Life
4203 prikaza

Film koji je neočekivano zaradio pravo bogatstvo

1/4
PROMO
Marvelov “Venom” je očito neočekivano ispao iz ladice “ako prođe, prođe” i posve se oteo kontroli na kino blagajnama. Zarada od 850 milijuna dolara bila je očit znak da redatelj Ruben Fleischer nije pogriješio

Gubitnička aura Marvelova crno-bijelog simbiota Venoma, izvanzemaljskog otpadnika narativnom linijom privezanog uz još većeg zemaljskog nesretnika, nakratko se iz svijeta stripa prelila na stvaran mu život. Koliko izmišljen lik takvu stvarnost iskusiti može. Naime, producenti filmova o Spider-Manu prvi su ga put na scenu odlučili postaviti u legendarno lošem, trećem nastavku serijala o Čovjeku-pauku, a ulogu su, samo godinu dana nakon što se otarasio frizure dobrog mamina sina Erica Formana, povjerili Topheru Graceu, čije je utjelovljenje simbiotske igre opakog izvanzemaljskog čudovišta i Eddieja Brocka kao golobradog dječarca umalo zgazilo svaki Venomov pokušaj da se oslobodi uloge superzlikovca i postane svoga filma gospodar. Možda bi se tako i dogodilo da Spider-Man i njegova svita pripadaju Marvelu i Disneyu, no kako jedini donose nešto superherojskog novca Sonyju, 11 godina po prvom neuspjehu, demon se probio do kino platna. Kakva su očekivanja od svojega čeda imali filmski oci govori i podatak o tek 115 milijuna utrošenih dolara, što se isprva može činiti kao ozbiljan novac, no uzmemo li u obzir da veliki dečki iz producentskih kompanija na svoje superherojske igrarije obično troše i dvostruko više, “Venom” je očito neočekivano ispao iz ladice “ako prođe, prođe” i posve se oteo kontroli na kino blagajnama. Zarada od 850 milijuna dolara bila je očit znak da redatelj Ruben Fleischer nije pogriješio ostavivši u zaključku gledatelju mogućnost da zaviri u najstrože čuvani zatvor St. Quentin, gdje Eddie Brock pokušava oživjeti svoju pregaženu novinarsku karijeru intervjuiranjem serijskog ubojice Cletusa Kasadyja. 

 | Author: PROMO PROMO

Ono u čemu Fleischer, ipak, jest pogriješio, prihvaćanje je redateljskog angažmana na projektu “Dobrodošli u zemlju zombija 2”, pa, kad jedno nije uspio odgoditi nauštrb drugog, u redateljskom ga je stolcu, sad su već i producenti bili uvjereniji, buduće antijunačke uspješnice zamijenio Andy Serkis, malo poznati redatelj, ali zato najnepoznatiji poznati glumac čije uloge, poput Golluma iz “Gospodara prstenova”, znaju svi poklonici žanra, ali njega bi malo tko prepoznao na ulici. Upravo mu je zbog iskustva u radu s CGI tehnologijom i povjereno snimanje nastavka, a on filmu ponajviše pridonosi upravo usmjeravanjem pažnje na glumca i glumačko, njihovu međuigru s virtualnim i pažljivo isprepletenu mrežu odnosa u koju ih, zahvaljujući scenariju Kelly Marcel i priči stvorenoj u suradnji s Tomom Hardyjem, od prve do posljednje minute uvlači. Nažalost, s istjecanjem filmskog vremena će se pokazati da je baš paučinasto tkanje međuljudskih odnosa i ustrajanja na holivudizaciji nepatvorenog zla pojedinih likova previše porozno i, samim time, jedna od najslabijih karika ovoga filma. Da je “Venom” romantična komedija, prvi bi dio bio priča o djevojci (Brock) koja ne može podnijeti novog i nadmenog šefa (Venom) čiju pravu vrijednost, smisao za humor i osmijehe što ih njime crta po njezinu licu, toplinu i stamenu osobnost prepoznaje tek pošto, na kraju prvog dijela, pomisli da ga je zauvijek izgubila. I s razlogom romantične komedije završavaju nedugo po takvom otvaranju očiju jer ono što slijedi, kao u “Venomu 2”, najčešće je ciničan odnos para u kojem ona neprekidno prigovara i guši njegovu slobodu, a on baš nikad ne baci čarape u košaru za prljavi veš i ne poštuje njezine dijetalne prehrambene navike. No iako jest najneobičniji bromance ikad zabilježen na celuloidnoj vrpci, “Venom” ipak nije romantična komedija, a izvanzemaljski se simbiot, suočen s restrikcijama koje mu Brock nameće, ponajprije kako bi ga zaštitio, ponaša poput razularenog, divljeg i hirovitog mačeta nezadovoljnog posluženom večerom, njezinom količinom ili, pak, učestalošću obroka. Pa kad nakon jedne takve, prehrambenim ograničenjima izazvane svađe, Venom uz tresak napusti svojeg domaćina, Marco Beltrami od drugog je antiherojskog filma mogao posuditi song jer Hellboyjeva pripita inačica Manilowove “Can’t Smile Without You” bila bi savršena zvučna kulisa šašavostima što ih biće iz svemira izvodi ne bi li sebi dokazalo da može i bez Eddieja. Govor što ga pritom održi na kostimiranoj zabavi kako bi iskazao podršku borbi za prava izvanzemaljskih manjina među najzabavnijim je trenucima ovoga filma, a Venom je ipak, ne smije se to smetnuti s uma, borac za (prvenstveno vlastitu) emancipaciju. 

 | Author: PROMO PROMO

No kako većina gledatelja ipak nije platila ulaznicu kako bi se bavila psihološkom dimenzijom odnosa domaćina i duhovitog, zabavnog i često pronicljivog, ali ipak parazita, Serkis svoju nježnu stranu poliranu režiranjem nezavisnog filma “Breathe” (2017.) pakira u pregršt vizualno dojmljivih efekata i tako još jednom dramskom tropu, odnosu oca i sina, odijeva akcijsko ruho. Naime, izvorni naslov filma glasi “Venom Let there be Carnage”, pri čemu se “Carnage” ne odnosi samo na pokolj što ga bravurozno manijakalni Woody Harrelson kao Cletus Kasady najavljuje u prvom dijelu, nego i na ime simbiota koji pukom nesrećom nastani njegovo tijelo. Crno-crveni i pomalo dorađeni Carnage zapravo je Venomovo neželjeno dijete, izvanzemaljska inačica posljedice jednonoćne avanture, nastala nakon što tijekom posjeta zatvoru Kasady ugrize Brockov prst, tako pounutri komadić izvanzemaljske materije i postane domaćin sinu mnogo razularenijem od oca čiji moralni kodeks ipak zabranjuje hranjenje mozgovima nevinih. Kasady i Carnage ne bi trebali iskusiti takvih poteškoća i bili bi, zapravo, nepobjedivi da kreativni tim filmskog “Venoma” nije od potpuno poremećenog serijskog ubojice odlučio stvoriti sažaljenja vrijedan lik oštećenog dječaka skrivenog u tijelu velikog i neshvaćenog čudovišta čiju su monstruoznost potaknule okolnosti. A ima li boljeg načina od ljubavi?

 | Author: PROMO PROMO

Za razliku od svoje stripovske, potpuno psihopatske inačice nesposobne za ispoljavanje ikakvih nježnih osjećaja spram drugog ljudskog bića, Harrelsonova Cletusa kroz zatvorske godine vodi želja za ponovnim ujedinjenjem s davno izgubljenom simpatijom, jednako poremećenom Frances Barrison, zatvorenom u institutu za mentalno najteže oboljele. U još jednom dramskome momentu, Serkis postavlja ženu kao sjemenku razdora i time spašava Venoma od ozbiljnih batina kakve mu u svijetu stripa njegov nepriznati sin redovito servira. Od u posljednje vrijeme često predugih i pretjerano razvučenih filmova o superjunacima, Serkis je, ograničivši film na tek 97 minuta, spasio i gledatelje, ali u ustrajanju na kratkoći i jezgrovitosti priče izgubilo se ponešto od narativa i razvoja njegovih likova pa “Venom 2” ostavlja dojam prerano završene priče. Otvaranje gledateljskog apetita i marketinški je mudra odluka jer scena skrivena na završetku obećaje nove nastavke. S više povjerenja nego prošli put, producenti su Serkisa ugovorom već obvezali na njihovo snimanje, što ulijeva nadu da će i oni biti savršena zabava kroz spoj ozbiljnije intonacije i inteligentnog humora. A tko zna, možda se na završnoj špici nekog od njih, umjesto Eminemova vokala, pojavi izvanzemaljsko-ovozemaljska obrada nezaboravne “Guy Love” iz legendarnih “Scrubsa”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.