Jedan od najpopularnijih likova iz univerzuma bogate tradicije talijanskog stripa ima novu obljetnicu - proslavili smo je izložbom “35 godina Dylana Doga u Hrvatskoj”, koju su u Zagrebu organizirali Talijanski institut za kulturu i udruga Crtani romani šou. Glavni gost izložbe bio je Fabio Celoni, iznimno talentirani pisac i crtač, koji je nakon rada za Disney postao zvijezda Bonellija i autor novih epizoda “Dylana Doga”. Kao četverogodišnjak je naučio čitati, sa šest je precrtavao stripove, a već s 19 počeo je zarađivati crtajući za Disney. “Bilo je to razdoblje učenja, želje za učenjem i puno entuzijazma, u svakom pogledu. Moji kolege su bili veliki umjetnici, a ja sam želio zaslužiti poziciju stajanja uz bok onima čije sam radove do svega nekoliko mjeseci ranije samo čitao, kao fan. Sve to nije bilo lako, ali je bilo odlično.”
Express: Rad za Disney vas je doveo i do Hong Konga - kako ste završili tamo i što ste naučili u Aziji?
Dobio sam ponudu otići raditi za azijsku multinacionalnu kompaniju koja se bavila odjećom. Moja uloga bila je dizajnirati odjeću na temu Disneyja 1930-ih godina. Kada su me kontaktirali direktno iz Hong Konga, otišao sam bez razmišljanja, ali ostao sam samo jedan mjesec, iako su mi ponudili ugovor na tri godine. Imao sam preveliku želju raditi stripove, a u Hong Kongu sam radio potpuno drugačiji posao. Nije bilo kreativno, barem ne dovoljno kreativno za mene. To me iskustvo naučilo da je najvažnija stvar u životu raditi ono što voliš.
Express: Povratkom u Italiju čekao vas je Sergio Bonelli Editore. Kako ste počeli raditi za ovog legendarnog izdavača?
Bonelli me nazvao šest godina poslije ovog iskustva. Svidjelo im se kako sam u jednoj Disneyjevoj priči koristio sjene pa su me pitali jesam li zainteresiran raditi na ‘Dylanu Dogu’. Test je prošao odlično, a već sljedećeg tjedna sam imao svoj prvi službeni scenarij u rukama. Sve to mi je izgledalo potpuno nevjerojatno, zbog lakoće kojom se sve odvilo.
Express: Je li to bilo svojevrsno ostvarenje sna, pretpostavljam da ste kao dijete bili veliki fan Bonellijevih izdanja?
Naravno. Bio sam ljubitelj ‘Dylana Doga’ od malih nogu pa je sama mogućnost da tamo radim već bila ostvarenje sna. Još kao dječak čitao sam Bonellija, ali i mnoge druge stripove, prije svega ‘Mickeyja Mousea’, zatim ‘Asterixa’, ‘Popaya’ i mnoge južnoameričke stripove koje su objavljivali magazini kao što su ‘Skorpio’, ‘Astronaut’ (El Eternauta), ‘Lanciostory’... Čitao sam sve.
Express: Koji vam je Bonellijev serijal/lik bio najdraži, osim Dylana Doga, naravno?
Još od malih nogu jako sam volio Martina Mysterea. Bio sam zaljubljenik u misterije, arheologiju, zagonetke i avanture.
Express: Uveli ste Dylana Doga u novi milenij. Koliko ste osjećali teret odgovornosti što ‘preuzimate’ jedan tako popularan i legendaran lik i koji su bili noviteti koje ste vi unijeli u stil ‘novomilenijskog Dylana Doga’?
Nadam se da sam uspio prenijeti moju osjetljivost, moj osobni pristup svijetu. Volim priče pune sumnji, pune možda, pune tko će znati. Nijanse sive. Možda upravo zbog toga sam zaljubljen u Dylana Doga, jer je lik koji se mijenja i u sebi i na van. On je ‘antijunak’, kako bi se reklo, vrlo ljudski i ne baš super.
Express: ‘Dylan Dog’ je nekoliko puta probao zaživjeti na velikom platnu, ali nikad onako kako bi trebalo. Što mislite, zašto se ‘Dylan Dog’ tako teško adaptira, u usporedbi s mnogim drugim strip junacima čije filmske verzije danas čine okosnicu filmske industrije?
Amerikanci nisu uopće razumjeli Dylana, izvrnuli su lik. “Njihov” Dylan je lovac na čudovišta bez osobnosti, nema nijednu slabost i nijanse sive koje sam spomenuo. Lako je pisati priče o detektivima koji jure za duhovima, uspješnice pune specijalnih efekata sa scenama od kojih zastaje dah, ima na desetke takvih likova, svi su manje-više isti. Dylan je mnogo suptilniji i potreban mu je pisac koji izuzetno dobro poznaje lik i koji ima određenu osjetljivost. Da on stoji iza lika, a ne ispred njega. Ukratko, Dylan je vrlo ‘neamerički’.
Express: Jeste li gledali ‘Dellamorte Dellamore’ (1994.), jedan od boljih i proslavljenijih filmova oslonjenih o mitologiju Dylana Doga? Ako jeste, što mislite, je li takva vrsta polugroteske najbolji način da film pristupi Dylanu Dogu?
Vjerojatno je još najbolja stvar napravljena o svijetu ‘Dylana Doga’, iako se radi o liku iz kojeg je nastao Dylan Dog. Rupert Everett je upravo model koji nas je inspirirao za stvaranje lica Dylana Doga i u tim je godinama bio savršen. Anna Falchi je također bila predivna.
Express: U današnjem svijetu teorija zavjere, čini se da su avanture Dylana Doga sve aktualnije. Treba li nam jedan takav istraživač u stvarnom svijetu?
Ponekad nestvaran lik postaje mnogo stvarniji od onoga što mnogi naivni ljudi smatraju stvarnošću. Fanatici teorija zavjere obično su fascinirani smiješnim teorijama, jednostavno zato što su u svom životu vrlo malo čitali i ne shvaćaju koliko su banalne i groteskne nevjerojatne ‘istine’ koje su odjednom otkrili na internetu. Da su pročitali malo više o znanstvenoj fantastici, vjerojatno bi se tome nasmijali. Obično se radi o ljudima kojima je teško gledati u sebe i preuzeti odgovornost pa preferiraju okriviti nekoga drugog za nesreće koje im se događaju. Vanjski entitet koji ih oslobađa savjesti i krivnje i koji mogu identificirati, jer kad taj entitet ima ime i prezime, manje se boje slučajne i nekontrolirane sudbine.
Express: Stvorili ste vizualni identitet Brada Barrona. Kakve je upute imao tvorac Tito Faraci i kako ste vi i on zadovoljni s odnosom i kreacijom koja je proizašla iz njega?
Odlučili smo uzeti Georgea Clooneya kao model za stvaranje Brada, u bonelijanskoj tradiciji oslanjanja na filmske likove za modeliranje lica likova s papira. Tita poznajem godinama i zajedno smo surađivali i za Disney i za ‘Dylana Doga’. Stvaranje Brada bilo je jako zabavno. Još imam lijepa sjećanja na to razdoblje.
Express: U Milanu ste studirali, o Milanu i njegovim ezoteričnim misterijama objavili ste i knjigu ‘Milano, esoterismo e mistero’. Kako vas je Milano definirao kao grad i zašto je tako poseban?
Rođen sam u Milanu, ili bolje u Sesto San Giovanni, koji je zapravo periferija Milana. Prije mnogo godina predložili su mi pisanje knjige o ezoteričnome Milanu, jer je urednik poznavao moju strast prema tajanstvenim temama. A u Milanu - keltskom ‘Mediolanumu’, koji se uzdiže na vodi - dogodilo se mnogo toga, a još je mnogo zanimljivih tragova koje treba slijediti.
Express: Počeli ste kao ilustrator, ali s vremenom ste počeli i sve više pisati. Kako odvajate - ako uopće - te dvije discipline i mislite li da ćete u budućnosti pisati više scenarija i knjiga?
Uvijek sam pisao onoliko koliko sam crtao, ali u posljednjih 15 godina pisanje je postalo sastavni dio mog ‘službenog’ rada. Mislim da je najljepše što se autoru može dogoditi biti u stanju stvoriti priču koju je sam zamislio, svojim tempom, svojim temama, likovima i strastima koje može staviti na papir. Nije lako, ali je jedinstven osjećaj. Trenutačno crtam samo one stripove koje sam osobno i napisao, za Disney, za ‘Dylana Doga’ i za grafički roman o Totòu, velikom talijanskom komičaru 1950-ih i 1960-ih. I pišem još jedan roman.
Express: Je li budućnost stripa na papiru ili ekranu?
Stripovi su jako stari i mogu se mijenjati. Ali smisao pripovijedanja se ne mijenja, stripovi će pronaći način da nastave pričati. Čak i na kamenu, ako je potrebno.
