Life
10438 prikaza

Dragocjen film s kojim se mogu poistovjetiti branitelji

1/4
PROMO
Filmovi poput Schmidtova ‘A bili smo vam dobri’ su dragocjeni, i s njima se, vjerujem, iako im autor ne povlađuje, može poistovjetiti mnogo hrvatskih ratnih veterana

Ove je godine na 68., skraćenom pandemijskom izdanju Pulskog filmskog festivala premijerno prikazan najnoviji, dvanaesti dugometražni igrani film Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”. Film je osvojio dvije važne festivalske nagrade: Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu osvojio je sjajni Rene Bitorajac, dok su Branko Schmidt, Ognjen Sviličić i Sandra Antolić podijelili nagradu za najbolji scenarij. Mali kuriozitet s ovogodišnje Pule je to što nije dodijeljena nagrada za najbolju sporednu mušku ulogu, iako je ona u ženskoj konkurenciji dodijeljena. Zbog čega ta nagrada nije dodijeljena, nije obrazloženo, iako je i u tom segmentu Schmidtov film imao jakog aduta: Slavena Knezovića. Inače, Veliku zlatnu arenu za najbolji film osvojio je Zrinko Ogresta za svoj “Plavi cvijet”, dok je nagradu Breza, za najboljeg debitanta, osvojila Antoneta Alamat Kusijanović za film “Murina”, koja je na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Cannesu osvojila prestižnu nagradu Camera d’Or, za najbolji debitantski film prikazan u pratećem programu “15 dana autora”. Uzgred, za ljubitelje književnosti, istu nagradu je 2007. godine dobio sjajni izraelski kratkopričaš i redatelj Etgar Keret za svoj debitantski dugometražni igrani film “Meduza”. Moram odmah na početku napomenuti da sam na određeni način i sam sudjelovao u ovom filmu, jer je prva, radna verzija scenarija, rađena prema jednoj mojoj priči, u čemu sam i sâm sudjelovao. Međutim, mislim da to neće nimalo utjecati na moju objektivnost, jer je scenarij u međuvremenu, u rasponu od nekoliko godina, evoluirao u nešto sasvim drugo, što nema toliko izravne veze s mojom inicijalnom pričom, osim okvirne teme. U tom periodu, što je i sam redatelj na jednome mjestu izjavio, nastao je veliki broj različitih verzija scenarija, njih oko 140.

 | Author: PROMO PROMO

Bez obzira na to što mislili o Branku Schmidtu, jedno mu se mora priznati: Schmidt je vjerojatno najangažiraniji hrvatski redatelj u posljednjih ni sam ne znam koliko godina. Njegovo stvaralaštvo moguće je podijeliti u dvije jasno odvojene faze, u prvu koja završava filmom “Kraljica noći” iz 2001. godine i drugu koja započinje 2006. godine filmom “Put lubenica” i traje u kontinuitetu do danas. U tom periodu, od 2006. do danas, Schmidt je snimio šest dugometražnih igranih filmova, od kojih su svi, izuzev “Imena višnje”, društveno angažirani.
“Put lubenica” bazira se na istinitoj priči o krijumčarenju ljudi, kad se u Savi, na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tijekom rata iz 90-ih utopilo dvanaestero ilegalnih kineskih imigranata. Za film “Metastaze”, koji govori o četvorici kvartovskih prijatelja, Schmidt je 2009. godine dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i ostat će upamćen po jednom sjajno razrađenom liku, Krpi, kojega glumi Rene Bitorajac. Film “Ljudožder vegetarijanac” iz 2012. godine govori o korupciji u zdravstvu, dok se u svojem pretposljednjem filmu, “Agape” iz 2017., Schmidt bavi jednom od dvije najosjetljivije teme hrvatskog društva, pedofilijom unutar Katoličke crkve. Drugom najosjetljivijom temom hrvatskog društva, političkim manipulacijama braniteljskom populacijom, Schmidt se bavi u svojem najnovijem filmu “A bili smo vam dobri”. Zanimljivo je to da se ovaj redatelj, iako se bavi traumatičnim točkama hrvatske svakodnevnice, nije našao na udaru desničarskih falangi kao neki drugi redatelji, bez obzira na to što on u svojim filmovima beskompromisno i nemilosrdno zasijeca u najbolnije tkivo hrvatskog društva. Ovaj paradoks možda bi se mogao objasniti poštenim autorskim pristupom, jer Schmidt u svojim filmovima ne docira, nego jednostavno pred gledatelje izbaci autentičnu i dobro istraženu priču, uz to sjajno režiranu. 

 | Author: PROMO PROMO

Po ovome, Schmidt pomalo podsjeća na hrvatsku verziju Adama McKaya, redatelja koji je sa svoja dva filma, s “Okladom stoljeća” iz 2015. i “Čovjekom iz sjene” iz 2018. godine, ogolio do kosti tlapnje o “američkom snu”, prikazujući ga kao trajnu i kontinuiranu noćnu moru. Autor nakon kojeg možete zaboraviti logoreičnog Michaela Moorea ili pretencioznog Olivera Stonea, jer je ono što su oni napravili u odnosu na McKaya obična filmska kamilica. Nažalost, u ovom kontekstu u Hrvatskoj ne postoji filmski autor koji je iole usporediv sa Schmidtom, koji se pretvorio u svojevrsnog hrvatskog Don Quijotea koji beskompromisno ratuje protiv hrvatskih tranzicijskih i postranzicijskih vjetrenjača. Prije nego što kažemo koju riječ o najnovijem filmu Branka Schmidta, vrlo je važno naglasiti da se ovaj redatelj već ranije, i to na vrlo upečatljivi način, bavio sličnom tematikom, u svojem kratkometražnom dokumentarnom filmu “Panj pun olova” iz 2007. godine. Film se bavi poteškoćama s kojima se susreću ratni veterani oboljeli od PTSP-a, koji se teško socijaliziraju u postratnom hrvatskom društvu, u kojemu su bačeni na marginu. Film govori o 35-godišnjaku, ocu troje djece, koji kao nezaposlen živi u Zagrebu. Radi se o nekoj vrsti intimne ispovijedi ovoga veterana, koji je kao snajperist bio na gotovo svim najznačajnijim ratištima u bivšoj Jugoslaviji, o načinu na koji se on u takvom okruženju nosi sa svojim traumama i teškim oblikom PTSP-a. Usudit ću se reći da uvjerljivost i karakterizacija likova koje Schmidt demonstrira u svojem najnovijem filmu mnogo toga duguju ovom dokumentarcu, koji je na Danima hrvatskog filma 2007. godine dobio nagradu za najbolji scenarij. Političke manipulacije braniteljima, što je svojevrsni hrvatski specifikum, javljaju se sporadično, isključivo onda kad je HDZ u opoziciji. “Trend” je pokrenuo Ivo Sanader, tad opozicionar, poznatim događanjima na splitskoj Rivi 2001. godine, koja su poslužila kao model za sva kasnija “događanja branitelja”. Pa i za ono najpoznatije, vezano za događanja u zagrebačkoj Savskoj ulici 2014. i 2015. godine, koja su presudno utjecala na društveno-političko usmjerenje današnje Hrvatske. Neke elemente iz tog prosvjeda koristi Schmidt u svojem filmu, što se prvenstveno odnosi na plinske boce postavljene na ulici, u naseljenom dijelu grada. Bitno je naglasiti da se u ranijim verzijama scenarija, u vrijeme kad je film dobio sredstva od HAVC-a, u čemu sam sudjelovao kao jedan od scenarista, radnja odvijala upravo u Savskoj ulici. Međutim, problem sa sličnim događanjima nastupa onda kad se to treba filmski obraditi, a proistječe iz aktualnosti. 

 | Author: PROMO PROMO

Ako uzmemo u obzir da proces snimanja filma u hrvatskim uvjetima, od inicijalne ideje pa do realizacije, traje po četiri, pet ili više godina, vrlo je lako pretpostaviti da to pogubno utječe na njegovu aktualnost. Schmidt je, čak, jedno vrijeme, bez obzira na odobrena sredstva, planirao odustati od filma upravo iz razloga koje sam spomenuo. Nasreću - nije i, ono što je najvažnije, uspio je na izvrstan način izbjeći sve zamke predloška na kojemu je bazirao film. O redateljskom umijeću Branka Schmidta ne treba trošiti riječi. Radi se o filmskom perfekcionistu koji svoj filmski postupak svaki put, bez obzira na to koristi li statičnu kameru ili onu nemirnu, “iz ruke”, stavlja u funkciju radnje filma, odnosno nikad se tu ne radi o pukom manirizmu, što je jedna od kroničnih boljetica hrvatskog filma. U svakom Schmidtovu filmu postoje neki kadrovi koji ostanu u trajnom sjećanju. To su, na primjer, kadrovi s navijačkih tribina u “Metastazama”, željeznički kolosijek iz filma “Agape”... U ovom najnovijem filmu to su scene s početka, kad kamera prikazuje u retrovizoru automobila lice glavnog lika filma, ratnog heroja Dinka Čosića, te posljednja scena filma, kad se kadar s “neba”, s vatrometa, spusti naniže i ostane tu zaleđen. Uz ovo, treba spomenuti i sjajno korištenje glazbe, odnosno songa bosanskohercegovačkog protestnog rokera Damira Avdića, s čijom pjesmom “Mrtvi su mrtvi” počinje i završava film “A bili smo vam dobri”, dok se neki njeni dijelovi mogu čuti na nekoliko mjesta i unutar filma. 
Veći dio filma događa se u urušenom zagrebačkom Paromlinu, gdje su se fikcijski uvježbavale prve postrojbe Zbora narodne garde. Iz tih razloga zgrada je namijenjena za Muzej domovinske zahvalnosti. Međutim, nedavni potres u Zagrebu dodatno ju je urušio, zbog čega statičari predlažu njeno uklanjanje. Iza svega stoji standardna hrvatska priča, tajanstveni investitori koji na mjestu Paromlina žele izgraditi trgovački centar. Stoga ostarjeli veterani, predvođeni pompoznim Crnim (glumi ga Slaven Knezović), organiziraju zaposjedanje urušene zgrade, s namjerom da od vlasti dobiju dozvolu za izgradnju obećanog muzeja.

 | Author: PROMO PROMO

Glavni lik filma je ratni heroj Dinko Čosić, “čovjek koji je u ratu uništio 23 neprijateljska tenka”, PTSP-ovac i bivši alkoholičar, kojega je sjajno utjelovio Rene Bitorajac, koji kao da je iskoračio u ovaj film iz Schmidtova “Panja punog olova”. Dinko živi sam, izgubio je svaki kontakt s bivšom suprugom, televizijskom voditeljicom, i sinom, do čega mu je jedino stalo. Čak je, u jednom dijelu filma, Dinko spreman odreći se svih ideala i principa, kad mu general Hunta (Goran Navojac) obeća stipendiju za školovanje sina na nekom inozemnom sveučilištu. Kad mu jedan od likova (Štef), nakon što je prosvjed ugašen, prizna da su mu obećali zaposliti kćer ako odustane od prosvjeda, Dinko mu kaže da bi on postupio slično, da bi pristao na sličnu nagodbu. Ovo je vrlo važan moment, koji u dobroj mjeri opisuje braniteljsku populaciju, i jedini način da se oni principijelniji ušutkaju, što je jedan vid pogubne moralne korupcije koja karakterizira hrvatsko društvo. Usporedno s glavnom radnjom teče i sporedna, koja je možda i nepotrebna, jer je redatelj nije uspio malo šire i do kraja razraditi, a radi se o radikalizaciji klinaca fašističkom ideologijom koju provodi mladi neonacist, sin jednog ratnog veterana koji se zadesio u Paromlinu. Zapravo sve ono što znamo o njima je iz vizure glavnog lika. Doduše, svaki hrvatski film je limitiran produkcijskim uvjetima i možda se ovdje upravo o tome radi, o nemogućnosti da se o tom fenomenu progovori iz unutarnje perspektive, iz vizure nekog drugog lika, čime bi i ovaj segment priče bio zaokruženiji, ali bi umnogome poskupio film.  Film pršti sjajnim i autentičnim dijalozima, tipičnim za veteransku populaciju, što mu daje na uvjerljivosti, ali i na gledljivosti. A kako završava? Onako kako završavaju svi slični prosvjedi, jer drugačije ne može ni biti. Barem ne u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, u kojoj klinci zbog Užičkog kola budu izbačeni s Policijske akademije, a ministri uhvaćeni s prstima u pekmezu ostaju na svojim položajima “do daljnjeg”, do nove “tegle pekmeza”. Stoga su filmovi poput ovog Schmidtova dragocjeni i s kojim se, vjerujem, iako im autor ne povlađuje, može poistovjetiti mnogo hrvatskih ratnih veterana. On funkcionira i kao neka vrsta generacijskog filma.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.