Tada se još zvao Cassius Marcellus Clay. Bio je mali i svake nedjelje kad bi s mamom išao u crkvu, pitao bi se zašto je unutra sve bijelo.
“Zašto je Isus plave kose, plavih očiju, sve bijelo, bijeli su anđeli. Pitao sam: ‘Mama, kad umremo, hoćemo li ići u raj?’ Odgovorila mi je: ‘Naravno da ćemo ići u raj.’ Zatim sam pitao: ‘Mama, a gdje su svi crni anđeli?’”, zabilježio je novi HBO-ov dokumentarac riječi najvećeg boksača Muhammada Alija, snimljene još dok je bio mlad, pri kraju karijere.
Mali Cassius pitao se kako je moguće da je čak i Tarzan, kralj džungle u Africi, također bijel. “A sve što je bilo crno, bilo je loše. Grozan pas je bio crni, crna mačka je donosila nesreću, ako vas je netko olajavao, onda vas je ocrnio. Rekao sam mami: ‘Pa i među bijelcima ima loših ljudi. Zašto se onda oni ne objeljuju kad govore loše jedni o drugima?’”
Objasnio je potom do kakvog je genijalnog zaključka došao gdje se skrivaju crni anđeli:
“Oni su u kuhinji i pripremaju med i mlijeko.”
Kritike dokumentarca redatelja Antoinea Fuque “What’s My Name: Muhammad Ali” jako su dobre do odlične. Povremeno se dogodi da netko predbaci što nema pravog naratora, nego je dokumentarac sačinjen od vješto kombiniranih audio i video snimki Alija, prijatelja, suparnika, članova obitelji.
Zašto je Fuqua krenuo ovim putem, objasnio je na samom početku izjavom Muhammada Alija: “Životna priča bi trebala biti... U njoj bi trebalo stajati sve. Zašto sam se pridružio Elijahu Muhammadu, na koji me je način to primijenilo, što sam proživljavao zbog svoje rase. Mislim da bi trebala sagledati one stvari od kojih ne želim odustati.”
Njegova priča je urezana u kolektivno pamćenje čovječanstva. No, ovaj put Fuqua je učinio to da je vlastitim riječima iznese sam Ali. I to ne kao puke izjave za javnost. Nego otkrivajući onog skrivenog sebe.
Na taj način Fuqua je 2019. godine omogućio Aliju osobno da objasni kako je ušao u svijet boksa. Imao je 12 godina i te kišne noći u njegovom rodnom gradu Louisvilleu u Kentuckyju padala je kiša.
“Izišao sam vani i vidio da mi je ukraden bicikl što sam ga dobio za Božić. Otišao sam do policajca. A on me je odveo u podrum zgrade do Joe Martina koji je trenirao amaterske boksače.”
Potom je otkrio nešto sasvim novo, osobno: “1952. na televiziji sam gledao kad je Rocky Marciano pobijedio Joea Walcotta i kako su proglasili: ‘Pobjednik i svjetski prvak u teškoj kategoriji je Marciano!’ A ja sam tada maštao da govore: ‘I prvak cijelog svijeta je Cassius Claaaay!’ Pomislio sam: ‘Uh, postati svjetski prvak... Mogao bih istući svakog čovjeka u Rusiji, svakog čovjeka u Americi, svakog čovjeka u Kini, svakog čovjeka u Japanu, svakog čovjeka u Europi... Šampion cijelog svijeta!’”
Samo mašta, mislio je. Nije imao pojma koliko je proročanska bila jedna anegdota iz doba dok je bio beba, a koju je ispričala njegova majka.
“Bio je jako velik, imao je snažne, mišićave ruke. Kad je imao 18 mjeseci jednom je zamahnuo rukom i udario me u usta. Izbio mi je zub...”
17 godina u budućnost, opet Louisville, 1960. godina. Mladi Ali još je bio Cassius Clay, ali sad mladić koji je dao izjavu za televiziju:
“Moj prapradjed bio je rob i bio je jedan od najvećih ljudi tada. Cassisus Marcellus Clay je veliko ime u Kentuckyju. Ne znam odakle on točno potječe.”
Tom intervjuu povod je bilo to što je upravo razbio izvjesnog Garyja Jawisha na prvenstvu Zlatne rukavice i pripremao se u konopce lansirati Alana Hudsona, amaterskog prvaka SAD-a u poluteškoj kategoriji u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Rimu.
“Bio sam uvjeren da će postati olimpijski prvak. Jako se bojao leta avionom. Rekao je da neće ići ako ne bude putovao brodom”, pričao je tadašnji trener.
“Bio sam nervozan prije svake borbe. Jer svaka borba je velika borba”, otkrio je što ga je mučilo uoči finala protiv Poljaka Zbigniewa Pietrzykowskog.
To ga je mučilo uoči svake borbe do kraja života. Sedam godina stariji Poljak bio je odličan boksač, ali Cassius Clay...:
“Odjednom sam bio na postolju. S jedne strane Poljak, s druge Francuz i Britanac, a himna ide. Pam-pam-pam-paam-paaam! Hej, pomislio sam, pa ja sam prvak cijelog svijeta, olimpijski sam pobjednik! Pa ja ću osloboditi svoj narod!”
Preostao je još samo jedan događaj u njegovom formativnom dobu. Vratio se u rodni Kentucky kao zvijezda. Ušao je u restoran, naručio kavu, hot-dog, da bi mu konobarica uzvratila: “Hej, mi ne poslužujemo crnce.”
“A ja sam se naljutio: ‘Niti ja ih ne jedem! Donesite mi moju kavu i hotdog!!!’ Rekao sam da sam se tri dana ranije borio za ovu zemlju na olimpijadi i osvojio zlato: ‘Želim jesti!’ A ona je rekla da nije ona ta koja odlučuje i da moram izaći. U tom gradu sam se rodio, za tu zemlju sam se borio, tu su me učili kršćanstvu, a kada sam tu donio svoju zlatnu medalju, ispalo je da tu ne smijem jesti. Nešto je tu bilo jako pogrešno.”
Bio je još tinejdžer, ali dovoljno pametan, inteligentan da zna zašto je točno gnjevan, usto snažan, visok 191 centimetar i, s olimpijskim zlatom, bilo je jasno da mu je mjesto u profesionalnom boksu.
Bio je listopad 1960., o njemu se čulo da ima strašne reflekse i opak udarac i dogovorili su mu susret s policajcem Tunneyjem Hunsakerom na Floridi.
“Bio je brz kao munja. Pokušao sam sve trikove koje sam zna da ga izbacim iz ravnoteže, ali on je bio naprosto predobar”, pričao je poslije Hunsaker.
U naredne tri godine Cassius Clay je nanizao 19 pobjeda, od čega čak 15 puta nokautom i u to doba uočio je onog nacifranog hrvača Gorgeousa Georgea Wagnera, koji bi u ring ulazio kao kralj, koji je to o sebi doslovno i govorio, koji je na mečeve dolazio ravno od frizera koji bi mu namjestili njegove kovrče.
“Govorio bio sve, kao, pogledajte me kako sam lijep, predivan, bio je tako arogantan. A kad bi ga pitali što ako izgubi, govorio bi da bi se istog trenutka vratio u Rusiju. Pomislio sam: ‘Čovječe, ovaj stvarno treba dobre batine.’ Ali sam pomislio i: ‘Hej, pa njemu takvom plaćaju da ga vide i slušaju! Tako ću i ja. Odjednom sam počeo govoriti: ‘Ja sam najveći!’... ‘Ja sam kralj!’”, tako je nastao njegov stil brbljavca opakog jezika i, što je najgore, iza čijih su riječi u pravilu stajali opasni argumenti.
No, s novim stilom i drugi su o njemu počeli govoriti da je arogantan, da ima jezičinu i da ga treba dobro istući.
U takvom stilu, sa samo 21 godinom, inteligentan, pametan, brz, snažan, bezobrazan, a željan pobjeda i mijenjanja svijeta, stigao je 1963. u Veliku Britaniju kako bi se borio protiv Henryja Coopera.
“Ovdje u Velikoj Britaniji imate kraljicu. Trebate dobiti i kralja”, izvalio je prvom prilikom. Uskoro su ga novinari pitali je li ga iznenadilo što su mu Britanci na dočeku zviždali kao pred linč.
“Ne uopće. Cijelog života su mi zviždali gdje god sam bio, ja volim da me izvižde, zato se tako jako borim.”
Naravno da nije javno pričao da noć uoči borbe ne može spavati. Ili da ga grize koliko je na kocki truda, sredstava, treninga, da sve to može propasti sa samo jednim preciznim udarcem protivnika.
“1963. godine kad me je udario Henry Cooper...”, epski je, pjesnički pričao poslije Clay, “... Udario me je ljevicom. Tako me je odalamio da je vilica zaboljela i moje obojene prijatelje u Americi.”
Cooper ga je na pod srušio samo dvije sekunde prije kraja runde. Britanci su poludjeli od sreće, a Clay je ošamućen oteturao u svoj kut.
No, sredio se i već u sljedećoj rundi Coopera je munjevito, precizno, čekićarski zdimio u glavu i razvalio mu arkadu i suci su prekinuli borbu. Slijedila je veljača 1964. i prvi meč za prvaka u teškoj kategoriji protiv Sonnyja Listona.
Stao ga je provocirati čim su potpisali ugovor. U tri iza ponoći odvezao se do bjelačke četvrti u koju je Liston upravo odselio u Denveru. Kako su Listona zvali Veliki medvjed, Clay mu je vikao da će ga prebiti, a onda prodati u zoološki vrt. Čak je kupio reklamu na autobusu koji je tamo vozio:
“Liston mora pasti do osme runde.”
Listona je to užasno nerviralo. I to se znalo. Ozbiljno je mislio da je Clay ćaknut. A Clay je poslije otkrio:
“Ako Liston nije razmišljao o ničemu nego kako da me ubije, to je značilo da nije razmišljao o borbi.”
Primijetio je to tada i Joe Lewis, upozoravao Listona da si ne može priuštiti ljutnju, ali... Clay ga je nokautirao u sedmoj. Preko noći je postao zvijezda.
“Ja sam opak čovjek! Ja sam uzdrmao svijet!... Nije mi mogao ništa! O, ja sam tako lijep! O, uzdrmao sam svijet!”, arogantno se brbljavo glupirao pred kamerama, ali prije meča, kako otkriva dokumentarac, nije bilo lako biti on:
“Noć prije teško je spavati. Gledaš televiziju, hodaš uokolo, razmišljaš o svemu što ima veze s mečom. Teško je, znate. Ne zbog straha, nego zbog nervoze.”
Ali, sada je napokon postao prvak.
“Odjednom sam imao lijepi Cadillac, parkiran ispred lijepe kuće. Nisam više bio samo dobar boksač, nego i dobar vozač.”
Prodavao je brda ploča što je snimio sa Samom Cookom, grabio brda novca. Pravi značaj tog meča bio je to što je tada objavio da je od 18. godine pristupio Nation of islam Elijaha Muhammada i da je promijenio ime.
To tada nije bila šala. Organizaciju je Hooverov FBI tretirao kao potencijalno terorističk. Pročulo se da je meč Muhammada Alija pratio i sam Malcolm X.
“Bila je to velika pobjeda. Dokazao je da je veliki čovjek... Da, bio sam u gledalištu. Odmah uz ring. Na mjestu broj 7”, pričao je Malcolm X.
Otkrio je da su se družili devet dana uoči meča, da su se sprijateljili, no tu se osjetila i razlika potekla iz toga što je Muhammad Ali sljedbenik crnog muslimanskog propovjednika Elijaha Muhammada s kojim se mladi, revolucionarni, intelektualni Malcolm X više nije slagao.
“Bio je vrlo iskren. Je li razumio jednakost i iskrenost, posebno je pitanje. Rekao je da vjeruje u islamsku vjeru i to ga čini muslimanom. Da, to je imalo udjela u njegovoj pobjedi, jer je nastupio kao mlad čovjek pun života, čist i neporočan”, ispalo je da je Alijev naslov prvaka svijeta vjerska pobjeda.
Ali je postao predloškom slike novog crnca koji se bori i uspijeva bez obzira na sve. Samo, drugi crnci mogli su upasti u gadne probleme ako bi išli u drugu četvrt i stali vikati:
“Ja sam najveći!”
Iz dokumenata FBI-a citira se Edgar Hoover: “Lajavi prvak u teškoj kategoriji Cassius Clay promijenio je ime u Muhammad Ali kako bi pokazao punu lojalnost rasističkoj Muslimanskoj naciji islama.”
Ali je u to doba govorio da je spreman umrijeti u borbi za građanske slobode. U veljači 1965. ubijen je Malcolm X. Aliju su mnogi rasisti prijetili, njegov novi smjer nije se sviđao niti nekim crncima. Dok je došao na red uzvrat s Listonom, dvorana je zviždala prvaku.
“Imao sam baš tešku noć jer mi je večer prije napuklo rebro. Nadao sam se samo da mi neće odnekud sijevnuti udarac u to mjesto, jer bih se od boli srušio na pod istog trenutka”, otkrio je poslije. No, javno se nakon meča šepurio: “Tako sam se brzo kretao da me nije mogla uhvatiti niti usporena kamera.”
Pattersona je uoči meča izvrijeđao na pasja kola i govorio: “Treba ga kazniti dobrim batinama. Odlučio sam da to bude duga i teška borba, jer nije zaslužio brzi dobri tehnički nokaut.”
Stvar s vjerom i rasom kulminirala je uoči meča s Erniejem Terrelom pri kraju 1966. Zapravo je Terrel bio taj koji je počeo, nazvao ga je Cassiusom Clayem.
Terrel mu je rekao da ga tako zove jer mu se Ali tako, navodno, predstavio.
“Nikada ti nisam rekao da se zovem Cassius Clay! Moje ime je Muhammed Ali i ti ćeš to objaviti odmah u ringu nakon borbe ako to ne odmah sad! Ponašaš se kao novi Čiča Toma, kao drugi Patterson. Kaznit ću te... Odbij! Odbij od mene!”, vikao je Ali na njega uoči predstavljanja i stalno mu ponavljao “Uncle Tom”.
Naguravali su se, čini se da je Ali tada bio ozbiljno kivan. U metežu je Terrelu odvalio šamarčinu i umalo su se potukli. Što se meča tiče, to je bilo ono epsko vikanje na Terrela svakih nekoliko sekundi nakon još jednog brutalnog udarca: “What’s my name?!! Ha?!!”
28. travnja 1967. objavljeno je da je Ali odbio odazvati se pozivu za regrutaciju. Vlasti su doista mogle razmisliti prije nego što će mu prijetiti prvo s pet godina zatvora, pa s 10.000 dolara globe, pa s oduzimanjem naslova.
“Onda ići u zatvor. Pa što!? Mi smo zatvorenici bili 400 godina!”
Govorio je da svatko tko radi ispravno, izaziva veliku buru. Točno u to vrijeme sprijateljio se s još jednim velikim crnačkim intelektualcem i političkim aktivistom, Martinom Lutherom Kingom.
“Mi smo svi žrtve istog sustava ugnjetavanja. Imamo iste probleme i iste brige. Iako smo različitih vjera, to ne znači da nemamo sve one sličnosti...”, pričao je King o Aliju.
“... mi smo i dalje braća”, zagrlio je tada Ali Kinga, kojega su novinari pitali slažu li se oko rata u Vijetnamu.
“O da, istih smo stavova oko regrutiranja. Jako sam zabrinut što je naša zemlja sve tvrđe militaristički raspoložena. I smatram da ako se to ne promijeni, da smo osuđeni na propast...”
4. travnja 1968. u atentatu je ubijen i King, samo tri mjeseca prije ubojstva Roberta Kennedyja. SAD je tada bio vrlo burno društvo, a Muhammad Ali citirao je na, primjerice, Sveučilištu Buffalo svoje stihove o “dolasku u lancima”, o “prolijevanju krvi robova kojom je ukaljana Deklaracija o neovisnosti”...
I bio je u stihovima jako dobar. I dok je Ali bio pod sankcijama države, svjetskim prvakom proglasili su Joea Fraziera. On je, međutim, govorio da se prvakom svijeta smatra tako dugo dok se ne vrati šampion. Tek 1970. Muhammedu Aliju vlasti su dopustile da se opet bavi sportom.
No, u formu se nije bilo lako vratiti. A i sam je govorio da više nije tako mlad, ali da je zato snažniji nego ikada. Pobijedio je Quaryja, Oscaru Bonaveni promijenio je agregatsko stanje nakon što ga je ovaj djetinjasto provocirao “kukavičlukom”, Vijetnamom i nazivajući ga “Clay”.
Bilo je krajnje vrijeme za suočiti se s Frazierom. I dogovorili su. Tog dana Ali je sjedio na terasi hotela i ljude koji su ulazili ispitivao tko će pobijediti. “Ja ili Joe Frazier?” Jedan mu je zajebantski uzvratio: “A, tko ste vi?” Ali je bio duhovit čovjek i, kao, hvatao se za glavu od muke što mu je ovaj rekao u facu.
Uoči meča Ali je opet krenuo s cirkusiranjem:
“Frazier je kao robot na navijanje. Navijete ga i on samo navaljuje, navaljuje, nalijeće vam na šake, dobiva u glavu, ali i dalje navaljuje.”
Stao ga je javno vrijeđati: “Joe Frazier je ulični borac, divlji, bez vještina, sve što zna je tući se dvije ili tri runde... Kad dođe do borbe, bit će to kao da se dobar amater tuče protiv profesionalca.”
No, uoči meča 8. ožujka 1971. Ali je skrivao pravu borbu u sebi:
“Bio sam nervozan. Imao sam loš osjećaj. Bili smo u svlačionici, razmišljaš o svjetskom prvaku. Ostalo nam je još samo nekoliko minuta, a onda pogledaš u te monitore i vidiš sve te ljude, pomisliš na sve te gradove u kojima te mase čekaju vidjeti. Razmišljaš koliko će uloženog truda i svega propasti ako izgubiš. Prolaziš kroz prolaz, čuješ svu tu viku publiku, vidiš sva ta svjetla i kamere. I jako si uplašen. Sve do prva tri ili četiri udarca.”
A u ringu: “Udara te Jore Frazier pred svom tom publikom kako bi te ubio. Osjećao sam strah, osjećao sam se iznenađeno, osjećao sam se čudno, a nakon prva dva ili tri udarca, uhvatio me gnjev. Prije tri godine kad sam bio na vrhuncu, mislio sam da sam dobar, ali sada sam bio snažniji.”
Usporio je kako bi čuvao energiju.
“Novine su pisale da, ako me stisne u kut, da ću biti gotov. A ja sam zato namjerno proveo tri runde u kutu, primao udarce u glavu, u tijelo. I te tri runde sam zato izgubio.”
Govorio je da je bez veze išao inatiti se medijima, dokazivati njima i sebi tko zna što. I u 11. rundi Frazier ga je tako izudarao da se Ali jedva odvukao u kut. “Bio je stvarno dobar. Ne toliko vješt, ali izrazito snažan. Primao je udarce, ali kad te je udario, onda je to bilo to... Udarac koji te obori nikada ne vidiš. Samo padneš. Ali taj udarac u 15. rundi, vidio sam ga da dolazi”, povjerio se u vezi čovjeka kojega je javno sramotio do boli.
U tom meču izgubio je na bodove. No, Ali je u svakom trenutku pokazivao da je živa legenda. U to vrijeme novinar koji ga je već godinama pratio, Howard Cosell, pored njega živog i zdravog nazvao ga je “iščezavajućim junakom iz jučerašnje godine”.
Ali se nasmijao i rekao mu da bi ga trebalo uhititi zbog onečišćenja zraka svaki put kad progovori. Za slomljenu vilicu protiv Kena Nortona u ožujku 1973. dokumentarac donosi Alijevo priznanje: “Znao sam da nešto jako nije u redu čim sam shvatio u 11. rundi da sam dobio udarac, a da ga nisam niti vidio.”
Konačno, 1974. Frazier i Muhammed Ali suočili su se u Zairu, pod pokroviteljstvom Mobutua Sesea Sekoa, u meču “Rumble in the Jungle”.
U to vrijeme Ali je davao izjave vrlo na tragu ljevice i emancipacije naroda od vlasti kolonijalnih sila: “Bijeli ljudi iz SSSR-a i SAD-a jednako su loši”, te je predlagao da ih se sprečava da se pobiju u ratovima jer
svaki put kad oni idu u rat, pate crnci. Pitali su ga i bi li prihvatio, da mu ponude, da postane predsjednik: “Amerika je u takvim problemima. Ja ne želim taj posao.” Tijekom boksačke karijere Muhammad Ali primio je 200.000 udaraca u glavu i tijelo.