bez veze napisana. Tad je u ovoj zemlji počeo razvoj. Pa znate li što je auto značio u to vrijeme? Počeli su izloge uređivati, počelo je biti sve bolje: iz ničega – dokle smo došli?”.

Da su napredak i modernizacija, u nekim segmentima života, doista bili munjeviti, govori i podatak koji Anita Buhin donosi u svojoj knjizi, a odnosi se na porast broja televizora u domaćinstvima. Dok je 1958., kad počinje emitiranje televizijskog programa, u Jugoslaviji bilo oko 6000 televizora, odnosno 1 prijamnik na 3003 stanovnika, početkom 1960-ih omjer se smanjio na 1 prijamnik na 618 stanovnika, da bi na kraju tog desetljeća 1 prijamnik “dijelilo” samo 11 stanovnika.

 | Author: Saša Miljević/PIXSELL Tito na rovinsjkom muralu Saša Miljević/PIXSELL

Ako netko i smatra da se ipak radi o presporom procesu, ono što ga je činilo daleko problematičnijim bila je ustvari neravnomjernost razvoja. Naime, tijekom cijelog perioda postojanja Jugoslavije ne samo da se nisu smanjile nego su se i dodatno povećale ekonomske i kulturne razlike između različitih dijelova zajedničke države. Jedan od primjera su svakako i razlike u kvaliteti i kvantiteti glazbene i modne industrije ili (zabavnog) televizijskog sadržaja na prostoru od Triglava i Jadrana do Đerdapa i Ohrida. Knjiga “Jugoslavenski socijalizam ‘sa okusom mora sa okusom soli’” napisana je kao znanstveni rad, ali to ne znači da je namijenjena isključivo znanstvenicima. Ustvari je vrlo zanimljivo kako autorica koristi neka opća, najširoj javnosti poznata mjesta iz (popularne) kulture te ih provlači kroz znanstveni aparat kako bi dokazala svoje istraživačke teze. Tako će čitatelji dobiti potpuno novu perspektivu kada je u pitanju jedna od najpopularnijih dramskih serija s ovih prostora – “Malo misto” ili npr. fenomen tzv. galebarenja, odnosno pojave “mediteranskih kazanova” kao dijela “romantičnog turizma”.

Jedna od tema koja će, zahvaljujući između ostalog i aktualnom trenutku, izazvati posebnu pažnju odnosi se na sudjelovanje jugoslavenskih pjevača na izboru za Pjesmu Eurovizije. Bio je to još jedan dokaz specifičnog položaja socijalističke Jugoslavije u hladnoratovski podijeljenom svijetu. Jer možda će većinu čitatelja iznenaditi informacija da je Jugoslavija bila jedina komunistička zemlja koja je sudjelovala na tom natjecanju. I opet, kao što je jasno (i) iz ove knjige, iako različita od ostalih zemalja europskog Istoka sve navedeno nije bilo dovoljno da se Jugoslaviju svrsta na europski Zapad. Do kraja svog postojanja ona će ostati usamljen primjer zemlje koja pokazuje karakteristike, što će reći prednosti i mane, jednih i drugih.

Brojni primjeri iz ove knjige samo potvrđuju da zanimljiv, buran i često kontroverzama ispunjen život nije bio tek subjektivan osjećaj građana Jugoslavije. Jedan od ponajboljih opisa autentičnosti i mnogim strancima zbunjujuće originalnosti jugoslavenskog socijalizma dao je ugledni američki ekonomist i diplomat John Kenneth Galbraith. Kako piše Anita Buhin, boraveći u Jugoslaviji 1958. Galbraith je u svom dnevniku između ostalog zabilježio: “Čini se da ljudi ovdje uživaju u svojemu životu. Mislim da sam preveliki hedonist da bih bio dobar moderni socijalist. Isto bi moglo vrijediti i za Jugoslavene”.

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.