Domovinske elegije: rastvaranje američke suvremene povijesti

Američki ga mediji idolatriziraju, kritičari potežu usporedbe s Rushdiejem i Ginsbergom, a predviđaju mu i još jednog Pulitzera. Istodobno, njegovo djelovanje polarizira javnost, lijepe mu se opasne i posve oprečne etikete, od prodžihadista do antimuslimana. Gdje ustvari treba tražiti korijen političkih prijepora oko književne zvijezde Ayada Akhtara? Za početak nekoliko bio(biblio)grafskih podataka: njujorški dramatičar, prozaist i scenarist pakistanskog podrijetla, rođen 1970., aktualni predsjednik američkog PEN-a i dobitnik Pulitzerove nagrade za dramu “Osramoćeni” (Disgraced) za 2013. godinu. “Domovinske elegije” (Homeland Elegies) njegov su drugi roman, nakon hvaljene i prevođene “coming of age” romansirane autobiografije “Američki derviš” (American Dervish) iz 2012. o odrastanju sina pakistanskih imigranata u Milwaukeeju. Izvorno objavljene 2020., “Domovinske elegije” spoj su memoarske i fikcijske proze, a - možemo to odmah reći - u pitanju je intrigantna i uspjela autofikcija koja nenametljivo educira o odabranoj sociopolitičkoj tematici, a kao takva neizbježno potiče na dubinsko promišljanje te na kraju i trajno pomiče kut gledanja. 
Čitajući za boravka u Rimu Leopardijeve “Pjesme”, Akhtar je odlučio napisati fikcionalizirani esej o Americi na rubu raspada. Tako je u osam cjelina organiziranih prema naslovima Tolstojevih sabranih djela raspisao ključne točke američke suvremene povijesti, od 9/11 do Trumpove pobjede, od kuljajuće islamofobije do ekonomske krize. Netko je slikovito primijetio da u tom romanu promatramo kako se američki san promeće u televizijski reality košmar, i doista, knjiga neosporne dokumentarne vrijednosti ponajviše je bespoštedno razotkrivajuća obiteljska saga, a onda i intimna pripovijest o kompleksnom odnosu oca, useljenika iz Pakistana, i njegova sina Amerikanca, koji se silno vole i kad se nimalo ne razumiju.