"Dobio sam kopitom u glavu i tako zavolio konje"

Začulo se rzanje konja na ledini. Koliko bi mogao stajati konj poput njega?

"Pa, ne znam. Ovoga sam uspio spustiti na 4500..."

Eura!?

"Da. S tim konjem napravio sam najveću glupost koju sam mogao. Bio sam neiskusan jahač, znao sam se održavati na sedlu taman toliko da ne pljusnem. OK, isprobao sam neke stvari prije, dobio kopitom u glavu... Da, da, da! Zbilja! Evo pogledaj!", pokazao nam je i nakon nekoliko godina itekako primjetnu crtu na čelu, pa onda gadan ožiljak na nozi.

Naučili ih Znanost Konji mogu komunicirati s ljudima

"Konj me je zbacio, u padu me je zdimio kopitom u vugla, imao sam teški potres mozga. Ma, sto sranja sam imao, ali sve je prošlo dobro. Ležao sam u bolnici, netko bi rekao, ma daj odjebi to sve skupa. A meni je na umu samo bilo jedno, slika gdje jašem kobilu sa spuštenim dizginima u zalaz sunca. I rekoh: 'Tek sad ćeš naučiti jahati kako treba i nabavit ćeš najluđeg konja'. I onda sam si, ko pravi budalaš, uzeo konja trkača, onoga što je trčao prave galopske utrke. Imao je četiri godine i bio lud ko kupus. Njega nisi trebao tjerati, nego štopati. I letjeli smo. Letio sam s njega stotinama puta."

Ovi što su mu prodali konja, nisu ga nagovarali da to ne čini.

"Znali su da ih ne bih poslušao."

Pričao je kako ga je kobila zbacila kad je iz šume izletjela srna. Kobila je odjurila u staju, a on pješice nazad nekoliko kilometara. Pričao je kako uči jahati Borisa. On sam jahati je naučio od jednog kaskadera.

"Ispalo je da se čovjek bavi viteškim turnirima. To je to! To je ono što je mene zanimalo! To sam i radio poslije. Vitezovi, koplja, jahanje... Sljedeća mi je želja pucanje iz luka i strijele dok jašem. To mi je totalna špica."

Primijetili smo da živi u pogrešnoj zemlji. Potvrdio je i rekao i u pogrešnom vremenu. Netko od nas troje primijetio je da je evidentno da svi živimo u pogrešnoj zemlji. Uz jelo i piće na toj terasi zavrtjela se kraća rasprava o tome kako nije lako živjeti u pravoj zemlji kad živiš u Hrvatskoj.

"Ispada da se sve što se zanimljivo događa, događa vani. A tu kod nas glorificiraju se stvari koje su meni nekako jeftine. Skup auto, dobra obleka... A meni se stvarno friga za to."

Sandra Šimunović/Pixsell

Ideja s Crnim morem došla je od Borisa. I to kao uzvraćanje usluge za to što je onomad, kad je Boris pješačio od Zagreba do Sahare, Bućan išao s njim preko Velebita. Njegova supruga mu je predložila tamo nekoga glumca koji bi mogao ići s njim.

"Dogodilo se nemoguće. U avanturu su skupa krenuli smrtni neprijatelji, producent i glumac", primijetio je Bućan.

"Rekao sam mu: 'Stari, ja ovo činim samo zbog tebe. Mrzim hodati. Možemo li uzeti bilo što za jahanje: konje, magarce, ma i koze. Samo da ne hodam'. Na tom Velebitu umro je i posljednji planinar u meni. Mislim, bilo je predivno. Ali sam hodajući kleo boga, oca, sve zvijezde i nebesa. Meni je to sporo, naporno je, znojim se, žednim..."

Boris je, kaže, do ideje o Crnome moru bio totalni antitalent za konje.

"Eventualno poster i livada. OK, možda i kobasice. A sad na njemu gledam tu promjenu čovjeka. Možeš ih samo ili više voljeti ili više mrziti, ali na konja sigurno nećeš ostati ravnodušan."

Razlog zašto do Crnog mora jest to što je ideja bila da se ide uz rijeku.

"Nekad, do prije 100 godina, ljudi su najnormalnije tako putovali. A danas je to avantura. Sjećam se kad sam pet dana bio na konju, znao sam gdje idem, ali nisam znao koga ću sresti. Nakon pet dana takvog života drugačije percipiraš stvari. Tad mi je postalo jasno zašto nomadi ili cirkus neprestano žele putovati. Navučeš se, samo razmišljaš kamo dalje."

Dio iz Đakova Life Amerikanci i nacisti zajedno su spašavali skupocjene lipicanere

Znači, do Crnog mora uz rijeku i po šumama i gorama. Granice će ipak morati prelaziti na službenim prijelazima, i to s prikolicom za konje. Ali tako su prešli i Krčki most. Kad su prešli, pričao je, sjahali su u uvali, zapalili pljugu, uzeli po pivu, zapalili vatru i zaronili u more. Zanimalo nas je da li je odnos čovjeka i konja poput odnosa sa psom.

"Skoro, ali ne do kraja. Suštinska razlika je u tome što je konj u prirodi ipak lovina i odatle ta njegova plahost. Kad reagira, reagira iz straha. A kad je nešto deset puta snažnije od tebe, e onda najebeš. Recimo, jašeš i nešto izleti. Ma, on se u trenutku propne i ti letiš. Njegova prva reakcija je da pobjegne, a na tebi je da on u tebe ima toliko povjerenja da ipak ne pobjegne, da se pouzda u tvoje vodstvo."

Prije dvije godine za Express je ispričao kako je u Kirgistanu sudjelovao u utakmici kok-borua, sporta za koji javnost na Zapadu skoro da nije znala sve do "Ramba 3". Bućan ga opisuje kao "ragbi na konjima".

"Bili su divni prema meni, inače bi me ubili. Gle kako se oni prije utakmice zagrijavaju, jahači kao oni iz 13. stoljeća. Frajer, znači u zagrijavanju, napiči konja i u galopu, hej u galopu, ovako se spušta sa strane skoro do tla, hvata tog mrtvog jarca, a on ima jedno 30 kila, podigne ga, i dalje je u galopu, pusti uzde, primi jarca s obje ruke, podigne ga ovak u zrak i galopira prema košu. I samo ubaci."

Prava igra je, recimo, 10 na 10.

Sandra Šimunović/Pixsell

"To je prava borba. On udara tipa, vuče ga, nateže, čupa... Drugog čovjeka ne smiješ bičem, smiješ se samo hrvati. Tuđeg konja smiješ samo po guzici. Najebu, ono, pun kurac, ali neka pravila postoje. To je splet konja, ljudi... zdim, puaaa, jebem ti majku, odeee... bum, bum, bum, bum... A konji... Fantastični. Pa kako ti ljudi jašu... Ja vam to ne mogu opisati", utonuo je u neke svoje uspomene Bućan i potegnuo dim iz cigarete.

Za put do Crnog mora kaže da će najteže biti kad se počnu penjati na Karpate. I to još pri kraju puta, kad će već biti umorni.

"I onda do delte Dunava. Bio mi je san doći tamo sa Samsonom. I, kao u filmu 'Hidalgo', s konjem otići u more i tako se okupati. Sa Samsonom neću moći, više nije u najboljoj formi. Ali bih volio sa sobom ponijeti komad njegova kopita i kad dođemo do Crnog mora, daleko u more baciti taj komad kopita", rekao je, opet onako, i potegnuo još jedan dim.