Frankenstein:Priča o košmaru jednog čudovišta i ludilu jednog čovjeka

George Bess je desetak godina crtao stripove po scenarijima Alejandra Jodorowskog, glupani bi rekli - pametnom dosta.
Zadnjih godina se poduhvatio adaptiranja u strip horor i ZF klasika, nakon “Drakule” Brama Stokera nacrtao je i “Frankensteina” Mary Shelley. Oba stripa se dosta vjerno drže svojih literarnih predložaka, pa na neki način mogu biti kratki strip-kurs klasike. Nijedno od ta dva djela nije lako adaptirati, jer su pisana dnevnički, epistolarno, raznim tehnikama, jer se radi o dva buketa arhetipskih motiva napisanih u romanima koji sami za sebe, unatoč svojoj genijalnosti, pate od ozbiljnih viškova koji su, zapravo, dušu dali za razne intelektualne poticaje i obrade, što se, znamo, i dogodilo. Nakon svih njih Frankenstein je postao pojam za neuspjeli eksperiment ili barem onaj koji se oteo kontroli, za sklepotinu, neprirodno spajanje, patchwork od čovjeka. Ironija i poetska pravda su u tome što je u naknadnoj percepciji dobio ime po svojem stvoritelju, koji ga se u literarnom predlošku odrekao, što je dobio ime oca koji ga nije želio. Otac ga, naime, zove monstrumom, đavlom, kreaturom, nikad Frankensteinom, sinom ili, daleko bilo, Frankesteinom jr.