Desničar i pjevač koji s jednakom strašću voli i mrzi

Neke stvari čovjek može očekivati od Miroslava Škore i Marka Perkovića, ali ne i od čovjeka koji se u povijest popularne kulture upisao kao androgini kralj neizlječive egzistencijalističke rock romantike, enigme samotnjaka koji je na pozornici mahao cvijećem i vitlao perlama na torzu ogoljenom raskopčanim košuljama. Morrissey je bio Liberace radničke klase, a njegov bend The Smiths soundtrack lijeve i studentske Britanije osamdesetih. Ali Morrissey je desničar i njegovi fanovi se s time jednostavno moraju pomiriti. Ili ne moraju. Sve je, zapravo, stvar tolerancije, a britanskom lajavcu i karikaturi ekscentrične muške dive čitav se život toleriralo svašta. Ne samo kontroverzne izjave za koje se ne bi ispričao ili bi se u pokušaju da ih objasni zakopao još dublje. Otkazivao je nastupe jer bi mu bilo previše hladno. Ponekad samo zato što mu se nije dalo ići na dogovorene svirke. Njegov ego bio je i ostao nezaustavljiv, narcisoidnost neumoljiva. Ali talent jedinstven i neosporan, toliko dragocjen da se ludilu podilazi ne samo s tolerancijom, nego i s određenom dozom poštovanja. Dijelom i zato što je Morrissey iznimno duhovit i šarmantan, posebno onda kad priča gluposti. 

Ali svatko tko je slušao Smithse, a da je pri tome slušao i ono što govori frontmen kad ga intervjuiraju, ne bi trebao biti toliko iznenađen ideološkim zaokretom - upravo zato što većeg zaokreta zapravo i nema. Morrissey je nedavno proslavio Brexit, interpretirajući ga kao posljednju nadu za održavanjem “čistoće Britanije.” Ali zašto je to iznenada šokantno? Još je 1992. nastupao u Finsbury Parku pred skinheadima, umotan u Union Jack, a iste je godine za magazin Q izjavio: “Ne vjerujem da će se crnci i bijelci ikad slagati ili voljeti jedni druge”. Svoje gađenje prema tzv. crnačkoj glazbi podijelio je sa svijetom još 1986., kad je izjavio da je reggae “najrasističkija glazba na svijetu”, jer slavi crni supremacizam, a osim toga mrzio je svu tad aktualnu crnu glazbu: “Prezirem Stevie Wondera. Mislim da je Diana Ross užasna. Mrzim sve te ploče u Top 40 - Janet Jackson, Whitney Houston. Mislim da su ekstremno odvratne. Očito je da je danas dovoljno biti crn da bi završio na Top Of The Pops”. Doduše, mrzi i rave kulturu, koju je nazvao “utočištem za mentalno zaostale”, a techno opisao kao “glazbu koju glupani rade za glupane”. Sa Smithsima je još 1986. snimio “Panic”, kritiku suvremene plesne glazbe “koja ne govori ništa o mom životu”, pozivajući slušatelje da “zapale disco” i “objese DJ-a”. 

Podržavao je Nigela Faragea i sve populističke ikone britanske politike, uključujući Tommyja Robinsona, osnivača kontroverzne, antimuslimanske aktivističke grupe English Defence League, i Anne Marie Waters, bivšu LGBT aktivisticu koja se pretvorila u vatrenog borca protiv islamske imigracije. Kad je 2019. nastupao u showu Jimmyja Fallona, nosio je majicu For Britain, ikonografiju desnog britanskog pokreta koji vodi upravo Waters. Osnovala ga je nakon što je 2017. izgubila izbore za vođu UKIP-a (UK Independence Party). Morrissey je izbore nazvao namještaljkom i do kraja ostao uz Anne Marie Waters, koju je opisao kao inteligentnu i duhovitu ženu.

Sadiq Khan, prvi musliman na čelu Londona, također mu je bio trn u oku i zgražao se što gradonačelnik glavnoga grada Engleske ne zna ispravno govoriti engleski. Ali za jednog nacionalista, Morrissey je, kao i po svemu ostalom, jedinstvena pojava. Nema nimalo ljubavi prema simbolima engleskog trijumfalizma. Bisti Winstona Churchilla simbolički je zabio šaku u facu. Smithsi su s razlogom bili ikone “lijeve Britanije” - još 1988., kad je Margaret Thatcher dominirala državom, Morrissey je otpjevao “Margaret on the Guillotine”, tražeći dekapitaciju Čelične dame. Zbog potencijalnog pozivanja na nasilje prema premijerki našao se pod istragom tajnih službi. Nekoliko desetljeća kasnije nije promijenio mišljenje pa je vlast tad već pokojne političarke nazvao barbarskim terorom: “Uništila je britansku proizvodnju, mrzila je rudare, mrzila je umjetnost, mrzila je irske borce za slobodu i dopustila da umru, mrzila je britansku sirotinju i nije učinila ništa da im pomogne, mrzila je Greenpeace i zaštitnike okoliša, bila je jedini europski politički vođa koji se protivio zabrani trgovine slonovačom. Nije imala ni pameti ni topline i čak ju je nogirao vlastiti kabinet”. 

Za magazin Q je 1994. izjavio da bi svijet bio puno zanimljivije mjesto kad bi netko ustrijelio princa Charlesa. Kraljici je posvetio treći studijski album Smithsa “The Queen is Dead”, a 2011. ju je prozvao ultimativnim diktatorom i usporedio je s Gadafijem.  Ali sve je to ništa u usporedbi s njegovim antimesnim aktivizmom. Onda kad ne šokira svijet ksenofobijom, bivši vegetarijanac koji je putem evoluirao u vegana ne propušta ni jednu priliku za radikalnu agitaciju protiv mesožderstva. Drugi studijski album The Smiths “Meat Is Murder” (1985.) došao je nakon što je Morrissey ostatku grupe zabranio da se fotografiraju kako jedu meso. Maestralno se prosrao kad je jedenje mesa uporedio sa zlostavljanjem djece (“To je ista stvar. Životinje su poput djece i od nas traže zaštitu.”), a onda otišao možda i korak dalje kad je konkretni norveški masakr u kojem je Anders Breivik ubio 77 osoba komentirao s apsolutnim pomanjkanjem ljudske empatije: “To je ništa u usporedbi s onim što se svakodnevno događa u McDonaldsu i KFC-u”. Zbog okrutnog tretmana prema životinjama u kineskim cirkusima obrušio se na cijelu naciju pa izjavio “ne mogu se oteti dojmu da su Kinezi niža vrsta”, a izrazio je i gađenje prema kulinarskim preferencijama Golog kuhara pa rekao: “Jamie Oliver bi trebao servirati svoju djecu”. Ostatak celebrity Olimpa nije prošao ništa bolje. Madonnu je nazvao prostitutkom, pozivao je da mu donesu glavu Eltona Johna, “jedini slučaj kad meso ne bi bilo ubojstvo”, a Beyonce je optužio da svojim torbicama sponzorira izumiranje nosoroga. Zlo mu je od Boba Geldofa, komičaru Vicu Reevesu želi opaliti šamarčinu, a kad se dogodio #metoo, Morrissey nije nimalo suosjećao sa žrtvama. Branio je Harveya Weisteina i Kevina Spaceya te krivio one koji su ih optuživali za seksualno zlostavljanje. Morrissey je odabrao biti autsajder. Posljednjih desetak godina čak i pod cijenu da ga se potpuno izopći iz industrije. Čini se, zapravo, da to i nije stvar izbora - rođen je da bude autsajder. 

Majka Elizabeth i otac Peter Morrissey bili su irski katolici, a 1958. su iz Dublina emigrirali u Manchester pa godinu dana kasnije dobili malog Stevena Patricka. Steven Patrick Morrissey tvrdio je da su ga roditelji nazvali po američkom glumcu Steveu Cochranu, koji je tijekom pedesetih snimao noire za Warner Bros. 
Ali kao i puno toga što Morrissey hladnokrvno priča u svojim rijetkim razgovorima s novinarima, i to je moguće trolanje. Veća je vjerojatnost da je ime dobio po Patricku Stevenu Morrisseyu, očevu bratu koji je umro kao beba. Šezdesetih je odrastao u strahu od serijskih ubojstava djece u i oko Manchestera, za koje su kasnije osuđeni Brady i Myra Hindley. Par je od 1963. do 1965. ubio deset dječaka i djevojčica od 10 do 17 godina, a četiri silovao. Ubijali su ih noževima, sjekirama i davljenjem, jednostavno iz zabave, a strah od besmislenog i nasumičnog nasilja toliko je obilježio malog Stevena Patricka da je 1984. dječačkim traumama posvetio pjesmu “Suffer Little Children”, jednu od prvih koju je napisao s Johnnyjem Marrom i koja se 1984. našla na prvijencu “The Smiths”. Tih je godina na vlastitoj koži osjetio predrasude lokalnih Engleza prema irskim imigrantima - ali to mu nije nimalo promijenilo antiimigrantski stav s kojim posljednjih nekoliko godina šokira mainstream. Školu je prolazio jedva, nezainteresiran - u osnovnoj nije uživao, a na fakultetu se zanimao za književnost i sociologiju. Roditelji su se razveli 1976. i ostao je živjeti s majkom knjižničarkom, koja nije imala ništa protiv toga da sin svaki slobodni trenutak provodi u osami, u zagrljaju s knjigom. 

Svoju mladost opisao je riječima: “Nikad nisam imao društveni život. Nisam izlazio iz kuće. Jednostavno sam sjedio i čitao. Gledao televiziju”. Onda kad nije gutao stranice Oscara Wildea, gledao je televiziju. Obožavao je “Coronation Street”, neuništivu britansku sapunicu koja je nedavno proslavila 60 godina prikazivanja i čak 10.000 epizoda. Želio je biti scenarist, ali nitko nije kupovao njegove ideje. A onda je otkrio glam rock. Kad je David Bowie gostovao na turneji “Kill Uncle” 1991. godine, Morrissey je dobio priliku dijeliti pozornicu sa svojim idolom iz mladosti. Ali svejedno u kasnijem intervjuu nije odolio ponovno biti bolno iskren pa je objasnio kako je Bowie nekad bio sjajan glazbenik - ali to, nažalost, više nije. Bowie je, uz T. Rex i Roxy Music, postavio njegove elementarne stilske utjecaje, a i šekspirijanski pop-rock teatar američke grupe Sparks ostavio je svoj trag - njihov razigrani album “Kimono My House” (1974.) Morrissey je nazvao jednim od najboljih svih vremena. Game changer bila je pojava New York Dolls, koji su transseksualni glam kombinirali s punkom. Stoga nije čudno što je Morrissey prvo završio u punk bendu, kao i to da je “punk duh” bio ono što je romantičarski duh Smithsa činilo tako jedinstvenim. Zaljubio se u koncerte koji su ga jedini uspijevali izvući iz kuće, ali trebao je novac za ulaznice. Radio je gdje je stigao - u bolnici, prodavaonici ploča, poreznoj upravi..., a plaću trošio na nastupe Ramonesa, Blondie i Talking Heads. U noćnim klubovima upoznao je i Billyja Duffyja, kasnije gitarista The Cult, a tad gitarista demo punk benda The Nosebleeds. Morrissey je za The Nosebleeds napisao nekoliko pjesama i uhvatio se mikrofona na svirkama, a rezultat je Melody Maker, glazbena novina kojoj je Morrissey tih godina redovito pisao pisma, pohvalila u koncertnoj recenziji Paula Morleya. Morley je pjevača Stevea Morrisseya nazvao “omanjom lokalnom legendom” koja je “na svoj način barem svjesna da je rock and roll magija i inspiracija”. The Nosebleeds su se raspali 1978., a ostali su samo svjedoci koncerata i pokoja snimka, poput singla “Fascist Pigs”.

Iako je Morrissey nakratko pjevao u još jednoj punk grupi Slaughter & the Dogs, koje je također napustio prije nego što su stigli do studija, odlučio je postati pisac. Onda kad nije čitao, mlatio je po pisaćoj mašini. Početkom osamdesetih objavili su mu brošure o New York Dolls i Jamesu Deanu. Možda je tih dana puno manje izlazio i više se okretao slovima, ali svejedno nije odustao od glazbe. Snimio je vokalni demo u svojoj sobi, kao pokaznu vježbu, ali verzija koju je slao izdavačima i agentima bila je gotovo šaputanje. Nije mogao biti preglasan jer se trudio da ga ne čuje mama iz dnevne sobe. Kaseta je došla u ruke Johnnyju Marru, koji ga je kao 14-godišnjak prvi put upoznao 1978. na koncertu Patti Smith, a onda se četiri godine kasnije pojavio na njegovu kućnom pragu. Bio je izravan: odlučio je osnovati bend i tražio ga je da bude pjevač. 

Marr je bio još jedan irski klinac u Manchesteru. Sve do 13. godine sanjao je da će postati nogometaš, ali onda se zaljubio u rock and roll. Njegovi kotrljajući akordi, ta jedinstvena gitara koja je zvučala kao dolazak proljeća u underground, bili su Smithsi koliko i jednako jedinstveni Morrisseyev glas. Funkcionirali su kao savršen par, ne samo kreativno. Morrissey vjerojatno ni prije ni kasnije nije nekoga pustio toliko duboko u svoj samotnjački, enigmatični život. Tih nekoliko godina uspona benda od klupske atrakcije do globalnih hitmejkera - Marr voli reći da su u pet godina života bili najbolji bend na svijetu - dvojac je oblikovao dobar dio soundtracka osamdesetih, nerazdvojni i s aurom platonskih gay ljubavnika. O Morrisseyevoj seksualnosti ispisano je previše upitnika, a njegova aseksualnost i homoerotičnost su legendarni. Igranje s normama bilo je dio menija, a iako su Smithsi neskriveno htjeli biti novi Beatlesi, istovremeno nisu bili spremni na bilo kakav kompromis. Odustajanje od lirske i estetske subverzije nije dolazilo u obzir. Zato su izabrali Rough Trade Records, nezavisnu izdavačku kuću koja se ponosila biti drugačija. Od 1978. godine, kad Geoff Travis, bivši učitelj drame iz Londona, otvara trgovinu punk ploča, Rough Trade postaje ključnim igračem u razvoju post-punka i indie scene. Preko menadžeriranja karijera mladih bendova, Rough Trade je do 1983. bio savršen dom za Smithse. Morrissey i Marr bili su jezgra Smithsa, a tako je mislio i izdavač, koji je izradio ugovore s njihovim imenima iznad crte za potpis. To nije dobro sjelo ostatku grupe. Basist Andy Rourke i bubnjar Mike Joyce osjećali su se kao zamjenjivi gažeri i vrlo brzo se stvorio nezdravi odnos i osjećaj manje vrijednosti, koji su nakon raspada rezultirali sudskom tužbom i milijunskom odštetom. Ali bend je izdržao sve do odlaska Marra, za kojeg jednostavno nije bilo zamjene. Do tada, u razdoblju od 1982. do 1987. godine, bend je uspio zauvijek promijeniti svijet glazbe i snimiti četiri albuma koji se smatraju klasicima. Ne čudi da su im nudili milijune za reunion, kao što još manje čudi da su ih redom odbili. Intenzitet postojanja Smithsa jednak je intenzitetu raspada, a tako nešto ne mogu sastaviti ni oni koji su na istu pozornicu vratili Slasha i Axla Rosea. 

“Viva Hate” bio je prvi Morrisseyev solo album, novi početak koji je nastavio stazama provokacije, samo je ona ovoga puta morala biti još veća i grandioznija, jer Morrissey je sad samo Morrissey i pozornica je bila samo njegova, kako ona koncertna, tako i medijska. Prateći bend bio je upravo ono što je trebalo njegovu egu - pozadina za realizaciju intimnih ideja. Devedesetih je promijenio imidž, ulio ponešto testosterona u načelnu feminiziranost osamdesetih, a lani je objavio svoj 13. studijski album “I Am Not a Dog on a Chain”, i to za diskografski konglomerat BMG. Iste mu je godine istekao diskografski ugovor i Morrissey se po tko zna koji put u karijeri našao bez izdavača. Kao i puno puta ranije, s fanovima je izravno komunicirao preko svog websitea koji uređuje njegov nećak, a gdje se zahvalio BMG-ju što mu je objavio tri “najbolja albuma karijere” pa objasnio kako više ne može biti u labelu koji diktira kako bi se njegovi izvođači trebali ponašati. Izvori iz industrije govore da je BMG bio taj koji nije želio obnoviti ugovor. 
Iako je mogao lagodno živjeti od tantijema i povremenih koncerata s nostalgičnim repertoarom, Morrissey se ne zaustavlja. Taj veliki britanski nacionalist već neko vrijeme pametuje s distance jer zadnjih 20 godina živi kao Amerikanac, u Los Angelesu. U kući koju je Clark Gable kupio svojoj ljubavnici, gdje se druži s prijateljicom Nancy Sinatrom. U Americi je izgradio golemu bazu fanova, posebno među južnoameričkom zajednicom, koja pohodi njegove lokalne svirke. I već ima novi album. “Bonfire Of Teenagers” snimio je 2021. i krenuo u potragu za izdavačem, javno ga nudeći onome tko najviše plati. 

“Najgora godina mog života završava s najboljim albumom mog života”, najavljuje ga Morrissey, standardno skroman. Ali jedno mu svakako treba priznati - nemilosrdno je dosljedan. Za očekivati je da će u grob otići nepromijenjen, kao i to da nitko zapravo neće znati tko je i što je “pravi Morrissey” - koliko je tu djetinje provokacije, a koliko stvarnosti. Njegova je glazba stvorila indie i britpop pa čak i pripremila teren za druge velike brbljavce britanskog rock sarkazma, poput jednog Noela Gallaghera, koji je sa svojim verbalnim sposobnostima šarmantnog ponižavanja protivnika na korak od stand up komičara. Morrissey s jednakom strašću voli i mrzi, ali mu je dijapazon hejta svakako širi od običnog napada na celebrity kolege pa se pored migracija, islama, rase, kraljevske obitelji i mesnica našla i jedna od većih svetinja kulture engleske nacije: “Nogomet bih gledao da šutaju političare. Da je Tony Blair umjesto okruglog objekta, to bi bilo zanimljivo”. Ali i to su mu oprostili.