Iz nekog razloga nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kad jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka... Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim, a da zapravo nemam pojma što me čeka.
Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni... A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose... A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske pogreške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićeva filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.
24803
prikaza
Toma, jugoslavenski Cyrano de Bergerac, bio je boem i dobričina zaljubljive naravi
1/7
Na današnji dan 1991. preminuo je Toma Zdravković, legendarni pjevač, pučki pjesnik i kavanski čovjek. O filmu Toma, posvećenom njegovu životu, prije tri godine za Express je pisao Miljenko Jergović
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
