George Bess je desetak godina crtao stripove po scenarijima Alejandra Jodorowskog, glupani bi rekli - pametnom dosta.
Zadnjih godina se poduhvatio adaptiranja u strip horor i ZF klasika, nakon “Drakule” Brama Stokera nacrtao je i “Frankensteina” Mary Shelley. Oba stripa se dosta vjerno drže svojih literarnih predložaka, pa na neki način mogu biti kratki strip-kurs klasike. Nijedno od ta dva djela nije lako adaptirati, jer su pisana dnevnički, epistolarno, raznim tehnikama, jer se radi o dva buketa arhetipskih motiva napisanih u romanima koji sami za sebe, unatoč svojoj genijalnosti, pate od ozbiljnih viškova koji su, zapravo, dušu dali za razne intelektualne poticaje i obrade, što se, znamo, i dogodilo. Nakon svih njih Frankenstein je postao pojam za neuspjeli eksperiment ili barem onaj koji se oteo kontroli, za sklepotinu, neprirodno spajanje, patchwork od čovjeka. Ironija i poetska pravda su u tome što je u naknadnoj percepciji dobio ime po svojem stvoritelju, koji ga se u literarnom predlošku odrekao, što je dobio ime oca koji ga nije želio. Otac ga, naime, zove monstrumom, đavlom, kreaturom, nikad Frankensteinom, sinom ili, daleko bilo, Frankesteinom jr.
Malo je poznatijih priča o nastanku nekog djela od natjecanja u pisanju “gotskih priča” koje su u ljeto 1818. u Ženevi poduzeli Mary Shelley, Lord Byron, P. B. Shelley i ostatak ekipe, a u kojemu je, povijest pokazuje, pobijedila 18-godišnja Mary s prvim pravim znanstveno-fantastičnim romanom, “Frankensteinom”. Ima neke rodne pravde u tome da je najpoznatiji roman o stvaranju novog, umjetnog čovjeka, homunkulusa - podnaslov “Frankensteina” je “Moderni Prometej” - napisala žena.
Strip započinje dnevnikom kapetana Waltona koji pokušava naći nove trgovačke rute kroz sante Sjevernog pola, 18. je stoljeće, doba imperijalizma i optimizma, vjeruje se u čovjekovu moć i profitabilnost znanstvenih spoznaja, a knjiga kao predmet koji donosi znanje i mudrost ima kultni status. Kapetan kroz snijeg i maglu i polarnu blijedu tamu u daljini vidi neko neko čudno biće, a zatim sreće i čovjeka Viktora Frankensteina, koji progoni to biće. Nadalje će Viktor, na samrti od iscrpljenosti, pripovijedati priču koja počinje kao ultimativno prosvjetiteljska, a završava kao romantičarska: priču o sebi koji je skupljao sva znanja ovoga svijeta po raznim univerzitetima i disciplinama, eksperimentirao - još je tad postojala nada u mogućnost homo universalisa, čovjeka koji će moći objediniti sva znanja - e da bi na kraju, krunski dotaknut galvanizmom i čudom elektriciteta, uspio od dijelova mnogih trupala pribavljenih na kriminalne načine, u ime znanosti, proizvesti živo biće. Nikad mi nije bilo jasno zašto ga nije sastavio od dva trupla, nego od toliko njih da ih je mogao samo sklopiti u karoseriji tijela cirkuskog diva, grčkog kolosa visokog 2,40 metara, sa svim šavovima i ožiljcima.
Tako je, uz pomoć primijenjene kirurgije i uz udar munje koji je vratio vitalnost organima, nakon mnogo godina asketizma i odricanja uspio ostvariti svoj san i možda najveći san ljudske vrste, onaj kojim se emancipira i izjednačava sa Stvoriteljem: postao je Bog, stvorio je biće. Zbog tog sna koji se proteže od biblijskih vremena preko alkemije i mućkanjem eliksira života koji je mnoge živote skratio, preko ruskih znanstvenika bogostroitelia koji su 1920-ih u žaru osporavanja religije radili na usporavanju starenja i oživljavanju organa, što su također znali i glavom platiti. A. A. Bogdanov je umro tijekom transfuzije kojom je pokušao doseći besmrtnost. Bogostvoritelje je imala i nacistička Njemačka te se uvijek sve svodilo na isto: da bi postao Bog čovjek mora stvoriti - čovjeka. Ili barem ovcu Dolly.
No san se pokazao kao noćna mora: znanstvenik Frankenstein se uplašio svog djeteta, čudovišta, onoga koji je trebao biti Adam, a ispao Pali anđeo i pobjegao. Otac od sina. Otac od bebe zatvorene u grotesknom tijelu.
Kad je očeva reakcija takva nije teško pogoditi što će bebi od dva i pol metra činiti ostatak čovječanstva: za Frankensteina život će biti trajna mora, a on žrtva po svim kriterijima. Po rođenju ostavljen, zbog zastrašujućeg izgleda objekt straha i nasilja, a u njemu zašivena plemenita i nježna duša. Ništa mu ne može pomoći, čak ni rizično spašavanje djece iz nabujale rijeke, dok čovjek o biću sudi po zastrašujućoj vanjštini. Prema njemu će se ljudski ponijeti samo onaj-koji-vidi-bitno, slijepac, što je jedna od najljepših epizoda.
”Monstrum” žedan ljubavi će svoga oca zamoliti da mu stvori družicu, mogućnost ljubavi, obećava se tad s njom povući daleko od očiju i preplašenih srca, u Južnu Ameriku, ali znanstvenik to odbija i tad, tek tad, počinje Frankensteinova osveta. Uloge krvnika i žrtve će se mijenjati, kao i uloge progonitelja i progonjenog, i nakon mnogih geografskih premetačina završiti na Sjevernom polu.
Nebrojeno važnih civilizacijskih, religijskih, znanstvenih i psiholoških pitanja otvara “Frankenstein”, ovdje smo ih dotakli tek nekoliko, najočitijih. Niz epizoda, poput ljubavi Safije, kćeri turskog trgovca i Felixa, koja svjedoči o romantičarskoj impresioniranosti svijetom islama, nismo pokušali otključati - zato ovaj roman i jest na kraju dio opće kulture i civilizacije, obiluje intrigatnim materijalom. Čitatelj koji ne osjeti “sympathy for the devil” i ne resetira moralne postavke glede izgleda i uvida na temelju gledanja, zaslužuje da se probudi kao čudovište i nezaštićen bude pušten u svijet. A mora se zapitati i o ovdje jasno odijeljenim idejama lijepoga i dobroga u suvremeno doba terora lijepoga.
Bessov crtež je moćan, po potrebi lako odlazi u ekspresionizam ili psihodeliju, navlači tamne oblake i paletu plitkih ili dubljih sjena, tekstura od ledenjaka do kože. Realističan u detalju, ekspresivan u grimasama ili psihologičan u pozadinama, dinamičan u komponiranju stranica poziva na novo i novo čitanje, i gledanje koje zaviruje dalje od samog prikaza, na suočavanje s tugom i nesrećom nježnog čudovišta i prezirom spram narcisoidnog znanstvenika i odbjeglog oca. Jer što je i čemu tehnokracija bez humanizma, osim bijega od renesanse?
