Kultura
659 prikaza

"Zbirkom priča mog sina Nikole želim očuvati sjećanje na njega"

Branko Ivanda
Boris Ščitar/ PIXSELL
Redatelj Branko Ivanda otkriva koliko je snažno na njega utjecalo izdavanje zbirke uglavnom neobjavljenih priča pokojnog sina Nikole

Branko Ivanda (74), jedan od najpoznatijih hrvatskih redatelja, filmski autoritet neiscrpne energije i kreativnosti, nedavno je u čast prerano preminulog sina Nikole, također redatelja, objavio je zbirku njegovih književnih radova. 

U intervjuu za Express otkriva koliko je za njega taj projekt bio emotivan, priča o svojoj ljubavi prema supruzi Lidiji i privrženosti obitelji, ali i koliko je snažno na njega utjecalo izdavanje knjige pokojnog sina. Otkriva nam koji novi projekti mu već zaokupljaju misli i zašto je statirao pred kamerom, a nikad nije poželio glumiti.

Nedavno ste objavili zbirku priča pokojnog sina Nikole. Jeste li time ispunili neku njegovu želju ili ste Vi na taj način htjeli odati hommage njegovu stvaralaštvu i kreativnosti?

Branko Ivanda | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Nikola Ivanda bio je nadaren pisac, ali koji je malo toga javno publicirao. Bio je vrlo kritičan prema svojim radovima. U ovoj knjizi je izbor iz njegova kompjutora, nekoliko objavljenih priča po raznim časopisima i u antologiji pisaca Plime te niz neobjavljenih priča. Imao je u nacrtima i bilješkama dva romana i treći, nedovršeni roman u nastavcima, koji je također uvršten u njegovu knjigu. Ovaj izbor iz njegove ostavštine vrijedi čitanja i tiskanja. Uvjeren sam da će čitaoci i stručna kritika ostati zatečeni činjenicom da smo prerano izgubili izuzetno talentiranog pisca. U hrvatskoj književnosti to se nije dogodilo od odlaska J. P. Kamova.

Možete li izdvojiti neke priče iz zbirke koje su vas se posebno dotaknule ili je riječ o cjelini povezanoj određenom emocijom koju ne možete raščlaniti?

Sve priče u knjizi vezane su tragičnim osjećajem života, empatijom za ljude, stvari i životinje koje nestaju, za ljude na periferiji života s povremeno neočekivanim humorom. Pokušavam vrednovati pojedine priče, ali to je za mene gotovo nemoguće. Previše je blizu i previše bolno. Čitaocu će svaka priča biti užitak ulaska u jedan konzistentan, ali i izuzetno emotivan pogled na svijet. Volio je tekstove Paula Austera i Isaaca Bashevisa Singera.

Branko Ivanda i Zrinka Cvitešić | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL) Tomislav Miletic (PIXSELL)

Koliko je za Vas sama priprema zbirke bila emotivno putovanje?

Pročitajte moju priču koju sam napisao u trećem licu umjesto predgovora. Ona govori o Nikoli, o meni i o našem odnosu.

Vrlo ste svestrani u svom radu, radite li na nekom novom projektu, filmu, seriji?

Završavam dokumentarni film o našem slikaru Maksimilijanu Vanki, oko čijeg života i smrti se stvorio splet misterija. Pokušavam naći stručnjaka koji bi mi dešifrirao kodirana pisma koja je Vanka pisao iz Amerike u Hrvatsku nesuđenoj ljubavi. Do sada ga nisam našao. Završio sam i dva scenarija za igrane filmove. Oba su me potpuno obuzela. Jedan je za širu publiku, a drugi za stotinjak gledalaca. Moram donijeti odluku, a to mi pada vrlo teško.

Pojavili ste se i kao glumac u filmovima ‘Živa istina’ 1972. i ‘Pont Neuf’ 1997. godine. Možete li se prisjetiti tih iskustava, kako je došlo do tih suradnji?

Branko Ivanda i Branko Lustig | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

To je bilo statiranje kao potpora mojim supatnicima redateljima, prijateljima, kolegama... Lakše je biti iza kamere nego pred kamerom.

Jeste li ikad poželjeli postati glumac ili ste time pomalo eksperimentirali?

Nikad nisam imao želju biti glumac, ali imam golemo poštovanje i ljubav prema glumcima. Uživam i raditi s glumcima. Oni su moj alter ego. Oni su moji prijatelji.

Režirali ste brojne dugometražne serije, možete li neku od njih izdvojiti kao posebno zahtjevnu ili je riječ o jednakom ‘rudarenju’, kako ste svojedobno opisali taj posao?

Nema ni jednog kreativnog posla koji nije ‘rudarenje’. A snimanje serija s više od stotinu epizoda je i posebno fizički naporno. Ali kao i svaki kreativni posao, pruža niz užitaka.

Kako odgovarate onima koji podcjenjuju režiranje ‘sapunica’, pa i glumačke angažmane u njima?

Branko Ivanda | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Režirajući, pišući i glumeći u sapunicama, koje se masovno gledaju, pokazujemo poštovanje prema profesiji te skupljamo kreativni i egzistencijalni potencijal kako bi smo ga ostvarili u filmovima i predstavama za stotinjak gledalaca. Široka publika je kao dijete. Znači li to da moramo ponižavati pisce dječjih slikovnica?

Nećak ste pokojnog Ive Tijardovića te ste neko vrijeme kod njega i živjeli. Je li i on na vama ostavio trag, odnosno što ste od njega naučili?

Svestrana nadarenost Ive Tijardovića jedinstvena je i nemoguće je iz nje učiti. Od barba Ive i njegove supruge, moje tete Nile, naučio sam što je cjeloživotna ljubav i kako se iznad svega cijeni obitelj.

Koje ljude tijekom svoje mladosti, života i karijere možete istaknuti kao one koji su vas svojom prisutnošću oblikovali?

Peterlić, Vuković, Papić, Tadić, Lisinski, Stanka, Lidija, Nikola, Thomas Mann, I. B. Singer, Arthur Friedman, Mićo Mazele, John Ford, Jean Vigo, moj otac Leo... Imena koja većini ne znače mnogo, ali meni su najvažniji dio života.

Što je za vas kao profesora na Akademiji bilo najvažnije naučiti buduće redatelje tijekom studija?

Osvijestiti im njihov talent. Zanat nauče brzo, a usavrše ga profesionalnim radom.

Supruga Lidija u jednom razgovoru za medije rekla je kako nije bilo lako biti studentica produkcije dok je njezin suprug dekan Akademije. Kako ste se vi nosili s glasinama i ogovaranjima?

Branko Ivanda | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Osjećao sam se privilegiranim. Zamislite, dekan i studentica, a sve zakonito! Bila je odličan student, premda joj ja nisam predavao ni ocjenjivao ni jedan predmet. Na Akademiji smo se rijetko susretali. Lidiji je bilo teže jer je na ispitima morala uvijek biti među najboljima.

Čime vas je Lidija osvojila i u kojem trenutku se spoznali da će biti vaša supruga?

Na to pitanje nemam racionalan odgovor. Nakon četrnaest godina braka, dvoje naših blizanaca i velikog gubitka odlaskom našeg Nikole, mi smo u čvršćoj vezi više nego ikad.

Je li snimanje filma ‘Konjanik’, tijekom kojeg ste se upoznali, zbog toga i jedan od najdražih projekata?

Da. Ali mi imamo i druge projekte koji nas jako privatno i profesionalno vežu. Isto toliko drag mi je i naš film ‘Lea i Darija’. Sve što radim, radim u Lidijinoj produkciji. Ali ja sam spor pa ona radi i svoje samostalne projekte. Producirala je između ostalog i odličnu predstavu ‘Judith French’.

Pripremajući film ‘Lea i Darija’, više ste godina iscrpno istraživali život glavnih akterica. Koliko su traga na vama ostavila otkrića o Leinu životu i čini li vas ponosnim što ste jednu sudbinu ‘spasili’ od zaborava?

Branko Ivanda | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Lea Deutsch je bila mala zvijezda Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu dok joj nisu kao Židovki zabranili ulaz. Neizmjerno sam sretan da sam je ja vratio u to isto kazalište. Naime, premijeru filma smo održali u HNK. Na mojem radnom stolu držim drveni školski trokut na kojem je Lea napisala svoje ime i oznaku razreda: I. b razred.

Kako se volite opuštati i što vas tijekom slobodnih trenutaka najviše čini ispunjenim?

Uvečer knjige, knjige, knjige i poneki film. Ujutro kava, cigareta i pisanje. Ali kad sam s prijateljima, sve to zanemarim, pogotovo u Grožnjanu, gdje imamo divnu kućicu i maslinik.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.