Life
432 prikaza

Edo Maajka: Sadim sjemenje pa ću vidjet’ što će izrasti

Nastavak sa stranice: 1

Express: Imate neku (zdravu) skepsu pred novim izazovom: rad na podcastu, novoj platformi kroz koju ćete pokušati - što točno? Podcast se neće baviti jedino muzikom, svim stvarima oko nas: nekom duhovnom dimenzijom događaja, treba to izraziti riječima? Što vas tu muči? Imamo li mi kao kolektiv, ljudi različitih zanimanja i karaktera, zajedničku temu?
Naprosto želim učiti od ljudi s kojima ću razgovarati. Imam prijatelja i poznanika koji su jako zanimljivi ljudi koji, kad nisu u ‘formatu intervjua’ nego neopterećeno razgovaraju o stvarima koje ih zanimaju i muče, svakoga mogu naučiti ponešto. Bitno mi je i da slušatelji shvate da smo svi u istim sranjima, strahovima, sumnjama i nadama, da postoji uvijek neka posvećenost svakoga od nas prema nečemu. Da ljudi shvate da nismo sami, iako se često svi osjećamo usamljenima, pa da zajedno ispočetka pokušavamo shvatiti kako i zašto. Ma, da se malo smijemo samima sebi! Ne planiram raspravljati u podcastu, nego izvući najbolje od svakoga i tako bildati ono najbolje u sebi. Iskreno, ne znam kako će to ispasti, stalno o tome razmišljam. A velika motivacija mi je i vlastiti sukob sa strahom od kamere, strahom od javnog govora koji još rješavam, polako. Svi imaju strahove i sumnje, samo ih skrivaju: neki jako dobro, a neke jednostavno boli briga. Oni koje boli briga uvijek su na kraju pobjednici. Naslov albuma? ‘Put u plus’, da, ime zbilja govori o najbitnijim temama. Univerzalno. I znam, postoji već mnogo kvalitetnog domaćeg podcast sadržaja pa se tek nadam da će biti mjesta i za nešto ovako.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL


Express: Od kakvog ste onda koncepta krenuli?
Koncept mi se prvenstveno vrtio oko muzike, ali sam nakon mjesec dana istraživanja shvatio da se jednostavno ne može protiv YouTubea i njegovih algoritama. Ne možeš puštati ičiju muziku bez dozvole publishera, izdavača ili nekog trećeg. E da bi se to desilo, morate imati zaposlenu osobu koja po cijeli dan samo sređuje dozvole za nekoliko pjesama koje biste pustili - i to ne u cijelosti. Čak smo pokušali presviravati neke pjesme na akustične verzije s gitarom ili harmonikom, ali algoritam to prepozna i kanal ti ode u... Tako da sam odustao od glazbe na podcastu za sada, ali nisam odustao od glazbenika. Pogotovo ne od onih novijih na sceni, a ima ih zbilja jako zanimljivih. Krećem od ‘no budget’ varijante pa će zaživjeti nakon nekog vremena, da se mogu produkcijski i sadržajem konstantno pojačavati i mimo razgovora. 


Express: A bizarnosti svakodnevice? Kažete da ne pratite vijesti, ne gledate presice Stožera. Dovoljno je da idete s kćeri u (online) školu. Kao svaki roditelj, učite 21. stoljeće kroz djecu: kako vam ide? 
Mala mi je još mala tako da rasturam svu materiju koju uči: zbrajanje, oduzimanje, velika i mala slova, velik sam u njezinim očima i dalje. Puno je teže roditeljima viših razreda i srednjoškolaca. Teško im je složiti radnu naviku, da ne spominjem socijalizaciju u ova COVID vremena, dosta im je sve to konfuzno. Vide da se bojimo potresa dok ih smirujemo i govorimo da to nije ništa, a tresu nam se gaće. Imam sreću da imamo odličnog učitelja u školi i iskreno zahvaljujem na njemu skoro svaki dan. Čuo sam negdje da je prošle godine bilo oko pedeset posto odlikaša, mislim da i to govori puno...

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL


Express: S obitelji ste jedno vrijeme živjeli u Izraelu, otkud vam je supruga. Teško je nama, austrougarskim đacima, shvatiti da je u Izraelu - kao i mnogo gdje u svijetu - ‘demokratska škola’, obrazovni sistem čiji se kurikul temelji na inkluzivnosti školskoga gradiva prema djetetovu karakteru i afinitetu, ravnopravna državnoj. Nedavno ste ozbiljno pokušali kod nas utemeljiti takav tip alternativne škole, zajedno s nekolicinom istomišljenika i profesionalaca u domaćem obrazovnom sistemu. Nije uspjelo?
Da. Možda smo se mogli i bolje zadati oko toga, ali interes nije bio ohrabrujući. Marko Hrvatin je lik koji me se dojmio i gurao je to sve još puno strastvenije. Međutim, da bi tip demokratske škole profunkcionirao kao novi koncept, potreban je konkretan broj djece u startu: samim time i roditelja... (smijeh). Roditelji su najprije dosta zainteresirani, ali brzo odustanu kad treba finalizirati. Nova koncepcija, nepoznata kod nas, sumnjaju. Koliko znam, kod nas ni Montessori sustav obrazovanja još nije zaživio kako treba: dio Montessori škola zapravo nema nikakve veze s tim originalnim sistemom, iako su oni uvjereni u suprotno. Ali doći će vrijeme i za demokratske škole, navikli smo da kod nas sve nastaje u dileju. Vječito zaostajemo pa se šlepamo. Budući da takav školski sistem postoji i u Sloveniji - u Njemačkoj ih ima jako puno, a u zapadnoj Europi su već nekakav standard - doći će to ozbiljnije i do nas. Naša starija kći je u Izraelu išla u sličnu srednju školu, tad sam se i upoznao s tim konceptom, a bio je to spas i za nju i za nas. 

Express: Godinama ste živjeli između udaljenih adresa: Izraela, Hrvatske i Bosne, gdje vam živi otac i rodbina. Nomadski ste tip, ali svako mjesto ostavlja tragove: vuče li vas daljina, negdje? Ironija života je koji put zanimljiva: iz izraelske radikalne državne sistematičnosti u bosansku gdje državnog sistema jedva ima, pa u hrvatsku gdje su nam stvari takve kakve su. Muzika je univerzalni jezik, ali organizam vaše muzike pripada ovom tlu: ili?
Muzika ovoga tla je u meni kao i u svima nama koji smo tu odrasli. Ta muzika u cijelosti od Arsena do Šabana, sve ono što je u pozadini sviralo svih ovih godina dok smo odrastali. Ona je u nama. Dok sam bio mali, imali smo i jaku rock scenu i novovalnu muziku, ona što je dopirala iz sobe starijeg brata, iz boravka je dolazio sevdah tate i mame, narodnjaci svih vrsta i podvrsta. Kasnije sam otkrivao nove stvari iz nekih drugih boravaka po Zagrebu i Dalmaciji. A slušajući mornarsku večer sa starijom rodicom iz Privlake kraj Zadra naslušao sam se dalmatinske i klapske muzike. Srednja škola je prošla uz rock, punk, rap i HC. Nahodao sam se i naživio u iznajmljenim stanovima i sobama i svaka od njih mi je nadodala neku pjesmu ili stil u tu fonoteku organizma muzike. U Izraelu sam onda otkrio masu nekih instrumentalista i mid-east stare muzike, a svaki istočni etno je sličan balkanskom. Svaki etno se u mladosti često izbjegava jer smo, logično, povučeni modernijom muzikom. A balkan-beat je spojio etno i bass muziku te na mojim prvim albumima ima puno elemenata etna s ovih prostora. Ovo naše tlo ima široki spektar kvalitetne muzike raznih žanrova. Jedino s muzikom nismo nikad kaskali i zaostajali: ono, muzika i sport. Ali ne, ne vuče me daljina više, iako se ne bojim odlazaka poput većine ljudi koje poznajem. Puno sam selio i znam da nakon nekog vremena uvijek osjetim zasićenost. Otkako sam napunio četrdesetu, ipak se pokušavam ustaliti na jednome mjestu, i eto sad je barem deset godina u komadu (smijeh)... U prethodnih pet godina u Zagrebu smo se već četiri puta seljakali i sad mi je već dosta tog mikromuvinga. Zamorno je mijenjati osobne iskaznice svako malo. A države, regije, ljudi..., sve je to slično. Razlike u pojedinim segmentima, nijansama, a svugdje ima pametnih ljudi i šupaka. Dobrih i loših navika i zakona. Negdje mi je lakše bilo, negdje teže, jako je ovisilo o mojem životnom periodu, kako sam se tad osjećao sam sa sobom. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Muzika nije kompetitivna disciplina, nego duboko inkluzivna. Ali digitalizacija je učinila svoje, internetski profili su narcisoidni po definiciji, igra samo banalno i brzo. Internet je čudo za dostupnost svake muzike, ali za profesionalce kojima je zanat klasičnog muziciranja u klubovima 20. stoljeća najvažnije formativno iskustvo, kako je njima? Kako se snalazite s tim ‘hajpom’?
A moglo bi se i bolje snalaziti. (smijeh). Ma problem je što moja generacija stvarno nije navikla na samopromociju. Selfmarketing sad nije tek povezan za izvođače i klubove i bendove, nego je obavezan stil komunikacije, što se preselilo i na osobne Facebook i Instagram profile. I lagano, navika s mreža prelazi u stvarne živote. Ljudi nose maske lifestylea i nekih normi koje pokušavaju zadovoljiti i pratiti. Marketing stvara ‘hajp’, privid nečega što je cool i što se mora imati ili slušati, sadržaj je sve manje važan. Vi novinari ste to osjetili dolaskom jeftinog žutila na tržište, kad su se rodili privid pa uvjerenje da istraživačko novinarstvo više ne vrijedi, a to je najbitnije u tom poslu. Pa ako si muzičar i ne stavljaš svakodnevno neki sadržaj na insta, fejs i ostalo polagano, kao, zaostaješ. Direktan je dokaz toga na festivalima, kad bend ili ‘pojedinac s malo klikova i sadržaja’ pomete sve ostalo, što može imati multimilijunske preglede online. Poznato je da neki youtuberi imaju više klikova i fanova od većine muzičara, pa i izdavačke kuće i organizatori koncerata zato već dulje organiziraju nastupe youtubera. Unosniji su nego nastupi glazbenika, a uz to nema alkohola ni problema, samo djeca koja vrište od uzbuđenja i sve završi do 16 sati. I što god mi mislili, ‘hajp’ i marketing su danas izuzetno bitni. Bez obzira na to koliko kvalitetan materijal imaš i jesi li kvalitetan izvođač i autor, nitko te neće zapaziti bez svega toga na internetu. Istina je, ostaje ružan osjećaj kad vidiš da je nešto što ne vrijedi, ili nešto što prividno vrijedi, slušanije od nečega što je očito bolje - ali nema tog ‘hajpa’. Stanje fakata u svakoj branši: kazalište, izdavaštvo, restorani, turizam... A ja sam u tom promo segmentu slab, oduvijek.

Express: ‘Sve prolazi, sve...’, kaže jedan vaš refren, shvaćamo ga kao optimizam trenutka. E pa to, prvi sljedeći optimizam koji vam je važan: kakav je? Koliko uopće razmišljate unaprijed? Imate li u tom smislu neki kapitalni projekt ili cilj?
Stariju kćer nismo vidjeli skoro dvije godine, ali dolazi u travnju i to mi je sad cilj. Za ostalo se trudim ne planirati previše...

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.