"Čujte, pa to je bila naša firma. To je sve bilo naše. U stečajnu masu ušli su čak i muzejski strojevi te alati kojima smo ukrašavali lovačke kuće koje smo imali kao dekor unutar trgovačkih centara. A to su bili strojevi Zdravkova tate koji je bio pasionirani kolekcionar. U jednoj od njih je bila Zdravkova drvena kolijevka iz njegove rodne kuće. Čak i to je otišlo u stečajnu masu. Pitate zašto? Pa tko je mislio da će nam se to dogoditi?", govori Višnja Pevec i nastavlja:
"Kasnije su nam rekli zašto nismo zaštitili ime Pevec i brend? Mogao je Zdravko to mjesečno fakturirati tvrtki i za to uzimati novac. Pa što ćemo od vlastite tvrtke uzimati novac za zaštitu imena? Pa to je sve bilo naše. Mi smo to sve stvorili našim radom. U 20 godina nikad nismo bili na odmoru. Nama je posao bio odmor. Putovali smo u inozemstvo, ali to su bila putovanja koja su plaćali naši dobavljači. Proputovali smo cijeli svijet, bili u najboljim hotelima, ali nije bilo na naš račun. Jednom nam je poslovni partner iz Italije u Zagreb poslao i privatni avion. Od njega smo kupovali robe u vrijednosti milijardu kuna godišnje. I sve nam je davao bez bankovne garancije jer mu nikad nismo kasnili ni dana s plaćanjem".
Ali, reći će neki - imali su Peveci terenac Mercedes, konja, hotel, stotine kamiona...
"Imali smo Mercedes koji je bio službeni auto i kupljen na leasing koji je otplaćivala firma. Nikad ga nismo koristili u privatne svrhe jer smo s njim išli samo na službena putovanja - obilazili centre, otvarali ih u Banjoj Luci i Beogradu. Nikad nismo imali ni helikopter ni jahtu. Vikendicu na Pagu, koju smo sagradili prije rata, prodali smo kasnije jer, kad je krenuo posao, nismo nikad više tamo otišli. Konj? Da, bila je to predivna pitoma kobila koju sam kupila kad je još bila ždrijebe. Bila je naša mezimica i toliko dobre naravi da je kasnije proputovala svijet jer smo je davali djeci s posebnim potrebama da na njoj jašu. Onda znate kakva je to kobila bila. I kad smo završili u zatvoru 2009., saznali smo da ju je jedna osoba pokušala ukrasti tako da je krivotvorila moj potpis na dokumentima koje je kobila morala imati kako bi išla u inozemstvo. Javili su mi to policajci s granice. Nakon toga smo je darovali jednoj udruzi u Pisarovinu jer se iz zatvora nismo mogli o njoj brinuti."
Na pitanje zašto su se upustili u kupnju kamiona i udarali damping cijene u transportu, Zdravko odgovara:
"Kad smo stvorili moćni lanac, nitko nas od transportnih tvrtki nije mogao pratiti. Mi smo u vrhuncu poslovanja imali promet i po 10 milijuna kuna dnevno. To znači da smo iz skladišta morali svaki dan u toj vrijednosti imati robu u pripremi za transport, i još toliko robe koja je kamionima kretala svaki dan prema Puli, Splitu, Varaždinu, Zagrebu, Slavonskom Brodu, Zadru... I sad netko kaže da sam udarao damping? Pa cijena šlepera po kilometru je općepoznata stvar. I tad je, a mislim da je i danas, 1 euro po kilometru".
A mjenice? Pisalo se da su izdali nenaplativih mjenica u iznosu od oko 140 milijuna kuna?
"Evo vam primjer. Volvo je imao potraživanje po mjenicama na koje sam ja jamčio svojom imovinom. Svojom djedovinom. Kad je tvrka otišla u stečaj, prodali su moju djedovinu iako se Volvo kasnije uredno naplatio od tvrtke Pevec."
Višnja se prisjetila kako su joj inspektori pred jednu Novu godinu htjeli zatvoriti hotel "Picok" jer su pronašli tamo kuhara iz Banje Luke.
"Imali smo popunjeni hotel za Novu godinu, a oni su pronašli da radnik nije prijavljen. Globa je bila 68.000 kuna. Otišla sam hitno u banku i s osobnog računa podignula novac da platim kaznu, samo da mi ne zatvore hotel u koji gosti samo što nisu počeli stizati."
I na pitanje kolika im je bila plaća, Peveci bez krzmanja odgovaraju.
"Ja sam imao 27, a Višnja 25.000 kuna. U brutu vam je to bilo 70.000 kuna. Nismo imali kad to potrošiti. Štedjeli smo, a sve s računa nam je otišlo kad su protiv nas podignuli krivične prijave. I zato danas živim od mirovine, i to od zaštićenog dijela koji mi ostane kad mi Fina skine ustegu."
Kako kažu, mjesečno su za plaće svih zaposlenih odvajali oko 21,000.000 kuna. Godišnje su ostvarivali promet od oko 3-4 milijarde kuna. Tvrtka je u trenutku stečaja vrijedila dvostruko više od dugovanja. Posljednju plaću, ni otpremninu, nisu dobili iako im je 31. 12. 2009. stigla novogodišnja čestitka u formi otkaza. Danas vraćaju i socijalnu pomoć koju su jedno vrijeme dobivali, i to zato što su u bjelovarskom Centru za socijalnu skrb dobili potvrdu da su još papirnato vlasnici temeljnog kapitala u tvrtki Pevec d.o.o. u stečaju, koja više nije njihova, kao ni ime te tvrtke, koje nisu zaštitili kao intelektualno vlasništvo.
Sve je to bilo njihovo. Radnici su im bili velika obitelj. No sve se pokazalo kao velika pogreška. Tvrtka je, shvatili su to nažalost prekasno, samostalni organizam, koji danas funkcionira i bez obitelji, kao oholo dijete koje nadraste svoje roditelje i više za njih ne želi ni čuti. Zato kažu da bi danas radili sve drugačije.
Višnja i Zdravko kažu da su nekoć bili okruženi ljudima. Na otvaranja trgovačkih centara i obiteljske fešte pozivali bi i po tisuću uzvanika. Slavilo se, jelo se i pilo, sponzorirali su ih dobavljači. Danas u kafiću u središtu Bjelovara Zdravko i Višnja sjede samo s dvojicom bliskih prijatelja. Prije nekoliko dana Zdravko se vratio se iz bolnice s operacije kralježnice. Diskus herniju nije uspio izliječiti kiropraktikom. Morao je pod nož.
U prošli petak je završio na Hitnoj jer već godinama pije lijekove protiv srčanih tegoba. Ne može se sagnuti da učvrsti vezicu na cipelama, to umjesto njega radi Višnja. Ali zato i dalje pod miškom čvrsto drži žuti fascikl s mnoštvom dokumentacije. I dalje pokušava dokazati da stečaj nije imao zakonsku osnovu, da se nije proveo transparentno. Davno je već predao to i policiji. Umjesto odgovora, čekaju oboje poziv za služenje kazne.
