U ovom poslu nema uvijek strogih rokova. Postoji procedura, ali ni ona ponekad nije pravilo. Potrebno je beskrajno strpljenje, a ljudi koji tu rade kompleksno znanje iz brojnih znanosti trebaju znati primijeniti na svakom predmetu individualno. Riječ je o zanimanju koje smo imali priliku upoznati zahvaljujući jednoj objavi na društvenim mrežama koja je predstavila knjigu iz osobne zbirke Kaer Petar iz Makarske, čije korice su izrađene ili spašavane igraćim kartama Triestine, koje jednostavno prepoznajemo kao karte za briškulu i trešetu. Knjiga je pronađena prilikom rada na arhivskom fondu i pripremanja izložbe o Makarskoj, a taj zanimljiv primjer pokušaja restauracije stigao je na stol Odsjeka za restauraciju i konzervaciju arhivskoga gradiva Državnog arhiva u Splitu, koji je prije dvije godine obilježio 60 godina postojanja i u kojem je od propadanja spašeno na tisuće dokumenata, knjiga, nacrta, karata, plakata, isprava na pergameni i drugog različitoga gradiva na papiru. O procesu rada i izazovima koji on donosi govori nam Nikolina Cvitanović, konzervatorica-restauratorica i voditeljica spomenutog odjeka.
- U državnom arhivu čuva se više od 700 fondova i zbirki, ukupno oko 7000 d/m arhivskoga gradiva, vrijednih dokumenata, knjiga i druge građe, a sve što se ovdje čuva, prije ili poslije dođe nama zna stol. Najčešće je riječ o oštećenjima korištenjem gradiva i djelovanjem vremena. Drugi dio posla jest da spriječimo oštećenja prije nego što se dogode jer ovdje ipak govorimo o organskom materijalu koji je sklon propadanju i raspadanju. Što se tiče ove knjige koju je pronašla pripravnica radeći na istraživanju, boje igraćih karata su postale vidljive jer su se korice raslojile i to joj je odmah privuklo pozornost. Moja pretpostavka jest da su korice s namjerom napravljene uz pomoć karata jer su čvrste, ali moguće je da je riječ o naknadnoj restauraciji zbog oštećenja korica. Ljudi su naime, prilikom izrade korica knjiga znali reciklirati razne materijale, tako su one znale biti napravljene od slijepljenih pisama ili zapisa koje bismo mi prilikom restauracije odvajali sloj po sloj. Naš zadatak sad je da tu knjigu očistimo i da je očuvamo, uklonimo sva potencijalna oštećenja, a cilj nam je svakako da igraće karte ostanu vidljive jer je zaista riječ o nečemu neuobičajenom - kaže nam Nikolina Cvitanović, koja u Državnom arhivu u Splitu radi pet godina.
Školovanje je završila u Dubrovniku, odakle je rodom. Restauracija joj, dodaje nam, nije oduvijek bila životni cilj. U prvom redu privlačila ju je umjetnost, ali i kemija, povijest umjetnosti, povijest... Tako se posao konzervatorice-restauratorice jednostavno nametnuo kao prirodni odabir koji je objedinio sve njezine interese.
- U našem radu fokusirani smo na specifično oštećenje na određenoj građi kojemu uzrok može biti biološki, fizički, mehanički ili kemijski, vlaga ili primjerice kukci koji jedu papir, ljepilo ili čak i tintu. Razlog propadanja mogu biti i drugi različiti neadekvatni uvjeti čuvanja građe. Često su korice i hrptovi prvi oštećeni, a knjige znaju biti i cijele nagrizene i razvezane, toliko da baš svaka stranica ima oštećenja. Naš zadatak je da te praznine popunimo, ili strojno ili ručno, što je vrlo mukotrpan posao. Radi se sa specijaliziranim japanskim papirom najviše kvalitete koji je iznimno skup i nevjerojatne finoće, ali iznimno čvrst. Svi materijali i metode s kojima radimo moraju biti reverzibilni, u prijevodu to znači da naša intervencija ne smije biti nepovratna. Papiri moraju biti beskiselinski, konac pamučni, a ljepila prirodna, kao što su škrobna. U ovom poslu spajamo različite znanosti, stručnost i materijal, ali ovo je ustvari i zanat jer, unatoč strojevima, većinu posla radite rukama, za što je potrebno puno strpljenja - kaže nam Cvitanović.
Na ovom odjelu važno je imati poštovanje prema predmetu na kojemu se radi pristupajući svakom oštećenom dobru na drugačiji način, uvažavajući njegovu povijesnu i umjetničku vrijednost. Pitamo našu sugovornicu koliko je potrebno za restauraciju jedne oštećene knjige.
- Sve ovisi o razini oštećenja, ali nikad nam nije prioritet nešto što prije završiti. Često kažemo da restauracija ne zna za vrijeme, nema nekog određenog roka u kojem se nešto mora jer ono što napravimo mora biti dobro i kvalitetno. Ponekad imamo rokove, a tu je najčešće riječ o građi koja nam je stigla iz nekih drugih ustanova, jer mi, izuzev arhivskoga gradiva, dobivamo knjige od vanjskih imatelja - arhiva, muzeja i zbirki diljem Hrvatske, pa čak i Bosne i Hercegovine. Mi smo radionica za papir, pergamenu i kožu. Osim nas, postoji i radionica u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, koja je naša krovna kuća, ali i Hrvatski restauratorski zavod u Dubrovniku, radionica u Državnim arhivima u Zadru, Rijeci... Ipak, definitivno nas je premalo - kaže nam Cvitanović pokazujući crkvenu knjigu iz dominikanskog samostana na Braču koju je ozbiljno uhvatila plijesan.
Knjiga je očišćena, no na stranicama su ipak vidljivi tragovi oštećenja. No kako nam objašnjava Cvitanović, neka oštećenja su nepovratna.
- Mrlje su nekad bijeljene agresivno, ali danas se to više ne radi. Kako sam rekla, sve mora biti reverzibilno, a bijeljenje je nepovratan proces. Mnogi to možda ne znaju, ali papir se može i prati. Netko može pomisliti da je voda najveći neprijatelj papira, ali nije, mnogo toga se pere vodom. Prethodno je potrebno očistiti površine specijaliziranim gumicama, pa onda u vodu, potom po potrebi kao završni korak ide punjenje oštećenja. Ako nedostaje slova, to ne diramo, to se ne retušira. Ništa se ne falsificira. Kod nekih primjera plakata radi se popuna i retuš ili crticama ili točkicama, ovisno o tehnici restauratora, ali se mora vidjeti što je intervenirano - objašnjava nam Cvitanović dodajući kako je njoj osobno najizazovniji materijal za restauraciju pergament, odnosno pergamena.
Objašnjava nam kako je riječ o materijalu koji je vrlo osjetljiv na promjene vlage, odnosno mikroklime.
- Tvrdoglav je. Mi se često smijemo kako smo s pergamenom u stalnoj svađi. Ovisno o mikroklimatskim uvjetima u prostoriji on zna presušiti, pa pusti vlagu, pa se zgrči, savija, lomi... Neukrotiv je. Kad je previše vlage, privlači gljivice i plijesan. Zato u prostorijama u kojima se čuvaju dokumenti na pergamentu moraju biti idealna temperatura i vlažnost koju održavaju posebni uređaji i koje stalno moramo provjeravati je li sve u funkciji. Da taj stroj prestane ovlaživati i materijal bi se počeo mreškati, vlažiti... No baš zato što je pergamena posebna, time je i zanimljivija za rad. Znamo raditi i slike na papiru koji znaju biti lakirani ili su korištene topive boje i kod takve građe prije nego što se upustite u zahvat morate napraviti detaljnu analizu. No ako se držite procedure, pravila struke i koraka koje trebate poduzeti prije samog zahvata, ne ostavljate prostora za pogrešku. Kukce koji uništavaju knjige uglavnom ne nađemo, najčešće je riječ o tragovima bivše prisutnosti - kaže nam Cvitanović.
Prisjeća se raznih situacija u kojima se našla, odnosno predmeta koje bi ljudi donijeli u nadi da ih na Odjelu mogu spasiti. Tako je imala priliku spašavati knjigu koju je prožvakao pas i vrijedne grafike po kojima se prolio čaj. Bude tu i građe koja možda i nema neku objektivnu vrijednost, ali ima sentimentalnu.
- Neki predmeti koje nam ljudi donesu ponekad se ne mogu spasiti, ali možemo pokušati dovesti građu u prihvatljivo stanje. Pokušavamo biti pristupačni i pomoći ako možemo. Ako je baš pas prožvakao cijelu knjigu, mi je možemo spasiti tako da joj ponovno damo oblik knjige i da se može listati - govori nam Cvitanović pokazujući strojeve kojima se koriste prilikom restauracije građe.
Nema tu puno toga jer strojevi većinom ne mogu zamijeniti ljudsku ruku.
- Imami takozvani ljevač papira uz pomoć kojeg radimo popune, ako ih je baš puno. U načelu, to je velika kada koja se napuni vodom i papirnom pulpom koja puni sve te rupe. Na njemu se mogu raditi i cijeli listovi. Imamo pneumatsku i staru ručnu prešu koja je puno zahvalnija ako radimo s osjetljivijom građom. Riječ je o stroju starom više od 50 godina, ali je u zaista dobrom stanju i u mnogim slučajevima nezamjenjiva jer je ručno lakše odrediti pritisak, dok pneumatska zna biti prejaka. Ljudski dodir je nezamjenjiv. Imamo još jednu stariju ručnu prešu, malu, ali nije u najboljem stanju. Potrebna joj je restauracija - kaže nam Cvitanović pokazujući nam i najčešće korišteni stroj u njihovim prostorijama, a to je minijaturna pegla kojom se ravnaju manje neravnoće i suši papir ako je potrebno brže nešto posušiti.
Za ono najgore s čime se susreću prilikom restauracije ističe - selotejp.
- To je nešto najgore što se može napraviti, zaista. Gotovo svaki drugi zahvat, i ako možda nije po pravilima struke, bolji je od selotejpa. Imamo primjer da je netko koncem zašio dio isparane stranice, i to je bolje od lijepljenja. Konac se može ukloniti i isparano propisno restaurirati, ali u slučaju koji smo našli u arhivu to nismo napravili jer je i šivanje koncem neki povijesni trag, dokaz nekog ranijeg rada restauratora koji je znao što radi i da šivanjem neće počiniti veliku štetu. Imali smo čak primjer i da je stavio šibicu kao spoj, što je malo bolje nego da se papir zaklama - kaže nam Cvitanović dodajući kako njoj osobno za jednu oštećenu knjigu koja ima oko 200 stranica može trebati i do mjesec dana te da sve ovisi kojim tempom restaurator radi.
- Ako se sve radi ručno treba puno vremena. Nekad vam samo za jednu grafiku treba dva tjedna. Važno je i svaku fazu dokumentirati te, naravno, na kraju napisati izvještaj. Sve to traži svoje vrijeme - kaže nam Cvitanović ističući kako su i fotografije također posebna situacija jer je riječ o kemijskom sloju koji opet traži posebne tehnike i znanje u kojima se stalno dodatno obučavaju nastojeći unaprijediti svoja vještine.
Dodaje kako posao kojim se bavi često znaju raditi i kemičari ili oni s humanističkih znanosti koji se prekvalificiraju za restauratore-konzervatore. Pokazuje nam građu koja joj je stigla na stol za restauraciju, primjerice golemi višejezični plakat za toplice u Pragu iz 1931. godine, koji prikazuju mrežu željeznica i vozni red svih vlakova koji vode u glavni grad bivše Čehoslovačke. Tu je i plakat za proslavu 1. maja, plakat sa savjetima poljoprivrednicima kako tretirati krumpirovu zlaticu, razni stari zemljovidi, blago iz kojeg čovjek zaista može puno naučiti.
- Što se tiče papira, on što je stariji, to je kvalitetniji, koliko god to nekome neobično zvučalo. Naime, od početka 19. stoljeća, kad je počela industrijalizacija proizvodnje papira i kad se u to uključila drvna industrija, papir je postao nekvalitetan jer drvo sadrži spojeve koji papir čine kiselim i zbog toga on lakše puca. Papiri koji su rađeni od pamuka su puno kvalitetniji i mogu jako dugo trajati - zaključuje Cvitanović, koja o svom poslu govori s toliko ljubavi i pažnje, jer ustvari jedino tako i možeš raditi toliko minuciozan i osjetljivi posao poput njezina.
A zahvaljujući njoj i njezinim kolegama, ali i svim konzervatorima diljem zemlje, tisuće vrijednih knjiga dokumenata spašeno je od propadanja i nije ni čudo da ih ljudi ponekad jednostavno nazivaju doktorima za papir.
