Iz nekog razloga nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kad jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka... Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim, a da zapravo nemam pojma što me čeka.
Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni... A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose... A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske pogreške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićeva filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.
Sve što bih, tako govoreći, rekao, vjerojatno bi bilo točno. I možda bi bilo točnije od onoga što ću ovako reći. Ali, isto tako, sve što bih rekao, kad bih želio ostati pametan i na nivou, potpuno bi iznevjerilo sam doživljaj filma. Naime, sve loše što se u “Tomi” moglo vidjeti, ja sam dobro vidio, ali ne samo da mi nije smetalo, nego sam bio tako ponesen da sam i očigledne pogreške, pretjerivanja, nedostatke i naivnosti integrirao u svoj doživljaj kao elemente specifičnoga jezika, stila i načina u ovom filmu. Iz kina sam izašao potresen i preobražen, izašao sam u sebi uplakan, u jednom od elementarnih stanja čovjeka koji izlazi iz starinskog kina, i to je moja istina o “Tomi”. Ono drugo nije istina naprosto zato što je ovo prvo jače. Ne bi valjalo vlastitu bezosjećajnost prodavati kao veliku pamet. (Što, naravno, ne znači da sve one, meni drage i bliske, kojima je “Toma” grozan nužno smatram bezosjećajnima. Ali me, ipak, zbunjuju.)
“Toma” nije biografski film, kao što smo mogli čuti, “Toma” je bajka o jugoslavenskom Cyranu de Bergeracu koji, za razliku od onoga francuskog, Rostandova, nije bio ratni junak, ali je bio pučki pjesnik, boem i kavanski čovjek, dobričina zaljubljive naravi, tragični stradalnik s kraja jedne epohe. Taj Cyrano, prevelikog nosa, koji djeluje lažno kao i svaki siranovski preveliki nos, uključujući i onaj pravi Depardieuov, ponijet će na svojoj duši svu nevolju doba. Iskupit će naša sjećanja i nevelike naše nosiće. U bajci o Tomi Zdravkoviću, dijelom zasnovanoj na njegovu životu i podloženoj njegovim pjesmama, tri su ljubavne priče. Prva je sudbinska, druga će pjevača upropastiti, a treća će ga u bolesti čuvati i pokopati. Sve tri su uzdignute do razine mita. Glavna je, naravno, ona sudbinska priča o Tomi i Silvani.
“Toma” je muzička bajka, u koju su upričane pripovijesti, fikcionalne ili autentične, o nekoliko pjesama Tome Zdravkovića. Bjelogrlić i njegovi scenaristi vrlo su mudro odustali od faktografskih istina, onih malih, biografskih, kao i onih velikih, povijesnih. Ništa bajci toliko ne smeta, ništa čaroliju tako ne raščarava kao sitna i krupna čovjekova istina o onom što se dogodilo. U bajci se do konačne istine, koja je tamo iza sedam gora i sedam mora, stiže preko priče koja je u potpunosti izmišljena, smještene u svijet koji nema veze s fizičkim svijetom, ali je blizak svjetovima djetinjih ljudskih duša.
“Toma” je bajka sa zajamčenim tužnim završetkom. Smisao savršenog happy enda u tome je što ga nema ili što se on zbiva preko junakova groba, u glavama i srcima svijeta koji upravo sluša njegove pjesme. Pritom, slučaj je htio da je Toma Zdravković umro gotovo u isti dan kad je umrla i Jugoslavija. Njegova drama dok teče, teče i drama njegove zemlje. Bio je krajnje nemaran prema svojoj bolesti, fatalist koji se ničemu nije nadao, nego je pjevao svoje pjesme, držao koncerte i nastupao bez obzira na posljedice. Za to su vrijeme s televizijskih ekrana i iz radio-aparata dopirale vijesti o raspadu zemlje. Starijim gledateljima te vijesti su usred tužne bajke svojevrsni podsjetnik na ono što su doista doživjeli i postoji u njihovim sjećanjima. Mlađima, koji se ne sjećaju, raspad Jugoslavije povijesni je događaj iz udžbenika i televizijskih kalendara. Ali i jednima i drugima Cyranovo umiranje u ovoj srcu bliskoj i prepoznatljivoj balkanskoj bajci, dok se svuda oko njega raspada svijet, nešto je što ih se najdublje tiče, u što su upisani njihovi kulturno-emocionalni arhetipovi. Pritom, niti žale pjevača Tomu Zdravkovića niti žale zemlju Jugoslaviju. A ne žale ni sebe i svoju prohujalu mladost. Oni žale ono od čega su načinjeni.
Dragan Bjelogrlić mitskom se Jugoslavijom bavio i u ranijim svojim televizijskim serijama. Ta izmišljena zemlja, koja se samo marginalno, te u slikovnim, zvučnim i narativnim senzacijama, tiče zemlje u kojoj smo jednom živjeli ili o kojoj čitamo u povijesnim monografijama i memoarskim knjigama, Bjelogrlićeva je opsesivna tema. Možda ga se stvarno toliko tiče to šareno carstvo, a možda se Jugoslavijom toliko bavi iz poslovnih razloga: zato što filmove i serije snima za publiku od dvadesetak milijuna ljudi. No čak i ako je samo biznis u pitanju, to ostavlja posljedice na stil, estetiku i emocije njegovih radova. S “Tomom” je dosegnuo vlastito savršenstvo. Naravno da je svega tu previše. Pozornica je pretrpana svim i svačim. Promiču njome na desetine poznatih, po frizurama prepoznatih lica i figura. Odigravaju se poznate priče iz sentimentalne povijesti našega svijeta. Sve je šareno i pretrpano kao u stripovima Francisca Ibáñeza, a Bjelogrlić iz scene u scenu, na stotinu načina, manipulira osjećajima publike. Razumijem da to ljudima ide na živce. I da im smeta što on u tome nije pretjerano profinjen, nego poput slikara naivca na svoju sliku utrpa baš sve, uključujući i mondeni evergreen talijanskih partizana, pjesmu “O bella ciao”. I onda nešto upali, a nešto baš i ne upali. Ali ništa ničemu ne smeta.
Cyrana jugoslavenskih kafana, tragičnog pjesnika i pjevača, iznio je Milan Marić. Veliki glumac, sa snagom mladog De Nira, srođen s onim umjetnim nosom i s viškom kose, igrao je tim nevjerojatnim očima i smiješkom. Silvanu Armenulić jednako je uvjerljivo odigrala Tamara Dragičević, a doktora Petar Benčina. Između njih troje dogodi se ono najvažnije u filmu. Doktor se, kako to biva u bajci, od antagonista pretvori u pratitelja glavnog junaka, u šofera na posljednjoj njegovoj turneji. Tako se, umjesto da vodi Tomino liječenje, uči mirenju sa smrću. Prilog je to balkanskom fatalizmu i mali esej o razlici u doživljaju smrti između našeg onodobnog svijeta i bijelog svijeta kojemu nikako da dorastemo. U vremenu o kojem govori ovaj film postojala jedna je fraza koja je opisivala nemoć medicine pred smrću: “Otvorilo ga je, pa zatvorilo”. To je prije magnetnih rezonanci, pet-skenova i ultrazvuka na kojima se vidi sve što je unutra...
I onda, što da kažem onim bliskim i pametnim ljudima koji su razočarani “Tomom”? Zapravo, ništa. Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.
