'Distractions' je poruka nade u sivim i monotonim danima

Jedan od najdugovječnijih britanskih indie bendova, Tindersticks, upravo je bio počeo svoju veliku turneju povodom promocije albuma “No Treasure but Hope”, kad su nastupili korona kriza i zatvaranje granica. Što se tiče naših prostora, trebali su svirati u Beogradu, u Domu sindikata, i Ljubljani, u Kinu Šiška, dok se Zagreb nije našao na karti koja je obuhvaćala velik broj gradova u Europi i nekolicinu njih u Americi. Veliki fanovi ovog benda osnovanog 1991. u Nottinghamu, poput mene, uspjeli su uhvatiti koncert u jednom od nekolicine gradova u kojima su ga ipak uspjeli održati. U mome slučaju to je bio Lisabon, gdje je Aula Magna bila u cijelosti popunjena. Dok je nešto starija generacija istinski uživala u zvuku koji se od početka ‘90-ih nije pretjerano mijenjao, a ipak svaki put donosi nijansu nečeg novoga, mladi par u ranim dvadesetima koji je sjedio pored mene ustao je usred koncerta i otišao. Očigledno su se dosađivali, no kako netko zaluta na ovakav koncert? Da nema mjesta tugovanju i jadikovanju zbog prekinute turneje, pokazuje novi album, 13. po redu iz radionice ovog benda, izišao u veljači 2021. Stuart je još i prije odlaska na turneju prije pandemije počeo skicirati ideje za ovaj album, no kako se bend morao spakirati i vratiti kući, počeo je dalje razvijati te ideje, koje su vrlo brzo narasle u nešto veće. “Distractions” se na prvo slušanje doima nešto dinamičnijim i veselijim od prethodnog albuma, no na drugo slušanje čini se da ipak nije tako. Kako je Stuart Staples muzičar koji već 30 godina njeguje melankoliju, no nikad tako da prijeđe u patetiku, album će ponovno ponuditi sentimentalni zvuk, zbog kojeg je bend toliko voljen. Naslov albuma, na čijoj je naslovnici cijanotip, osvrće se na ljudsko stanje duha kad se ne može koncentrirati na ono što treba raditi nego gubi vrijeme u usputnim distrakcijama. No te distrakcije su upravo ljepša strana života, odmor od obaveza, lutanje, bježanje od pravocrtnoga kretanja života.