Life
850 prikaza

Domovinske elegije: rastvaranje američke suvremene povijesti

1/4
Dreamstime
Lijepe mu se opasne i posve oprečne etikete, od prodžihadista do antimuslimana. Gdje ustvari treba tražiti korijen političkih prijepora oko Pulitzerom nagrađenog autora Ayada Akhtara?

Američki ga mediji idolatriziraju, kritičari potežu usporedbe s Rushdiejem i Ginsbergom, a predviđaju mu i još jednog Pulitzera. Istodobno, njegovo djelovanje polarizira javnost, lijepe mu se opasne i posve oprečne etikete, od prodžihadista do antimuslimana. Gdje ustvari treba tražiti korijen političkih prijepora oko književne zvijezde Ayada Akhtara? Za početak nekoliko bio(biblio)grafskih podataka: njujorški dramatičar, prozaist i scenarist pakistanskog podrijetla, rođen 1970., aktualni predsjednik američkog PEN-a i dobitnik Pulitzerove nagrade za dramu “Osramoćeni” (Disgraced) za 2013. godinu. “Domovinske elegije” (Homeland Elegies) njegov su drugi roman, nakon hvaljene i prevođene “coming of age” romansirane autobiografije “Američki derviš” (American Dervish) iz 2012. o odrastanju sina pakistanskih imigranata u Milwaukeeju. Izvorno objavljene 2020., “Domovinske elegije” spoj su memoarske i fikcijske proze, a - možemo to odmah reći - u pitanju je intrigantna i uspjela autofikcija koja nenametljivo educira o odabranoj sociopolitičkoj tematici, a kao takva neizbježno potiče na dubinsko promišljanje te na kraju i trajno pomiče kut gledanja. 
Čitajući za boravka u Rimu Leopardijeve “Pjesme”, Akhtar je odlučio napisati fikcionalizirani esej o Americi na rubu raspada. Tako je u osam cjelina organiziranih prema naslovima Tolstojevih sabranih djela raspisao ključne točke američke suvremene povijesti, od 9/11 do Trumpove pobjede, od kuljajuće islamofobije do ekonomske krize. Netko je slikovito primijetio da u tom romanu promatramo kako se američki san promeće u televizijski reality košmar, i doista, knjiga neosporne dokumentarne vrijednosti ponajviše je bespoštedno razotkrivajuća obiteljska saga, a onda i intimna pripovijest o kompleksnom odnosu oca, useljenika iz Pakistana, i njegova sina Amerikanca, koji se silno vole i kad se nimalo ne razumiju. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Svojom aktualnom, živom i uznemirujućom prozom o egzilu i drugosti, o asimilaciji i religiji uvući će nas Akhtar u najdublju privatnost pojedinaca koji najčešće bezuspješno pokušavaju savladati shizofreni raspon od društvene inferiornosti do naizgledne superiornosti i tako ukrug, i tako unedogled, sve do vlastite smrti, pa i onkraj nje, prenoseći to svoje trpljenje na nasljednike. Riječ je tu očito o transgeneracijskoj nesreći, o ljudima koji se teško mire s činjenicom da su djecu prisiljeni podizati u kulturi koja nije njihova, potom i o toj djeci koja iako rođena u Americi nisu (sasvim) Amerikanci, nego na prvi pogled nijansom kože i fizionomijom, a kasnije i imenom u dokumentima kojim “pravi” Amerikanci lome jezik. Ljudi kojima pristiglim iz drugačijeg kulturnog konteksta samopouzdanje daje varljiv zaključak da su uspjeli shvatiti kako funkcionira ta “zemlja mogućnosti”, koja ih nikad neće u potpunosti prihvatiti, kao i svijest da se iscufana sintagma američkog sna odnosi, evo, i na njih. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime

U fokusu nam je u svakom smislu uspješna, visoko obrazovana i dobrostojeća useljenička obitelj, te u drugom planu njihovi rođaci i najbliži prijatelji. Sin, ovdje ja-pripovjedač, priznati je dramski pisac i Akhtarov alter-ego, dok su mu roditelji liječnici. Majku, doduše, upoznajemo kao emocionalno izranjavanu i nerealiziranu, a kasnije i neizlječivo bolesnu, a otac je zato cijenjeni kardiolog specijaliziran za rijedak sindrom. Kao takav će, na vrhuncu karijere, upoznati Trumpa, koji mu je neko vrijeme zahvalan pacijent, i dječački se naivno vezati za njega, puno kasnije čak, u odsudnom trenutku, za njega i glasati, nesposoban artikulirano objasniti tu svoju odluku. Narator će očev postupak racionalizirati ovako: “Mislim da je želio znati gdje su granice. U Americi možeš imati bilo što, zar ne? Čak i predsjednički mandat? Ako ga se neki idiot kao Trump može domoći, zašto ne bi mogao i ti? Čak iako to ne želiš? Napokon, ni taj idiot očigledno to nije želio. Samo je želio znati da to može imati”. Sin se ne nosi najbolje sa sporadičnom roditeljskom političkom dezorijentiranošću, jer svojevremeno je u čudu slušao i majku kako, istina, prije fatalnog rujna 2001., ustvrđuje da je Bin Laden čovjek na mjestu. Ayad Akhtar intenzivno se i kritički zaokuplja svojim etničkim i religijskim identitetom koji je, kako priznaje, godinama negirao, a sve iz potrebe da se ne razlikuje, da se uklopi, da bude tabula rasa, naprosto običan američki tip neopterećen svojim muslimanskim podrijetlom. U svom romanu prikazuje dinamiku unutar muslimanskih zajednica u Americi izlažući egzistencije članova svoje obitelji te, naravno, epizode iz vlastitog života, često rubne i neugodne. Služeći se autentičnom iskustvenošću njemu bliskih pojedinaca, koji potječu iz različitih, ali mahom prosječnih i ni po čemu problematičnih prilika, iz sekularnih imigrantskih obitelji ili pak obitelji običajnih vjernika, opisuje slučajeve onih među njima koji su se neočekivano prepustili radikalizmu. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Iz krajnje ranjive pozicije Akhtar detaljno piše o tome zašto se onima koji zapitkuju o njegovu podrijetlu predstavlja kao Indijac. Naime, dok Pakistan asocira na terorizam, asocijacije na Indiju puno su benignije, od jarkih boja i pikantnih jela do joga šorceva i razigranosti Bollywooda. Piše i o nadrealnoj atmosferi na ulicama grada neposredno nakon rušenja tornjeva, gdje su se unezvjereni prolaznici spontano okupljali u neformalne grupe podrške, ali i o sumnjičavim pogledima i verbalnim napadima kojima je bio izložen kad se u tom kaosu, potresen kao i svi oko njega, našao u redu za darivanje krvi. Piše također o očevu najboljem prijatelju, isto liječniku, u kojega je njegova majka tijekom studija bila nesretno zaljubljena, a u zreloj se dobi iznenada okrenuo ortodoksnom islamu i skončao kao Al-Kaidin špijun. O sestrični, modernoj curi, koja mu je kao klincu imponirala, da bi samo odjednom osvanula s hidžabom. O benefitima ugovorenih brakova koji ponekad i završe u velikoj ljubavi i obiteljskom skladu. Piše zatim o više ili manje zadovoljavajućem balansiranju između američkog i muslimanskog identiteta, između romantičnog njegovanja tradicije i paničnog zatiranja obiteljskog nasljeđa, između prosvjećenosti i fundamentalizma. Piše o podvojenosti između dubinskog osjećaja nepripadanja i privilegije druge šanse ne samo kod imigranata, nego i kod prve generacije Amerikanaca. Sve navedeno lako je zapaljiv mišung koji kod mnogih od njih, kako se vidi u Akhtarovu tekstu, može u osjetljivim političkim trenucima dovesti do najbizarnijih opredjeljenja, pa i postupaka s dalekosežnim posljedicama. 


Akhtar u svojoj opsežnoj i iznad svega izrazito samoizlažućoj prozi analitički rastvara američku suvremenu povijest, hrabro i problemski razmišlja o Americi u kojoj se, iako (pre)poznat i ostvaren, nerijetko osjeća nesigurno, neuklopljeno, nepozvano. On tu niže razmišljanja o zemlji u kojoj je rođen, a s obzirom na to da je u domovini svojih roditelja stranac koji jedva govori jezik, i jedinoj koju, barem formalno, može smatrati svojom. “Domovinske elegije” čitaju se u aktivnom bilježenju, a zaklapaju s rojem pitanja za autora jer niz vrlo privatnih priča koje na tih 340 stranica nalazimo otvara brojne rukavce i povlači na razgovor o nečemu globalno važnom, ali nama ovdje dalekom, za što do ovog književnog otkrića možda i nismo pokazivali znatniji interes. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.