Godine 1994. hrvatska nacionalna reprezentacija dobila je od Fife priznanje za najveći napredak te godine na ljestvici svih nogometnih reprezentacija svijeta. Bilo je to samo dvije godine nakon što je Hrvatska pristupila ovoj organizaciji kao nova samostalna država.
No, bio je to tek početak. Samo dvije godine kasnije stigli su do četvrtfinala Eura '96., a još dvije godine kasnije osvojili su treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, dok je Davor Šuker bio najbolji strijelac prvenstva.
Tijekom godina taj se plamen uspjeha širio nešto sporije. Smatrali su neuspjehom ispadanje iz četvrtfinala na Euru 2008. a to je bio najveći uspjeh u proteklih 20 godina.
Mnogima je zato ulazak Hrvata u nedjeljno finale veliki šok i iznenađenje, ali to nije čudno ni Modriću, ni Perišiću, ni Rakitiću, ali ni ostalima u ekipi. Svi oni su proizvod duge i bogate nogometne kulture.
Nogomet je uvijek u Hrvatskoj bio sport broj 1., isto kao što je bio i u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u svim republikama koje su kasnije postale samostalne države.
No, taj je odnos bio uvijek vrlo složen kao što je složena i krvava povijest cijele regije. Odnos koji bi mogao objasniti zašto čak i među Hrvatima postoje oni koji prema Luki Modriću gaje antipatije, piše dopisnik ESPN-a Jayaditya Gupta, koji čitateljima kontekstualizira uspjeh kroz noviju hrvatsku povijest.
Hrvatska je formirana kada su etničke i vjerske proturječnosti i napetosti Jugoslavije postale neodrživima; više od 20 milijuna ljudi, s tri religije i tri različite etničke skupine - srpske, hrvatske i bošnjačke - s dugom povijesti uzajamnog neprijateljstva u zemlji otprilike veličini Uttar Pradesha. Nešto je trebalo učiniti i Hrvatska je proglasila 1991. nezavisnost.
Bio je svjestan koliko je sport moćan pokretač nacionalnog identiteta:"Nakon rata, sport je prva stvar po kojoj možete razlikovati narode", rekao je tada Tuđman.
Tako su hrvatski sportski junaci odigrali svoju ulogu. Goran Ivanišević, u začecima svoje karijere tijekom US Opena 1991. govorio je da želi da se sazna istina o njegovoj zemlji:
"Moj reket je moje oružje", govorio je. U drugom krugu pobijedio je svog sunarodnjaka Gorana Prpića, nakon čega je Prpić izjavio sličnu rečenicu:
"Svatko može ići u rat, ali netko mora svijetu reći što se u mojoj zemlji događa."
Ipak, nema veće propovjedaonice od nogometnih stadiona. Naime, taj je sport igrao nekoliko važnih uloga tijekom nekoliko faza u povijesti ove zemlje. U Drugom svjetskom ratu Jugoslaviju su napale sile Osovine, mnogo je Hrvata dospjelo pod talijansku okupaciju i tražilo se od njih da preimenuju svoje klubove i prebace ih u talijansku ligu. Veliki broj njih je pristao, ali jedino je to odbio Hajduk iz Splita koji se i danas ponosi svojim buntom i neposluhom okupatoru.
Uostalom, jedan od kamena temeljaca rata na Balkanu je upravo utakmica između zagrebačkog 'Dinama' i beogradske 'Crvene zvezde' na stadionu u glavnom hrvatskom gradu u osvit rata - 13. svibnja 1990. Sve je završilo u krvavoj tučnjavi srpskih i hrvatskih navijača.
U rujnu iste godine, navijači Hajduka iz Splita protiv beogradskog Partizana, upali su u teren usred utakmice, zapalili jugoslavensku i razvili hrvatsku zastavu. Vjeruje se da su ova dva nogometna incidenta zauvijek promijenila Jugoslaviju.
Nezavisnost Hrvatske došla je u zgodnom trenutku za hrvatski nogomet. Godine 1987. Jugoslavija je osvojila Svjetsko prvenstvo za uzrast do 20 godina. Glavni igrači tog reprezentativnog podmlatka bili su Davor Šuker, Zvone Boban, Robert Jarni, Robert Prosinečki, koji je bio proglašen najboljim igračem turnira, i Igor Štimac. Svi oni bili su dio ekipe koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj.
U međuvremenu je Hajduk Split i dalje proizvodio izvrsne igrače - Alen Bokšić jedan od najboljih, propustio je te godine Svjetsko prvenstvo zbog povrede, a Slaven Bilić, kasnije izbornik hrvatske reprezentacije, 1995. godine igrao je u četvrtfinalu Lige prvaka.
Izvan terena, hrvatski nogomet je prolazio kroz ozbiljne poremećaje, a hrvatska liga je tako loša da samo dvojica igrača, koji su trenutačno u hrvatskoj reprezentaciji, u njoj i igraju.
Kao i u svim malim zemljama bogatim potencijalima, tako je i u Hrvatskoj s oko 4 milijuna ljudi, tek nekolicina njih koji to bogatstvo i kontroliraju. Jedan od njih je Zdravko Mamić iz zagrebačkog Dinama, čovjek je koji je kontrolirao hrvatski nogomet.
U svijet su iz Dinama neprekidno dolazili talenti, a Mamić bi se pobrinuo da od tih unosnih transfera što manje dođe do Dinama, a što više do njegovih privatnih računa, pa je prošli mjesec osuđen na 6,5 godina zatvora, pa je pobjegao u susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Mamićev najvredniji dragulj bio je Luka Modrić, koji je 2008. godine prodan u Tottenham. Tvrdilo se da je Mamić dobio veći dio novca od tog transfera koji je zapravo trebao završiti u Dinamu.
Kad je Modrić prošle godine svjedočio na sudu u procesu protiv Mamića, rekao je da se ne sjeća pojedinosti oko transfera, pa je u međuvremenu, uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo osumnjičen za krivokletstvo, pa ga čeka ročište po povratku u Hrvatsku.
I to je razlog zašto neki navijači u Hrvatskoj ne vole ovog igrača, jer u njegovom svjedočenju vide dokaze o korupciji koja nagriza temelje hrvatskog nogometa.
Ono to brine većinu Hrvata je nedjeljni susret prije kojeg su njihovi reprezentativci odigrali u tri utakmice produžetke i zapravo tako u prošla dva tjedna, odigrali cijelu jednu utakmicu više od Francuza. Ali, ako im nisu naštetili ni korupcija, ni kriminal, ni sudski sporovi, ni etnički rat, što je u odnosu na to nekoliko minuta igre više?, zaključuje novinar ESPN-a.
