Jedan od najdugovječnijih britanskih indie bendova, Tindersticks, upravo je bio počeo svoju veliku turneju povodom promocije albuma “No Treasure but Hope”, kad su nastupili korona kriza i zatvaranje granica. Što se tiče naših prostora, trebali su svirati u Beogradu, u Domu sindikata, i Ljubljani, u Kinu Šiška, dok se Zagreb nije našao na karti koja je obuhvaćala velik broj gradova u Europi i nekolicinu njih u Americi. Veliki fanovi ovog benda osnovanog 1991. u Nottinghamu, poput mene, uspjeli su uhvatiti koncert u jednom od nekolicine gradova u kojima su ga ipak uspjeli održati. U mome slučaju to je bio Lisabon, gdje je Aula Magna bila u cijelosti popunjena. Dok je nešto starija generacija istinski uživala u zvuku koji se od početka ‘90-ih nije pretjerano mijenjao, a ipak svaki put donosi nijansu nečeg novoga, mladi par u ranim dvadesetima koji je sjedio pored mene ustao je usred koncerta i otišao. Očigledno su se dosađivali, no kako netko zaluta na ovakav koncert? Da nema mjesta tugovanju i jadikovanju zbog prekinute turneje, pokazuje novi album, 13. po redu iz radionice ovog benda, izišao u veljači 2021. Stuart je još i prije odlaska na turneju prije pandemije počeo skicirati ideje za ovaj album, no kako se bend morao spakirati i vratiti kući, počeo je dalje razvijati te ideje, koje su vrlo brzo narasle u nešto veće. “Distractions” se na prvo slušanje doima nešto dinamičnijim i veselijim od prethodnog albuma, no na drugo slušanje čini se da ipak nije tako. Kako je Stuart Staples muzičar koji već 30 godina njeguje melankoliju, no nikad tako da prijeđe u patetiku, album će ponovno ponuditi sentimentalni zvuk, zbog kojeg je bend toliko voljen. Naslov albuma, na čijoj je naslovnici cijanotip, osvrće se na ljudsko stanje duha kad se ne može koncentrirati na ono što treba raditi nego gubi vrijeme u usputnim distrakcijama. No te distrakcije su upravo ljepša strana života, odmor od obaveza, lutanje, bježanje od pravocrtnoga kretanja života.
Album otvara pjesma “Man Alone”, ambiciozna i eksperimentalna stvar u trajanju od 11 minuta, s grozničavim i repetitivnim uzvicima “Can’t Stop the Fading” (“Ne mogu zaustaviti iščezavanje”), koji donekle podsjeća na neke stvari s posljednjeg Bowiejeva albuma i koji ostavlja poruku kako se s određenim stvarima treba pomiriti. U jednom trenutku Stuart pjeva kako ne može više utjecati na nebo, da bi se već u sljedećem čule snažna kiša i grmljavina. Pjesma neće toliko donijeti užitak slušanja koliko tjeskobu i mračan predosjećaj. Kao da taj glas želi od nečega pobjeći, no nikako ne uspijeva, iako sebi govori da je sve u redu. Ostale pjesme s albuma snovitog su i ambijentalnog predznaka. Fanovi Neila Younga posebno će biti zadovoljni Stuartovom interpretacijom jednog od najvećih hitova ‘70-ih, “Man Needs a Maid”. Pjesmu “Tue-Moi”, inspiriranu terorističkim napadom na Bataclan, gdje su Tindersticksi često nastupali, Stuart pjeva na francuskom sa snažnim engleskim naglaskom, praćen klavirom. Nju je skicirao na engleskom, a onda je na prijevodu radio sa suprugom i francuskim prijateljima, da bi naposljetku sve skupa bilo snimljeno u njegovu studiju u Francuskoj. Još su dva covera na ovom albumu. Pjesmu “Lady with the Braid” u originalu pjeva Dory Previn, poznata i po tome što je opjevala kako joj je prijateljica Mia Farrow preotela muža, Andrea Previna, prije nego što je njega napustila da bi bila s Woodyjem Allenom. Stuart pjesmu o ljubavniku kojeg njegova draga moli da ostane preko noći, govoreći mu da će put kući biti dugačak i samotan, i stalno ga ispitujući smeta li mu neka od njezinih navika, izvodi u nimalo nesretnom tonu. Interpretacija je zaigrana i gotovo optimistična, nalik na zavođenje dvoje ljudi koji se slabo poznaju. Pjesmu “You’ll have to Scream Louder” originalno je izveo bend Television Personalities 1984. godine, a ova verzija donosi manje političan ton. Iako se u stihovima osjeti bijes (“Nemam poštovanja/ za ove ljude na vlasti/ donose svoje odluke/ iz tornjeva od bjelokosti”), Stuartova verzija gotovo je lounge, dok se bijes usmjeren prema političkim elitama čini kao bijes usmjeren prema sebi.
Uhu, međutim, najviše godi pjesma koja zatvara album, “The Bough Bends” (“Grana se savija”), lirična balada čiji se melodični zvuk prožet distorziranim gitarama proteže na više od devet minuta, a koja govori o čovjeku koji se osvrće na svoj život i na ono što je mogao biti da su se stvari posložile drukčije. Ova pjesma je ono što Tinderstickse čini toliko posebnima. Naprosto uspijevaju pogoditi žicu, pretočiti životna iskustva u poeziju, a u isto vrijeme ostati topli i nepretenciozni, dok Stuartov tamni vokal koji stihove radije šapuće nego pjeva sve to samo obogaćuje. Staples je 2018. izdao eksperimentalni solo album “Arrhythmia”, godinu dana kasnije snimio je soundtrack za novi film Claire Denis, “High Life” i “No Treasure But Hope”. U međuvremenu je imao još jedan projekt. Snimio je film i napisao muziku za “Minute Bodies: The Intimate World of F. Percy Smith”, priču o pioniru dokumentarističkog snimanja prirode. “Distractions” u smislu zvuka ne nudi nešto pretjerano novo, no dobro je dok je tako. Ostaje dojam, naposljetku, da je ovaj album rađen za publiku, kao suptilna poruka nade u sivim i monotonim danima pandemije, unatoč tome što Staples tvrdi da ovo nije album u čijem je idejnom fokusu karantena. Kako god, stari obožavatelji će uživati, a novi su dobro došli u klub.
