Kad sam vidio da je objavljen strip "Uspon i pad Triganskog carstva", nešto staro, jer vuče korijene iz djetinjstva, uskliknulo je: "Daleka planeta"! Skoro pola stoljeća star je krik tog djeteta koje kreće u školu i svaki petak čeka da izađe ZOV, Zabavni omladinski vjesnik, pa se velikih očiju čudi kako netko može tako dobro crtati ljude, kao prave, te strepi nad avanturama i pogibeljima na planetu Elekton.
Pod naslovom "Daleka planeta" strip je izlazio u ZOV-u 1973/74. u boji (nedavno sam se dočepao nekih starih primjeraka jer moja je kolekcija negdje nestala, bože, koliko je tisak tad bio skromnih mogućnosti), u prvih 17 od ukupno objavljenih 42 broja, koje je odlično uređivao Jovan Hovan, a Rudi Aljinović je, po svemu sudeći, tako kaže Veljko Krulčić, bio tihi redakcijski savjetnik za strip. Spomenimo da su prvi brojevi ZOV-a bili tiskani u 200.000 primjeraka, a ukinut je kad je pao na "svega" 60-70.000 primjeraka. Poslije je ZOV prerastao u Zov strip, a "Daleku planetu" smo mogli čitati uvijek i svuda epizodno u Stripoteci, koju sam u to doba zvao Strip oteka, u crno-bijeloj varijanti.
Don Lawrence, jer čarolija stripa je počivala na njegovim hiperrealističkim crtežima, poslije se ukazao i serijalom Storm, koji je osvojio naslovnicu broja 1 i otvorio legendarnu seriju odličnog sarajevskog Strip arta Ervina Rustemagića. Storma je ukupno nacrtao 22 epizode.
I stigne mi tako raskošno izdanje, uvez tvrdi, boja puna, stranica 296 velikog formata, i ja se sad trebam sjetiti ili spojiti s tim djetetom koje je drhturilo uz stranice Daleke planete, kad su mi neke scene i slike bile na rubu horora koji se tad zvao samo strah, neke druge, pamtim onu pentranja mladog Jana na vrh tornja, izazivale opaku vrtoglavicu, a svijet planete Elekton sa svojim raznim civilizacijama mi se činio beskonačan kao svemir u kojemu se negdje, možda, događaju baš takve priče, mislio sam pod zvijezdama.
Svjestan toga da je čitanje većim dijelom zaboravljanje, da je memorija sklona podvalama, krenuo sam dioptrijskim očima čitati ono što sam nekad dječjima, jedino su mi prsti jednako drhturili od uzbuđenja. Prisjećanje i prepoznavanje je ostalo najuzbudljiviji doživljaj čitanja ovoga stripa. Stripa koji je i Neil Gaiman, a on je ipak nešto stariji od mene, volio.
"Uspon i pad Triganskog carstva" je znanstveno-fantastični ep s elementima fantazije koji je periodično objavljivan od 1965. do ranih 1970-ih godina, a poslije objavljen u tri opsežna sveska, od kojih je kod nas Bookglobe upravo objavio prvi. Fabula kaže da je svemirski brod s posadom izvanzemaljskom, ali likom ljudskom pao na zemlju, da je znanstvenik nakon mnogo godina dešifrirao jezik knjiga koje se u njemu nalaze i koje govore o Usponu i padu Triganskog carstva. Već vam tu oči zapara dobra stara knjiga kao anakrona ekstra memorija da bi se našla u svemirskom brodu, ali hajde, 1960-e su to, na kraju, to nisu presudni motivi u gulašu koji spomenuti žanrovi preferiraju.
Pripovijest o Triganu govori o tri brata koji žive u zemlji Vorg: Trigu koji je rođen za mirnodopskog i ratnog vođu, odanom mu Bragu i zavidnom Kludu koji će, već u prvoj epizodi, preći na stranu neprijateljski raspoloženih i tehnološki superiornih Lokanaca, ne bi li postao vladar, može i tiranin, Trigana. Triganci su u to doba nomadi skloni lovu, a Trigova veličina je u tome što ima viziju velikoga grada u kojemu će se cijeli narod smjestiti i iz kojega će napredovati. Time udara temelje grada i imperije. Elekton naseljavaju razne civilizacije s vrlo različitim stupnjevima tehnološkog razvitka, nekako su uspjeli izbjeći globalizaciju pa autarkično rasti. Nakon što Lokanci, koji su čisto zlo i fizički podsjećaju na Mongole, mučki napadnu i uz neočekivane gubitke potaracaju miroljubivi i prosperitetni Tarv, neku vrstu elektonske Atene, tarvske izbjeglice, među kojima i Peric - očita je i fizička, ne samo nominalna veza s tim kako zamišljamo mudrog Perikla - urbanist i arhitekt tarvskih gradova, prebjegnu u Vorg. Tako Trigo primi neseretne izbjeglice, obogati svoju civilizaciju i dobiva know-how za gradnju grada i kreće u pothvat, veći i od onog Hazara, kad su odlučili prijeći na novu religiju. Možda bi ovo moglo nekome biti i poučno. Nadalje će se kroz serijal sukobljavati različite civilizacije i plemena koja nastanjuju Elekton, ponekad će do sukoba doći i unutar iste civilizacije ili pripadnika istog naroda. Likovi će uvijek biti bajkovito crno-bijeli, baš kako to dječje oči vole, da dobiju orijentir za poštenje i pravdu.
Uspjeh "Uspona i pada Triganskog carstva" počiva na odličnom crtežu i koloriranju Dona Lawrencea. Najbolji je u totalima, kad neobuzdanu maštu primijeni na moćno kolorirane pejzaže, vedute gradova i arhitekture, koja je dominantno rimska. Odlični su mu i futuristički dizajnirani svemirski brodovi, a nacrtao je mnoge flote, jer ovo je žanr u kojima miroljubivo i aktivno koegzistiraju anakronizmi, sandale i skafanderi, mačevi i laseri, krstarice i konji, koji se zovu kreedovi, a ne vidim differentia specifica nove vrste, dok su mu ostala čudovišta dosta dobri, premda me previše podsjećaju na ovozemaljske životinje, dok su izvanzemaljci ipak malo odmaknutiji od antropomorfnog prikaza.
Nadalje, briljantan je Lawrence u crtanju i koloriranju odjeće, također najbliže rimskoj, vidim ovaj strip i kao katalog izazova za naše modne diktatore i celebrityje, premda ćemo sresti i barbarske kože i živopisne urođeničke tunike. Ipak, najimpresivniji mi je onomad bio u crtanju torza, voluminozne muskulature zagrnute u plašteve, krzna, nema klinca koji je takve mišiće u životu uživo vidio i da ih nije priželjkivao na sebi. U grimasama i emocijama je slabiji, a likovi su po načelu lijepi i dobri i ružni i zli, što bi se ono reklo "na nos", osim kad se radi o lijepim ženama koje nekoga trebaju otrovati. Ljepota stvara povjerenje i otvara vrata u utrobu, reklo bi se. Slabija strana stripa je scenarij Mikea Buttterwortha, danas to jasno vidim. Priče su ispričane na brzinu i zapravo vrlo slične, o čemu jasno govori to što se svakih nekoliko stranica ukratko prepričava što se do sada dogodilo, što je danak sukcesivnim tjednim objavama. Nije se scenarist proslavio ni usporedbama, ponekad je tekst redundantan ili tumači ono što vidimo ili bi nam trebalo biti jasno iz ponašanja i crteža. Gramzivost za moći je pogon svih negativaca, a beskonačna dobrota i legalizam - koji je nekad i nepravedan i to je rijetka zanimljivost scenarija, da se pravu svjesno daje prednost pred pravdom, jer zakoni su takvi - odlike pozitivaca. Nadalje, čak u nekoliko navrata meteorske kiše kao da su monsuni skreću nebeska tijela prema Elektonu, što onda uzrokuje poremećaje dostojne nove epizode: seobe naroda. Također, vrlo je popularno, do zamora, kao oblik kažnjavanja baciti nekoga s litice ili s vrha neke visoke zgrade, tornja.
