Da Iggy Pop ne namjerava tako brzo sagorjeti, iako je punk odavno u raljama kapitala, bilo je jasno kad je izdao pomireni, za njega atipično smireni jazzy album ''Free'' (Caroline International i Loma Vista, 2019.). Nevjerojatno kulerske osobnosti i neujednačene diskografije tijekom gotovo šezdeset godina karijere vidio je sve - gadne gažerske početke s The Stoogiesima u Detroitu, dobru berlinsku vezu i razumijevanje s Davidom Bowiejem, vlastite uspone i padove, gubitke, autodestrukciju i probleme s drogama, da bi u poznijoj dobi u kućnom ogrtaču recitirao Dylana Thomasa. Mladenačku tvrdoglavost i mačizam Johna Waynea, u iskusnijim su godinama zamijenili refleksija, dobra zezancija, ali i odbijanje standardnog podvlačenja moralne crte između dekada. O prihvatljivosti i neprihvatljivosti ponašanja, naknadnoj kolonijalnoj svijesti, u velikom intervju New York Timesu odgovara jednoj od njihovih perjanica, Davidu Marcheseu, hladno i distancirano, bez potrebe za silnim objašnjenjima. Uostalom, kad je u drugoj polovici sedamdesetih tumarao Berlinom i njegovim zonama, na ulicama su bili starci koji su uspjeli preživjeti, dezerteri, tvrdoglavi umjetnici i vrlo malo djece. S druge strane, nerijetko shvaćen kao sirov, manje ozbiljan dio povijesti rock'n'rolla, Iggy Pop itekako poznaje sve zamke slave. Kad maknemo masku, pramenove i goli torzo, pred nama je kompleksan umjetnik koji nije bitan jer je preživio, nego jer i dalje ima iskru salingerovskog bijesa, znatiželje i romantičarski duh.
Prisjećajući se sedamdesetih i osamdesetih, ističe da je to bilo razdoblje kad su u njega uglavnom buljili, a nisu ga previše razumjeli. Oduvijek ga zanima šira perspektiva jer rock nije isključivo muški klub. Stoga ni ne čudi susret u New Yorku s Bowiejem, koji će kasnije rezultirati s ''The Idiot'' (RCA, 1977.) i ''Lust for Life'' (RCA, 1977.) te obilježiti i devedesete u soundtracku Boyleova ''Trainspottinga'', postajući prepoznatljivom referencom. Grublji zvuk i agresija mijenjaju se nakon ''Ready to Die'' (Fat Possum, 2013.) sa Stoogesima. ''Post Pop Depression'' (Caroline International i Loma Vista, 2016.) najavljuje kraj i otvara prozor kroz sve etape karijere pa nakon melankoličnoga garažnog rocka izlazi sumorniji, spomenuti ''Free''. Starenje, smrtnost i gubici nisu fatalistički i ogoljeni poput Bowiejeva ''Blackstara'' ili Cohenova ''You Want it Darker''. Sve je opuštenije i krojeno po mjeri njegova protagonista, onoga koji vješto pliva između eksperimentiranja i prijemčivosti široj publici. Zadnji, 19. album ''Every Loser'' (Atlantic i Gold Tooth, 2022.) nastavlja ispunjavati vremeplov, no ponovno udarajući u posve drugom, a opet poznatom smjeru hard rocka.
Producent Andrew Watt, slično kao i na zadnjem Ozzyjevu albumu ''Patient Number 9'' (Epic, 2022.), u središte stavlja melodioznost, ali i okupljanje teške artiljerije od Chada Smitha (Red Hot Chilli Peppers), Duffa McKagana (Guns'N'Roses), Davea Navarra (Jane's Addiction) do preminulog Taylora Hawkinsa, bubnjara Foo Fightersa. Iggy nam u kratkom, eksplozivnom albumu već na prvoj, punkerski nabrijanoj stvari ''Frenzy'', daje do znanja tko je i gdje su mu korijeni (no pricks i douchbags): ''Got a dick and 2 balls, that's more than you all (...). My mind is on fire, when I oughta retire?''. Sjećanja, ona na ovisničke dane, nastavljaju se i u idućoj ''Strung Out Johnny'', da bi nas himnična balada ''Morning Show'' uputila na jednog mnogo refleksivnijeg kantautora, umornog od slave, krhkog, ali profesionalnog: ''I'm crispy on the outside, And juicy where I cry". Stvari poput ''All the Way Down'' i ''Neopunk'' zazivaju nasljeđe i klasike žanra, ali i na kritičku oštricu unutar koje se danas broje rekordi prodaje i blještavi automobili, dok je bunt sveden na libertarijansku konfekciju. Čudno hvatanje u koštac sa suvremenošću dok sviraju ''Comments'' ili ''New Atlantis'' vrte se između toksičnosti slave i klimatskih promjena. Pomalo gotička ''The Regency'' o tamnoj strani glazbene industrije zatvara vrtuljak utjecaja, autorefleksije, pa i brzinske početnice za one koji će Iggyja možda prvi put čuti na ''Every Loser''.
I dalje on vraški dobro pliva u vremenima koja ne samo da su komercijalizirala punk do te mjere da se Green Dayu možemo tek gorko nasmijati, nego i postavljaju mnogobrojna ograničenja za one koji na taj diktat promidžbene papazjanije ne pristaju. Nadmetanju brojevima, ali i načinu uživanja u glazbi koji je sve manje zajednički, nasreću prkose žilavi starčići od Davida Crosbyja, Willieja Nelsona, Ozzyja Osbournea do Iggyja Popa. Žive kako najbolje znaju, živciraju ih male i velike stvari, internetski trolovi i nagomilani dugovi, duboko svjesni da i taj nesretni ''every loser needs a bit of joy''.
