Film 'Mračna kći': Izvlačenje skrivenih mračnih osjećaja

Uz zatajivanje autorskog identiteta i nepodnošljivu nametljivost nagađanja što ih potraga za komadićima autobiografskog i, u ovom slučaju, razotkrivajućeg u čitateljima diljem svijeta pobuđuje, fenomen talijanske spisateljice (pisca ili skupine književnika) Elene Ferrante privlačnost uvelike može zahvaliti čvrstoj ukorijenjenosti i neumoljivoj usmjerenosti na lokaciju. Radilo se o Rajonu kao mikrolokaciji, Napulju kao najuobičajenijoj pozornici za oblikovanje i rast njezinih karaktera ili jugu Italije u njegovoj širini, mjesta u literaturi Elene Ferrante, više no kao lijepa, ali zaboravljiva kulisa, funkcioniraju poput gradivnog tkiva njezinih karaktera, s njima srastaju i, u zanimljivoj interakciji, jedna se kroz druge oblikuju. Malo je tko blatnjavoj kaljuži napuljskih ulica i mirisu smeća posvetio pozornosti kao Ferrante i uspio približiti osjećaj klaustrofobije izazvan pritiscima društva pomiješanima sa zagušljivim mirisom od sunca pregrijanih gradskih uličica. Da postoji dobar razlog što Ferrante svoje priče nikad nije izmjestila dalje od dosega vlastita pogleda jasno je, ako ne prije, postalo posljednjeg dana prošle i u prvim danima ove godine, kad je, najprije Netflixovim pretplatnicima, a potom i zaljubljenicima u velika filmska platna kinodvorana, predstavljen redateljski debi blockbusterskoj publici dobro poznate glumice Maggie Gyllenhaal, film “Mračna kći”, snimljen prema eponimnom, i opsegom nevelikom, Ferranteičinu romanu iz 2006. Unatoč zanimljivim i vrlo snolikim vizurama, kakve i dolikuju evociranju melankolije završenih ljetnih odmora, neiskusna redateljica (ujedno scenaristica) poskliznula se već pri prvom koraku, adaptaciji i nepotrebnoj anglizaciji talijanskih likova i okruženja.