Al Capone je jednom prilikom izjavio: “Lijepom riječju i pištoljem možete postići mnogo više nego samo lijepom riječju”.
To i danas vrijedi za Ameriku i Chicago. U Zagrebu ste 1980- ih mogli mnogo više postići lijepom riječju i s malo ulične vještine.
Nije bilo potrebe za oružjem. Nažalost, početkom devedesetih, odnosno početkom Domovinskog rata, lijepa riječ se izgubila sa zagrebačkih ulica.
Počela su vrijediti nova pravila. Jedno je bilo: “Ako ne možeš pobijediti poštenom borbom, bori se prljavo ili unajmi trećega da se bori umjesto tebe. Vježbaj izgovarati ‘Ne znam’, ‘Ne mogu’, ‘Nemam’”.
Mnogima to nije bilo teško prihvatiti, imalo se od koga učiti. Čitali su u novinama, gledali u Dnevniku, pratili saborske sjednice.
Tijekom i nakon obrane Hrvatske na površinu je isplivalo dosta smeća koje nije ni vidjelo prvu liniju bojišnice u vrijeme borbe, ali su bili prvi nakon što su naši hrabri branitelji krenuli dalje oslobađati hrvatski teritorij.
Pravilo je da se poslije rata pojavljuju brojni heroji, no isto tako je pravilo da uvijek dođe trenutak za naplatu duga. Neki se izvuku, neki samo misle da su uspjeli, ali ih stigne neka nesreća...
Ako nikada niste na ulici, ne možete je upoznati. Ja sam je počeo upoznavati u svojoj 16. godini, kad sam s Knežije krenuo u grad. Šetajući zagrebačkim ulicama stjecao sam nove poznanike. S nekima sam i danas prijatelj.
Moj prijatelj zna reći da je evociranje uspomena odraz starenja. Ne mogu si pomoći - vjerojatno starim.
Moj prvi posao redara bio je na prvom koncertu Parnog valjka. Koncert je bio fenomenalan.
Tada sam imao 15,16 godina i mi mladi družili smo se po omladinskim klubovima u koje smo dolazili i u kojima je bila čaga.
Među prvima sam s Knežije krenuo u grad u kavanu Korzo koja je subotom imala disko. Živjelo se za tu subotu.
Svake subote u 17 sati već je palo tuširanje, spremanje i češljanje, da bi se u 19 sati već bilo tamo. Disko je radio do 23 sata, a redari su tada bili sa Sigečice.
Bili su to Kiklop i Krpa. Svake subote je bila tučnjava. Ne s redarima, jer oni su bili stariji, a stariji su se tada poštovali.
Tukli su se dečki iz Dubrave protiv ekipe s Trešnjevke, Trešnjevka protiv Botinca, Botinac i Trešnjevka protiv Dubrave. Svake subote je bila tambura.
Tada, naravno, nije bilo nikakvih droga. Postojala je trava, za to sam čuo. Isključivo smo konzumirali pivo. Znao sam biti toliko pijan već u 23 sata da bih teško došao doma.
Batina sam tu i tamo dobio, no nikada previše. Nisam ništa trenirao jer sam bio lijen.
Korzo je bio elitniji od Lapidarija i Big Bena. U Lapidarij su dolazili štreberi, a u Big Ben hašomani. Za mene je to bio pravi način života. Rastao sam u normalnom okruženju.
Jednom prilikom krenuo sam u Korzo, kada je naišao moj tadašnji poznanik, a danas prijatelj, koji je bio četiri-pet godina stariji. Pitao me kuda idem.
Rekao sam mu u Korzo, a on me nagovorio da krenem s njim u Altu. Alta je u drugom dijelu 1970-ih bila klub s muzikom u kojem je moj prijatelj radio kao redar, a nalazila se pored Gradske kavane.
Otišao sam, a tamo su svi bili stariji barem pet godina. Sjeo sam do njega i tada sam, zbog svoje veličine, prvi put došao u konflikt s ozbiljnim čovjekom.
Imao sam 190 centimetara i 105 kilograma. Dragutin Dragić Indos bio je tada jedan od najopasnijih ljudi u Zagrebu, odmah do Ivana Matekovića Panče. Mateković je bio zagrebačka legenda.
Bio je boksač i prvi profesionalac u bivšoj Jugoslaviji. Indos je također bio boksač koji je bio izuzetno talentiran, no bio je udaren u glavu.
Kada bi popio, izgubio bi kompas. Sjedio sam na stolcu kad mi je prišao Indos.
- Ti si velik dečko?
- Da.
- Jak si?
- Tak’-tak’
U jednom trenutku prišao mi je drugi redar i prišapnuo: “Pazi da te ne pogodi na aktera.”
Znam što je aperkat, znam što je kroše, znam i što je direkt, ali što je akter? Pozvao sam prijatelja i pitao ga što je to akter, a on mi je pojasnio da to znači iznenada.
Kako se ja tada nisam znao tući, počeli smo, nas četiri-pet, trenirati na Savi na babinjaku. Oni su trčali i dizati utege, a ja sam bio lijen - volio sam samo sparing.
Onda sam bio u školi do 14, 15 sati. Nakon toga bih nešto pojeo i trk na trening, a od 20 sati na šljaku kao redar po noćnim klubovima.
Kući na Trešnjevku vraćali smo se pješice. Bila je varijanta ili burek ili taksi, a mi smo se uvijek odlučili za burek.
Bio sam jedan od prvih redara koji je radio u Osmici na Bukovačkoj. Vlasnik je bio Stjepan Belko Beli. Kakav Safari, kakav Papagaj, u Osmicu je dolazila sva tadašnja krema.
To je bio odlično uređen lokal, ali na lošoj poziciji. Bio je jedini lokal na Bukovcu, a to je kao i Borčec bio kvart s problematičnim lokalcima.
U smislu, malo si popio pa im svašta padne na pamet. Do njega je bio Orkan, a u njega su dolazili svi koji su radili na građevini.
Taj se zatvarao već u 22 sata, a Osmica je radila do 23 ili ponoći. Onda je tu svaku večer bila makljaža. Bilo je čak i jedno ubojstvo.
Jedan je htio ući. Nisam ga pustio i nabio sam ga. Onda su on i prijatelj otišli. Policajac u civilu bio je u lokalu s dva prijatelja i vidio je što se dogodilo.
Rekao sam mu da je sve u redu i da mogu izaći. Oko šesto metara dalje posvađali su se i taj je propucao i ubio policajca.
U taj lokal dolazila je elita. Tamo su bili sigurni, mogli su popiti piće na miru. Nakon toga sam počeo raditi po disko klubovima.
Tako sam u drugom dijelu sedamdesetih dobio ponudu da radim u Šarengradskoj. Tamo je bila živa muzika.
Nismo dopuštali tučnjave. Ako bi se netko pokefao, u roku pet sekundi već bi bio vani. Taj plesnjak držala je ekipa sa Sigečice.
Lonco, Krpa, Trut i drugi, a prema potrebi su uzimali studente albanske nacionalnosti. Tako, kad smo mi preuzeli Šarengradsku, znači domaći kvart praktički prekoputa Knežije, ekipa sa Sigečice organizirala je da studenti albanske nacionalnosti naprave problem.
Tako da je u lipnju 1978. njih 40-ak započelo tučnjavu. Međutim, to su bili studenti, nisu bili uličari kao ja i ekipa. Nas šestorica smo ih razvalili. Neke malo jače, a neke malo manje.
Tada sam dobio mjesec dana zatvora. Teretio me student kojega sam malo jače izudarao. Kad smo 30. lipnja stigli na posao, stariji gospodin, koji je drapao karte, vikao je kako se boji.
Rekao nam je da su mu rekli da će doći Albanci. Odjednom je nastalo komešanje. Nazvao sam miliciju i rekao da očekujemo probleme sa studentima albanske nacionalnosti.
Nakon tri minute nahrupili su sa svih strana. Borba je trajala sat i pol.
Meni je zdrobljena desna šaka. Bilo ih je barem 200 do 300. Dva autobusa su došla s Kosova. Jedan iz Prizrena, a drugi iz Đakovice.
Kako su u prvom sukobu dobili dobre batine, organizirali su se njihovi stričevi, očevi, braća i došli osvetiti djecu.
Naime, dosta ih je u prvom sukobu dobilo batine, a dio ih je i ostao u zatvoru. Imali su željezne šipke, a na njima zavezane noževe.
Jedan Albanac je poginuo. Kako je jedan od gostiju, inače policajac, imao pištolj, kad su ga četvorica bacila na pod i počela tući, opalio je i pogodio jednog napadača u trbuh.
No, on ne bi umro da ga prijatelji nisu skrivali. Naime, umro je kasnije od sepse.
Razdvojili smo se i počeli bježati. Mene su štangama tukli sa svih strana. Udarci su pljuštali.
Vidio sam da su, nakon 150 metara brisanog prostora, auti pa sam nekako dotrčao do njih i bacio se ispod automobila.
Kako je tamo bila vojna zgrada, oficiri su izašli na balkone i pucali u zrak. Stigla je i milicija.
Krvi je bilo kao u priči. Završio sam u pritvoru. Suđenje je počelo 1981. i trajalo je 25 dana - dan za danom.
Teretili su nas za raspirivanje nacionalne mržnje, pokušaj ubojstva, teške tjelesne ozljede, nasilničko ponašanje. Znači, 10 godina.
Pet ako imaš sreće. Mene su trojica teretila da sam ih izbo nožem. Jesam. Oteo sam im nož i izbo ih. Vidio sam da je vrag odnio šalu. Tamo je bio i jedan Albanac kojega sam znao otprije.
- Šetam s devojku kroz park. I naiđe mi mladić hrvatske nacionalnosti. Velik ko medved. I ubode me s nož u predio bubreg - svjedočio je jedan.
Pozvao sam svog albanskog znanca i rekao mu da ću se ustati i reći da su mi dali besu da će me ubiti.
"Reći ću da vas iz straha nisam prepoznao, no sada ću se okrenuti i sve vas koje znam poimence prozvati, a onda ćemo zajedno robijati u Staroj Gradiški", rekao sam.
On im je nešto rekao na albanskom i po ulasku u sudnicu sudac je pitao može li prepoznati tog koji ga je izbo nožem. Ovaj je naravno rekao istinu - da ga nisam napao.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kako znamo da su naj veci heroji poslije rata SDP kao Kotromanovic, Sabo, Matic, i mnogi iz SDP, koji se sa Milojkom sakrivali po podrumima ili na boisnicam iza pravih Branitelja i spijunirali za Yu udbase da mogu poslije optuzivat ... prikaži još! nase branitelje da su pucali na cetnike njihove velike prijatelje, eto to je dokazano, samo kome dokazati kad su oni i zavladali .
zagreb je postao nesiguran grad