Davor Šuker: Put od obožavanog do omraženog

Kao igrač bio je kao od najfinije zlatne prašine, kao dužnosnik je daleko od plemenitog, sukus je razmišljanja prijatelja i bliskih suradnika Davora Šukera. 

Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza vjerojatno je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, pa i veliki Pele uvrstio ga je na svoju listu 125 najboljih igrača. 

Život nakon nogometa daleko je od blistavog, za razliku od nogometne karijere kakvu je imao. Stvorio je liniju sportske opreme S9, imao nogometnu akademiju, prijateljevao je s pokojnim Zlatkom Bagarićem i Dinom Pokrovcem... 

Još je neženja, najdulja mu je veza sa španjolskom televizijskom voditeljicom Anom Obregon, bio je u vezi s manekenkama Kristinom Bradač, Majom Cvjetković i Draganom Radošević, ljubovao je i s Ivom Majoli, a navodno i sa Severinom. 

Voli skupe automobile, vlasnik je sata Roger Dubuis Golden Square Tourbillon vrijednog više od 800.000 kuna. Kockanje mu je strast, a jednom je izjavio kako želi kupiti avion. 

Prije dvije godine postao je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, a to mu je bio samo dio puta do Izvršnog odbora Uefe u koji je ušao krajem ožujka. Mnogi smatraju da je samo lutka na koncu kojom upravlja Zdravko Mamić. 

Kao igrača su ga obožavali, danas jedva čeka da ode iz Hrvatske jer u inozemstvu ga gledaju samo kao sjajnog strijelca, u domovini ljudi o njemu znaju previše da bi bio brend, kako sam sebe voli nazivati. Šuker je rođen prvog dana 1968. godine u Osijeku. 

Živio je u kvartu Jug II, a vrlo brzo se s obitelji, majkom Milkom, ocem Tomislavom i sestrom Nevenkom, preselio u Vatrogasno naselje blizu Gradskog vrta. I šira obitelj je bila sportska, pa se i Davor kao klinac bavio nogometom, odbojkom, atletikom... 

Otac mu je 1967. bio prvak Balkana i Mediterana u kuglanju, a sestra Nevenka do 25. je godine igrala odbojku. Možda ne bi bilo njegove sjajne nogometne karijere da je otišao na kadetsko odbojkaško prvenstvo u Zadar.

"Srećom da nisam otišao na to prvenstvo, tko zna kako bi se inače sve završilo", otkrio je jednom Davor Šuker. 

Sport i natjecanje bili su mu najveći gušti. Iz kuće nije izlazio bez lopte, preplivao je s prijateljima i Dravu, a obožavao je stripove, omiljen mu je bio Alan Ford. 

U Vatrogasnom je naselju prvi put poljubio djevojku, probao cigaretu, koje se odmah i ostavio, danas priznaje katkad zapali kvalitetnu cigaru. 

Kao potencijalnog vrhunskog nogometaša prepoznala ga je profesorica Lidija Vekić, baka mlade tenisačice Donne. 

"Nedjeljom bi nakon mise trčao na utakmicu, jedva bi stigao. Bio je jako pristojan", otkrila je Lidija Vekić. 

Prvi ‘službeni’ gol kojeg se sjeća zabio je za osnovnoškolsku momčad na turniru razreda. Nikad neće zaboraviti ni turnir u Ernestinovu. 

Bio je omladinski prvak svijeta s Jugoslavijom, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojio je broncu, ujedno i Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac, bio je s madridskim Realom europski prvak... 

Mnogo godina kasnije priznao je značaj turnira u Ernestinovu. 

"Dobio sam nagradu Boris Gverieri za najboljeg strijelca turnira. Ta mi je nagrada bila pokretač svega", kaže Šuker. 

Već je u školi pun samopouzdanja vikao kako će jednog dana zaigrati za Real Madrid. Iznimno talentiran, u omladinskoj je školi Osijeka preskakao kategorije, a dva dana prije 17. rođendana zaigrao je za prvu momčad. 

Trener Milan Đuričić poslao ga je u igru protiv Vojvodine. Šest mjeseci kasnije zabio je i prvi seniorski gol, bilo je to protiv Prištine. Klupska uprava u ruke mu je tada gurnula ugovor na 6000 tadašnjih maraka na godinu. 

"Bio je nevjerojatan, znao je gdje će lopta doći", rekao je tadašnji kapetan Osijeka Branko Karačić. 

Potpuno se posvetio nogometu, bilo je jasno da ništa od karijere keramičara, za što je sam rekao da bi vjerojatno bio da nije nogometaš, iako je završio srednju trgovačku školu.

U četiri je godine za osječki klub zabio 40 golova, a 18 u zadnjoj sezoni, kad je bio najbolji strijelac jugolige. U zimu 1988. trebao je otići iz Osijeka u Hajduk. 

Te je zime već sve dogovorio sa splitskim klubom, u hotelu čekao da i službeno sve bude zgotovljeno. Za tadašnje čelnike “bijelih” 150.000 njemačkih maraka za Šukera bilo je previše. Da su ga uzeli, imali bi napad Bokšić - Šuker. 

Ostao je do ljeta u Gradskom vrtu, a zabivši te sezone 18 golova, mogao je birati klub. Javio se Partizan, no čelnici Osijeka odbili su beogradski klub ne pristavši da u dio transfera uđe i obnova rasvjete u Gradskom vrtu. 

Istodobno, Velimir Zajec u Maksimiru je slagao sjajnu momčad i Šuker je za 500.000 maraka došao u Dinamo. Bio je to rekordan transfer u jugoligi. 

Ni taj prielazak nije prošao glatko, a zgotovljen je na svadbenom slavlju prvoga golmana Osijeka Miroslava Žitnjaka. Šuker je bio kum, a problem u transferu bili su “sumnjivi” čekovi, no u Osijeku su na vrijeme prepoznali da su falš pa su čekali prave. 

Pregovori su potrajali, no do kraja svadbenog slavlja Šuker je postao novi igrač Dinama. Boban, Ištvanić, Shala, Mladenović... u Maksimiru je stasala još jedna velika momčad “modrih”, no domete te generacije zbog rata nikad nismo saznali. 

Šuker je više od dva mjeseca živio na devetom katu hotela Intercontinental. Divio se pogledu na Zagreb u smiraj dana, okupan noćnom rasvjetom.

Ipak, tražio je stan u Zagrebu, želio je stvoriti barem dojam toplog doma. Toliko se dobro osjećao da je već nakon tri mjeseca počeo govoriti da je on “ipak purger”. 

Osječani mu to nisu zaboravili, poglavito mu zamjeraju odnos prema rodnom gradu nakon karijere i nakon što je stekao silne milijune. Krilatica je u Gradu na Dravi da je Šuker Osječanin samo u rodnom listu. 

U tim prvim zagrebačkim danima najviše mu je pomogao Vlado Kasalo, koji je i uvjeravao Dinamove čelnike da u Osijeku ima “jedan dobar mali”. Hranio se Šuker tad najčešće u restoranu Monet, a jedini grijeh bila mu je ljubav prema slatkom. 

Ponekad bi u ponoć bježao iz karantene i odlazio u Okrugljak na štrukle. Rat je zahvatio sve više Hrvatske, uzimao sve više žrtava i Šukeru se u Zagrebu baš i nije ostajalo. U Klagenfurtu ga je u porazu od Trabzonspora 3-2 gledao menadžer Sanchez Sabater. 

Bilo je to na dan kad su raketirali Banske dvore. Španjolac je Šukeru prišao tek na povratku iz Klagenfurta, u Ljubljani. Nisu se dogovorili, no uporni je Španjolac nakon sedam dana došao u Zagreb. Ponudio je Šukeru četiri milijuna DEM, no napadač je želio pet milijuna.

"Pa što ti je, isto ti je imao četiri ili pet milijuna, a ovdje padaju bombe", rekao mu je suigrač Željko Petrović. 

Crnogorac je sa Šukerom igrao i u Sevilli, kamo su došli u paketu. Iako su u Zagrebu manje-više sve dogovorili, ostali su detalji. Pregovori s predstavnicima kluba potrajali su cijelu noć. 

Opet je na scenu stupio duhoviti Petrović. Zbog ugovora svečano se obukao, imao i nove cipele, koje su ga nažuljale, a Šuker je cjepidlačio i cjepidlačio. Nakon potpisa skinuo ih je i bacio pred svim uglednicima... 

Šuker je živio u vili, a inzistirao je na biljaru, koji mu je velika ljubav. U Sevilli je sjajno igrao, zabijao, a imao je čast jednu sezonu igrati s Maradonom.

"Ništa se ti ne brini, samo budi pred golom, a lopta će ti već doći", rekao mu je jednom prilikom Maradona. 

Šuker je nostalgiju u Sevilli liječio Jadro keksima, tu su mu poslasticu iz Zagreba slali u velikim kutijama. Postao je tih dana i “Jadranko”. 

Sa sve boljim igrama krenuo mu je i bolji ljubavni život. Odvjetnicu Juliju Falcon zamijenio je voditeljicom Anom Obregon, kad je već bio napadač Reala. 

S blještavilom madridskog života razvijao se i njegov natjecateljski duh, no nažalost, u kockarnicama. Nakon Reala pomno je birao u kojim će gradovima igrati, pa je tako izabrao London i München, a sve gradove u kojima je igrao voli posjećivati i danas. 

Najrjeđe je u rodnom Osijeku. Nogomet je prestao igrati 2003., godine koja mu je tragedijom obilježila život. U Gospiću mu je zbog problema sa srcem preminula sestra Nevenka. 

Imala je tada 39 godina i bila mu je velik oslonac. Ubrzo je akademiju stavio na hlađenje, a aktivirao se 2005. ušavši u Skupštinu Grada Zagreba, na listi HDZ-a. 

Od 45 sjednica bio je na 14, a na jednoj je digao je ruku za Cvjetni prolaz Tome Horvatinčića. Nije se dugo zadržao u politici, 2010. otišao je u Zagrebački nogometni savez, a dvije godine potom u HNS.