“Koristilo bi mi da sam se, odrastajući, mogao ugledati u ovakvog junaka”, najavljujući posljednji, 25. film Marvelova kinematografskog svemira na sva je zvona, uvjeren kako njegov “Shang-Chi” azijskoj kulturi pridonosi kao što je afroameričkoj ne tako davno pridonio “Black Panther”, objavljivao njegov redatelj Destin Daniel Cretton. “Doprinos” se možda krije u osnaživanju, činjenici da nakon Iron-Manova pobočnika Falcona i ne toliko poznatog i popularnog Wonga afirmiranog filmom o doktoru Strangeu, Afroamerikanci i Azijati napokon nastupaju kao glavni junaci, superheroji s kojima se u osjetljivim godinama lako poistovjetiti. No nipošto to nisu isti, čak niti slični filmovi. Dok se “Black Panther” najvećim dijelom odvija na tlu izmišljene države Wakande i pravi je poligon, gotovo plakatni primjer političke korektnosti, dotle “Shang-Chi i legenda o deset prstenova” titra između Kine i Amerike te je na prvi pogled potpuno lišen promišljanja o korektnosti ma koje vrste.
Samo na prvi pogled. Nastavljajući tradiciju započetu “Warcraftom” 2016., posljednji film četvrte Marvelove faze s najvećom pomnjivošću brine o tome da ne uvrijedi jedno od najvećih kinotržišta, naklonost čijih mu gledatelja osigurava basnoslovne zarade pa izvornoga glavnog negativca, oca mladog Shang-Chija, iz Fu Manchua, opsesije engleske i američke popularne kulture, ozloglašenoga genijalca vrlo nekorektno nazvanog prema obliku “kineskih brkova”, pretvore u Wenvua, moćnog nositelja deset prstenova, sluđenog gubitkom voljene supruge i mogućnošću da je, kao Frankensteinovu nevjestu, podigne iz mrtvih. Kulturološki se, a možda prije marketinški, aspekt može pronaći i u tome što se dijalozi, kao i sama naracija, dobrim dijelom odvijaju na mandarinskom, a Crettonovo ustrajanje na pripovjedačkom glasu i odabir Michelle Yeoh za ispunjavanje te važne, a nevidljive uloge, dodatno pridonosi bajkovitosti filma i od holivudskog ga blockbustera pretvara u spojnicu dvaju svjetova, vraća u vrijeme bajkovitih, na mitovima i legendama zasnovanih, epskih saga i fantazija te podsjeća u kakvim smo filmovima uživali prije nego što su primat preuzeli epski spektakli poput “Gospodara prstenova” ili fantastičnih kreatura kakve se mogu susresti u “Avataru”.
Shang-Chi je izvan uskog kruga ljubitelja stripovske literature malo poznati lik. Nije to pretjerano neobično, uzme li se u obzir njegova razmjerna “mladost”, na stripovskim se tablama prvi put pojavio 1973., a punu je prepoznatljivost i stripovsku emancipaciju stekao tek tamo negdje sredinom osamdesetih. Obilježen isprva kao nezakoniti sin već spomenutog Fu Manchua, da bi se očinstvo kasnije, po Marvelovu gubitku prava na korištenje njegova lika, prenijelo na Zhenga Zua, Shang-Chi majstor je borilačkih vještina, razapet između želje da postane junak i potrebe da ostane normalan. Često sukobljavanje s ocem i njihova borba na suprotstavljenim stranama ono su što je scenarist Dave Callaham prenio na film i učinio jednom od okosnica priče u kojoj Shang-Chi, žudeći za neovisnošću od posesivnog i krvožednog oca, skuplja novac za avionsku kartu i bježi u Ameriku. Vrlo domišljato i inovativno odabire se predstavljati svojevrsnom amerikaniziranom inačicom svojeg imena pa ga gledatelji upoznaju kao Shauna, bistrog i duhovitog, ali ne pretjerano ambicioznog mladića čiji radni sati prolaze u vozikanju bogataških skupocjenih automobila hotelskom garažom, a večeri u karaoke-barovima s kolegicom i najboljom prijateljicom Katy. Dani im tako prolaze sve dok ih jednom, na putu do posla, u autobusu ne presretne grupa robusnih napadača, plaćenika njegova oca, koji se namjerio na zeleni privjesak vječno stegnut oko Shaunova vrata. Shvativši da više ne može skrivati svoje podrijetlo i pravi identitet, na letu za Kinu prijateljici povjeri priču o svojem sretnom djetinjstvu, mučkom ubojstvu njegove majke, prekrasne i nepobjedive majstorice borilačkih vještina i paklu u kakav se njegov život nakon te smrti pretvorio. Otac je i njega i sestru obučavao da postanu trenirani ubojice, nepobjedivi borci i perjanice njegove plejade ratnika. Pobjegavši, Shaun se nije osvrtao za mlađom sestrom, no desetak godina po nemilom odlasku odlučan ju je pronaći i spasiti. Od koga i čega, ni samom mu još nije jasno.
I upravo u razmrsivanju vrlo složenih obiteljskih odnosa leži posebnost ovoga Crettonova filma u odnosu na ostale Marvelove spektakle. Dok drugi humor ili dramu koriste tek kao popratne elemente za pridržavanje centralne akcijske priče, Destin Daniel Cretton ne dopušta da se njegov raniji rad redatelja malih, nezavisnih i pretežito dramskih produkcija zatomi pa “Shang-Chi i legendu o deset prstenova” pretvara u pravu obiteljsku dramu s impresivnom akcijskom koreografijom. Premda zasjenjen velikim Tonyjem Leungom u ulozi trenutačnog gospodara (deset) prstenova, mladi Simu Liu obavlja odličan posao u ne sasvim jednostavnom zadatku utjelovljenja stripovskog junaka koji dosad i nije imao širu recepciju ili celuloidnu prepoznatljivost. Prije njega, to je za rukom 2008. s ulogom Iron-Mana pošlo Robertu Downeyju Jr., a ni mnogo manje iskusni Liu svoju priliku nije prokockao. Štoviše, kako se moć njegova lika ne zasniva na kakvoj odluci bogova ili nebeskom poklonu, predano je radio ne bi li opravdao titulu “kung-fu majstora” iz stripa prenesenu na film. Hoće li se jednako vješto kretati novom, od oca naslijeđenom, ulogom gospodara deset prstenova i nositelja nevjerojatne snage, tek ostaje vidjeti. Ne više toliko skrivenim scenama nakon odjavne špice Marvel je obećao barem još jedan nastavak pa se treba nadati da će i taj biti izvrstan spoj akcije, fantastike, glazbe, pokreta i bajkovite fotografije kakvi ovaj film izdižu iz holivudskog prosjeka posljednjih desetljeća.
