Branko Ivanda prvi je čovjek koji je vratio Bana Jelačića na Trg. Bilo je to, doduše, privremeno, za potrebe snimanja serije ‘Bombaški proces’ (1978.), ali svima koji su ga tad vidjeli, scena je nalikovala na vremenski stroj. Tad je Jelačić vratio Zagrepčane u prošlost, dok će ih prava verzija spomenika čekati u bližoj budućnosti, nakon prvih višestranačkih izbora… Branko Ivanda iza sebe je ostavio mnoštvo raznovrsnih djela. On je izdanak slavne kulturne splitske obitelji. Ivandin pradjed posjedovao je veliki, raskošan jedrenjak kojim se trgovalo s Trstom i Venecijom, dok je djedov brat služio kao kapetan stroja na austrougarskom ratnom brodu.
Od rata je pobjegao pa se dvije i pol godine skrivao na tavanu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, nalik na fantoma iz opere. U sljedećoj generaciji njegov sin Nikša Kovač postaje intendant tog istog kazališta. Djed Branko glumac je u predstavama Ivandina barbe, Ive Tijardovića, istaknutog skladatelja i dirigenta, kojega je pokojni režiser s udivljenjem opisivao kao “istinskog genija”.
Otac mu je bio profesor francuskog i hrvatskog jezika, a teta je bila balerina splitskog HNK.
Ivanda je, logično, htio studirati režiju, ali za života Branka Gavelle nije bilo moguće upisati taj studij bez prethodno završenog fakulteta na nekoj od humanističkih katedri.
Upisao je komparativnu književnost i filozofiju. No, kako se prisjetio, “nakon Gavelline smrti otvorila se Akademija i za nas, još nedoučene bedake. Bio sam primljen na Akademiju i ja sam prvi student koji je na zagrebačkoj Akademiji diplomirao, ujedno i debitirao, s modernističkim filmom ‘Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata’. Dakle, prva studentska diploma kod nas na filmu bila je moja….”
Branko Ivanda
Snimljena 1968, ‘Gravitacija’ je bila modernističko djelo naglašene kritičnosti. Daniel Rafaelić, filmski povjesničar, primijetio je da je u ‘Gravitaciji’ Ivanda “pokazao sivilo socijalističkog društva te bezizlaznost radnika u općem ustrojstvu”. U filmu je glumio i Tito Strozzi, glumačka legenda HNK čija je popularnost bila jedinstvena, a kod njega je debitirala još jedna legenda. Upravo je kod Ivande, naime, Rade Šerbedžija odglumio svoju prvu ulogu.
“Rade je bio zajedno sa mnom na Akademiji, on je bio na glumi, ja sam bio na režiji. Rade je odskakao enormnim talentom. I nekako smo se zbližili u tim studentskim danima, ali toliko je bio talentiran da, kad sam dobio sredstva za prvi film, nije bilo dileme kome će pripasti ta uloga” ispričao je novinaru Telegrama.
Od samog početka karijere pokazao je iznimnu širinu: radio je sve, od filmske kritike, preko rada na televiziji, do režije dokumentarnih, igranih i TV filmova, no Gravitacijom se nije baš preporučio vlastima pa se sedamdesetih posvetio televiziji, za koju je snimio niz TV filmova i drama, među kojima su najzapaženije ‘Zec’ (1975) i ‘Smrt maturanta Wagnera’ (1976.)
Kad su izbili studentski nemiri 1971., Ivanda i njegov kolega Zoran Tadić odlučili su, unatoč zabrani televizijskog snimanja, zabilježiti događaje koje su smatrali povijesnima, pa i prekretničkima. U tajnosti su osigurali dvije kamere – jednu im je dao Ante Babaja s Akademije, drugu Kruno Hajder iz filmskog studija – dok je filmsku traku osigurao Angel Miladinov, uz strogu diskreciju. Podijelili su se u dvije ekipe i snimali prosvjede iznutra. “Milicija nam je stalno bila za petama”, prisjetio se.
Nakon Titova govora policija je intervenirala: Ivanda je priveden, a Tadiću je zabranjen rad na filmu i televiziji. Sav snimljeni materijal oduzet je i prebačen u Zastava film u Beogradu, gdje je montiran bez znanja autora – identitet tog “režisera” nikada nije otkriven. Dokumentarac je potom završio u bunkeru, a Ivanda se okrenuo televizijskom radu, dok su mu brojni filmski projekti redom odbijani.
Nekoliko godina kasnije, 1978., dolazi ponuda koju nije mogao odbiti: na Televiziji Zagreb predlažu mu snimanje “Bombaškog procesa”, mini serije o suđenju Josipu Brozu Titu 1928., na kojemu je začeta legenda o hrabrom komunistu koji “ne priznaje buržoaski sud već samo sud svoje Partije” i time, kako je napisao Krleža, vlastitu juridičku odgovornost povećava za nekoliko godina robije, u teškim kaznionicama, Lepoglavi i Mariboru. To je zapravo serija o rođenju mita zvanog Tito.
Rade Šerbedžija kao Tito u 'Bombaškom procesu'
“Kad je došla ta, više bih rekao naredba nego ponuda, zvao me direktor Radiotelevizije Zagreb, danas pokojni Branko Puharić na razgovor. Ja sam rekao: “Čuj, ne možemo raditi o živom čovjeku, to su radili Staljinu, Hitleru, kako ćemo snimati o Brozu?” Na moje uporno odbijanje da snimam film o živoj osobi, došla je prijetnja sigurne zabrane mojeg daljnjeg rada. Direktor je rekao da ako ne želim, na ovoj televiziji dok je on direktor više neću snimiti ni kadra. Pomisao da više neću raditi prestravila me i pristao sam, ali uz uvjet da u filmu igraju Rade i Fabijan Šovagović, a asistira Zoran Tadić, koji je još nosio teret 1971. Ne biste vjerovali, i Rade je tada bio pod sumnjom, ali je prošao.”
Rade Šerbedžija 1971. dao je podršku proljećarima, što se danas malo zna. Televizija ipak nije htjela nakrcati projekt disidentima. “Na moje inzistiranje prošao je i Tadić, kojem su se nakon toga otvorila vrata televizije. Šovo nije. Ipak sam pristao i nisam se pokajao jer bio je to najveći produkcijski pothvat Televizije Zagreb, a uz prvoklasnu organizaciju Sablića, Lustiga i Mikija Stanišića imao sam takve mogućnosti kakve nikad prije i nikad poslije u životu nisam imao, kakve rijetko i američki režiseri imaju. Kada je zatrebalo, u Ilici i Gundulićevoj ulici kod nekadašnje kavane Corso zaustavljen je promet, raspolagao sam sa stotinama statista kostimiranih u odjeću toga vremena, konjima i starim automobilima, a mogao sam i ponavljati kadrove koliko sam htio. Sjećam se kako je moj scenograf i prijatelj Željko Senečić otpilio jedno 50 tadašnjih parking željeznih satova. Imao sam sve što sam god htio. Bio je zaista užitak snimati taj film.” Seriju je moguće pogledati na Youtubeu. Rade Šerbedžija kao mladi Tito izgleda doista sjajno.
Tita je te 1928. godine uhitio i tukao žandar Anzulović, koji je u zapisniku istaknuo kako “Broz Josip ima zlu ćud”. Tito će poslije rata stranim biografima priznati da je doista imao bombe – nakon Radićeva ubojstva on je mislio da je sazrelo vrijeme za revoluciju pa mu je kao državniku bilo ispod časti priznati da je tako promašio u procjeni. Već onda priznao je da je “oštro nabijeni samokres” nosio kako bi dao otpor policiji, “i da sam imao samo jedan posto šansi ja bih to učinio”, kazao je. No kad mu je Veljko Bulajić 1970-ih kazao kako sin žandara Anzulovića radi na Televiziji Zagreb, Tito mu je naredio da Anzulovićevo ime ne uđe u finalnu verziju tv memoara, kako sin ne bi imao problema. Od 1981. Ivanda predaje filmsku i televizijsku režiju na Akademiji za kazalište film i televiziju, a od 1985. do 1990. bio je profesor na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Nakon ‘Bombaškog procesa’ snimio je brojne drame, ‘U logoru’ (1984.) i ‘Sestre’ (1992.) samo su neke od njih. Među igranim filmovima ističu se ‘Prijeki sud’ (1978.), kriminalistički ‘Zločin u školi’ (1982.), te ‘Noć poslije smrti/Nocturno’ (1983.), koji je iz TV filma prerastao u kinematografski film. Među njegovim su kasnijim, značajnim filmovima ‘Konjanik’ (2003.), povijesna melodrama prema romanu Ivana Aralice, i biografski film ‘Lea i Darija’ (2011.), o Lei Deutsch, djevojčici-glumici za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kod Ivande je debitirala i Zrinka Cvitešić.
Zrinka Cvitešić, Branko Ivanda, Linda Begonja i Judita Franković
Trideset godina nakon snimanja studentskih prosvjeda, producentska kuća Factum pronašla je dio izvornog materijala, što je Ivandi omogućilo da dovrši film o studentskim događajima koji su obilježili ne samo sudionike nego i političku povijest Hrvatske. Premijera je održana u Studentskom centru 1990-ih.
U djelu Šandora Maraija, mađarskg pisca, Ivanda je pronašao misao koja mu je postala životni credo. U jednoj od ključnih scena, lik postavlja pitanje o smislu ljudskog života, a odgovor glasi da je čovjek ispunio svoju svrhu ako je ostvario vlastitu strast, bila ona kreativna ili ljubavna.
