Helena Klakočar kao da je skrajnuta kod nas, dojma sam, a radi se o strip autorici s najvećim međunarodnim priznanjem: za strip "Nemirno more" dobila je nagradu Alph-Art u središtu strip-svijeta, u Angoulêmeu za najbolji strip stranog autora daleke 2000. godine. Ni 15 godina kasnije taj strip, prvotno izdan na francuskom, doživio je hrvatsku objavu. Dogodine je objavljeno "Nemirno more 2", pa zbirka ranih stripova, onda "Zid Mediteran" 2019. i konačno ove godine "El Shatt".
"Nemirno more" govori o putovanju na katamaranu 1991. kada je s mužem i kćeri zimovala na Krfu umjesto u Zagrebu, zbog rata. To putovanje kao da je bilo sudbinsko i umjetnički je odredilo, jer ubuduće će stvarati stripove o migrantima i moru. Njezin umjetnički credo gotovo da bi se mogao svesti na odličan naslov "Zid Mediteran". Taj naslov pokazuje i tematiku i problematiku i autoričin moralni stav koji ide prema razumijevanju i empatiji za imigrante, jer vidi Mediteran kao zid, a to je po definiciji upravo ono što more nije u svojoj povijesti i simbolici.
U taj autorski okvir lijepo sjeda i strip "El Shatt", koji govori o zbjegu – neviđeno važnom, a čini mi se pomalo zaboravljenom unatoč komemorativnim pokušajima – iz Dalmacije, u strahu pred opako postrojenim Nijemcima koji upravo preuzimaju vlast od dotadašnjih okupatora, aljkavih Talijana koji su friško kapitulirali 1943. godine. Važan mi se čini taj zbjeg zato što su tako Dalmatinci vidjeli svijeta, i stranca prije turizma, internacionalizirali se i ušli u razmjenu znanja s drugim kulturama, upoznali tehnička čuda. Do tada bi s obzirom na tadašnju mobilnost stanovništva iz, recimo, Podgore, odakle su autoričini, neki dobacili do Hvara, rjeđi do Visa, rijetki do Italije, nitko do Afrike, ako nije profesionalni pomorac.
"El Shatt" je ispričan kroz pet poglavlja iz četiri glasa od kojih dva pripadaju dječaku Gojku (12), u jednom pripovijeda njegova sestra Tekla (14), u zadnjem škotska administrativka koja je radila u El Shattu Phyllis (MacKenzie), a jedno, najkraće, ali zato vrlo dirljivo, dobila je koza Bila. Pratimo, dakle, obitelj koja se seli, baš kao i ostalih 30.000 izbjeglica čiji potomci danas uglavnom aktivno roncaju protiv suvremenih izbjeglica.
Prva, Gojkova priča, baš je odlična. Mali Gojko nađe pištolj koji je izgubio Talijan, naravno, sakrije ga i od tada kreće pakao: ima dragocjenost za koju nitko ne smije znati, istodobno to i nije dragocjenost ako nitko za nju ne zna, a ona je još k tomu opasna, daje mu supermoć, ali i superstrah jer Talijani traže
pištolj. Njegovi bi tko-zna-kako reagirali, batine mu vjerojatno ne ginu, a pokazivanjem bi i njih ugrozio. Aktivan pakao i pritisak koji on živi mora negdje probiti, dati si oduška. Nakon dosta mozganja tajnu podijeli s najpouzdanijim prijateljem Lovrom, ali onda pištolj nestane, što je valjan razlog za novu rundu straha i sumnju u prijateljstvo…
Zbjeg se prvo zaustavio na Faru – kako Podgorani kažu, ovaj strip je dijelom pisan na dijalektu – što je i mali razlog za veselje, jer na Far se često ne ide. Tu se duže ne zadržavaju, preopasno je, pa, ovaj put bez koze Bile, koju su nekako ušvercali na brodicu i koja je pomogla prehrani, produže na Vis, što je već daleko i budi nelagodu. Vis je tada otok utvrda s bolnicom i Titom, čiju posadu čini 10.000 partizana i 5000 Ingleza, pa se očekuje da bi je Nijemci mogli napasti. Na otoku ni vode nema dovoljno za sve, pa se Gojkovi umivaju u vinu.
Avantura se tek počinje odmotavati pa uskoro budu evakuirani u Bari, a to je ipak daleko i mnogi bi nesumnjivo, samo da mogu, otplivali nazad do svog doma. Na ingleškom vojnom brodu koji ih vozi u Bari su vidjeli prvog crnog čovika, još ih je nahranio, a u luci je virilo 27 olupina potopljenih savezničkih brodova. Tu su bili smješteni u vilu u obližnje mjesto čiji vlasnik im je poklonio prave talijanske postole. Valjalo se pripremiti, jer se govorilo da dolazi veliki brod koji će ih odvesti, kamo drugdje, nego kući, u novim postolama!
U tom trenu sreće i optimizma počinje poglavlje o kozi Bili koje kroz šest crteža i nizove simbola (*/⸎⸎Ⱶ…) koji zamjenjuju slova na pet stranica neverbalno opisuje njezinu bol. Poglavlje je uokvireno s dva Bilina portreta na kojima ponosno držanje s početka zamjenjuje pogureno s iskolačenim tužnim očima nakon što su je njeni ljudi i djeca ostavili. Ne znam bi li joj bila utjeha da zna da su i za njom njezini ljudi patili.
Dok borave u Bariju, adaptabilni klinci se uspiju pokačiti s vršnjacima, baš kako bi to činili i u zavičaju, ali i upoznati prvu magiju filma, što im se ne bi doma dogodilo, i to na ingleškom, pa su opet sve razumili, jer gledali su Chaplinova "Velikog diktatora". Čudesa tu ne staju, jer dan poslije ih, još opčinjene, ukrcavaju na 105 metara dug poljski prekooceanski brod Batory zaštićen flotom borbenih brodova, cepelinima koje tegli iznad sebe da onemogući zračni napad i avionom. San kao da se nastavlja i polako prelazi u morsku bolest za većinu putnika i koju noćnu moru za Gojka. Pristali su u Port Said, uvjereni da će ondje dočekati kraj rata i povratak. Ali onda su ukrcani u vlakove koji su ih odvezli daleko, u pustinju, svi su čekali oazu, a dočekali carstvo salbuna, tamo gdje ništa ne podsjeća na Dalmaciju, El Shatt, napušteni logor Montgomeryjeve vojske 16 km daleko od Sueza.
Ovdje je najbolje prepustiti mikrofon nekom neutralnom, a to je škotska administrativka Phyllis, čiji dnevnik je poslužio za crtice iz života kampa u kojem su žitelji organizirali samoupravu, školu, bolnicu, crkvu, predavanja - koja bi, kad su bila dosadna, polaznici prekidali usklicima Tito! Partija! – i krojačnicu pod šatorima. I nogometni klub izvan šatora.
Velik je bio taj iskorak Dalmatinaca u svijet, na neke dvije godine, u solidarni antifašistički internacionalizam, nove kulture i nova znanja, a još se i živa glava spasila. Ostalo je u El Shattu 715 grobova, od toga 589 dječjih. U logoru se rodilo 475 djece. Bili su tamo i Ranko Marinković, i Vjekoslav Kaleb, i Savka Dabčević, i…
Cijeli strip je crno-bijeli, toniran sivim nijansama koje znaju baciti i svjetlo i sjenu, jakog i ekspresivnog crteža. Autorica ga, s razlogom, piše pod vizualno novinarstvo, jer ovo jest neka vrsta nacrtane literarne reportaže obogaćene fotoprilozima u opremi. Ovo je prilog kulturi sjećanja, sama autorica kaže da su mamina sjećanja bila iskrivljena, kao i svaka, smijemo dodati, i da su svi bolje pamtili put nego boravak u kampu, čemu se također nije za čuditi.
Epopeja El Shatta, tog neželjenog iskoraka preko mora koje je bilo prijateljsko, baš kako danas mnogima nije, u bijeli svijet koji su Dalmatinci junački i uzorno odradili, velika je i dobila je strip kakav zaslužuje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ne ponovilo se nikada vise mnogi su umrli tamo mnogi su rodeni godinama nisu vidjeli dom hitler zločinac