Neposredno pred početak raspada Jugoslavije netko je, bit će u beogradskom tisku, plasirao frojdovsku doskočicu prema kojoj je odnos Hrvata i Srba obilježen "narcizmom malih razlika". Sigmund Freud tim je pojmom opisao stanje u kojem gotovo neprimjetne razlike među ljudima izazivaju nesrazmjerno intenzivna neprijateljstva. Ljudi se, zaključio je, više sukobljavaju s onima koji im po većini karakteristika nalikuju, nego s drukčijima. Motivacija je narcistička, kako bi se osjećali jedinstvenima i nadmoćnima.
Kako to biva kod novinarskih vojski, atraktivnu sentencu - koja zvuči učeno - odmah je počela papagajski ponavljati gomila epigona.To je čest slučaj. Ako netko napiše da se "povijest ponavlja", pa će ono što se izvorno odigralo kao "tragedija u reprizi biti farsa", odmah ćete tu rečenicu (inače Marxovu, iz stilski briljantnog Osamnaestog brumairea) čitati u hrpi novinskih tekstova. Jednako će biti i s "baukom koji kruži Europom", koji će prijeći put od Komunističkog manifesta do Bregovićeve pjesme. Ukratko - nemojte očekivati suviše originalnosti, a naročito ne propitivanja istinitosti popularne fraze. Bjelodan je primjer spomenuta sentenca o "malim razlikama" - ona je zaživjela zahvaljujući činjenici da su jezici slični, ali narodi se itekako razlikuju.
Prvak Crnog vala
Srbe i Hrvate ne dijele male, nego velike razlike, zaključio je Žika Pavlović, jedini jugoslavenski režiser koji je bio i romanopisac, pjesnik, dnevničar, filozof, mislilac, slikar, u svemu originalan, samosvojan, izvoran, ali vrlo mračan, naturalističan autor. Žika Pavlović bio je prvak Crnog vala, žestoki provokator mainstream dogmi svih vrsta, čovjek koji nije robovao ničemu doli slobodi. Bio je i ostao "na poziciji tvrdokornog individualizma". Kad je snimio "Zasedu", ostao je bez katedre i mogućnosti da snima filmove u Srbiji, pa se preselio u Sloveniju - Jugoslavija je već tad funkcionirala više kao savez država nego kao savezna država, pa tamo snimio "Crveno klasje" i "Zadah tela" te film proročanskog naslova "Doviđenja u sledećem ratu". U socijalizmu je iskazivao antisocijalističke sentimente, u tranziciji i ratu obratno. Pavlović je dobio čak dvije NIN-ove nagrade za svoje romane, jednog Srebrnog medvjeda Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu i nekoliko Zlatnih arena u Puli.
U monumentalnom, šestosveščanom "Dnevniku" (2500 stranica), zabilježio je gotovo četiri desetljeća (1956. - 1993.) svojih zapažanja, ali to nije sve. "Dnevnički zapisi" - naslovljeni kao "Izgnanstvo I-II", "Ispljuvak pun krvi" i "Diarium I-III" - nadovezuju se na prethodne, "Belinu sutra", "Flogiston" i "Otkucaje srca", dok dnevnici ispisani poslije 1993. obuhvaćaju još koju tisuću stranica. Iz današnje perspektive možemo se samo diviti Pavlovićevoj pronicljivosti.
U zapisu od 5. srpnja 1990. (godine koju započinje bilješkama o strijeljanju Nicolaea i Elene Ceausescu, koji su faraonski htjeli u život provesti "jednu umobolnu viziju") Pavlović piše: "Od Srbije ništa očekivati ne mogu: dok je bila u sklopu komunističke despotije, ganjali su me fanatici i čankolizi zato što nisam hteo da veličam tiraniju i što mi je individualna sloboda bila najviši cilj. Sada, u haosu nacionalnog ludila, odbacuju me rodoljubi i šićardžije zato što neću da uzdižem svoj narod, jer ne mogu da blatim ostale".
Iz zapisa se vidi da je bio alergičan na kolektivne identifikacije: kršćansku civilizaciju opisuje kao "najsuroviju na svetu" jer je bila "vinovnik usmrćenja nekoliko drevnih civilizacijskih i kulturnih tekovina", pa se prisjeća kako ga je pop Makarije tukao jer je crkvene rituale doživljavao kao "unjkava pojanja". Otkako je shvatio da "nema boga", Pavlović se "gnušao Crkve", ne manje i Partije. U oba sustava prepoznavao je organizirano nasilje nad pojedincom i pokušaj njegova podčinjavanja. Pa ipak će početkom rata reći kako je Titovo doba bilo "Periklovo razdoblje jugoslavenske kulture", iako je još 1990. vlast tražila zabranu njegova "Ispljuvka punog krvi".
Živojin Pavlović
Komunist koji je postao heretik
Kao mladić bio je "opčinjen komunizmom", da bi kasnije postao heretik. Pavlović skida pozlatu sa svakog spomenika, destruira svaki mit, idolatriju, laž na koju naleti. "Šta je to istorija i kako ona nastaje", pita se 11 siječnja 1990., a onda iznosi priču koja izaziva zaprepaštenje. Riječ je o masovnom njemačkom strijeljanju đaka u Kragujevcu.
"Okupatorske vlasti već su bile izdale proglas da će za svakog ubijenog nemačkog vojnika streljati stotinu Srba kada je jedna gerilska jedinica u jesen 1941. godine na nekom drumu presrela kamion pun Nemaca", piše Pavlović pa nastavlja: "Napali su vozilo i pobili 35 pripadnika Wermachta. Potom su, odsekavši svakom od njih polni organ, strpali mu ga u usta, leševe nabacali na kamion i poslali ga u Kragujevac. Usledila je odmazda. Te tragične jeseni među (prema zvaničnim i, verovatno, preuveličanim podacima) 7200 talaca (a prema realnijim procenama medu 3500, odnosno 2700 uhapšenika) našli su se i đaci, a sa đacima i njihovi profesori. Prema kazivanju mnogih svedoka, jedini od njih je glasno ispoljio hrabrost zadrti, mali i ružni profesor Lazica Pantelić koga, zbog njegove strogosti i cepidlačenja, niko nije voleo. Kako je u Upravi grada imao uglednog rođaka po imenu Milisav Petrović, a koji je bio ljotićevski oficir, dotični Petrović je odmah preduzeo korake da Lazica Pantelić bude pušten iz sabirnog logora. Međutim, profesor je predlog odbio. 'Idi kući', ubeđivao ga je oficir Petrović, 'tebi ovde nije mesto', na šta mu je profesor Pantelić odgovorio: 'Ovo su moja deca', i sa svojim učenicima otišao u smrt. Posle rata, oslobodioci, krijući razlog za neviđenu brutalnost Wermachta prema stanovništvu jednog okupiranoga grada, od stratišta nevino stradaloga građanstva stvaraju kultno mesto za oplakivanje tragične sudbine srpskog naroda, ali za heroja kragujevačke kalvarije ne proglašavaju Lazicu Pantelića - ne samo zato što nije bio omiljen, nego i zbog toga što se deklarisao kao antikomunista. A njegove herojske osobine pripisuju drugoj ličnosti, Miloju Pavloviću, direktoru gimnazije, pre svega zato što je, u političkom smislu, bio obeležen kao 'levo orijentisani' intelektualac, i što je, možda, pomagao partizansku bunu. Od tada, pa do danas, Kragujevac je hiljadu puta na razne načine unovčio nasilno prekraćene živote svojih učenika, stotinu hiljada puta pomenuo Miloja Pavlovića i njegovu navodnu izjavu uoči streljanja koja glasi: 'Pucajte, ja i danas držim čas!', a Lazici Panteliću, istinskom heroju, zatro svaki trag. (Iz kazivanja Ljube Tadića)".
Ljuba Tadić bio je, naime, jedan od kragujevačkih đaka koji su izbjegli odvođenje na stratište. U ovoj kratkoj crtici režiser je oskvrnuo samo srce nacionalnog mita, ispisujući istinu, slažući likove, stvarne aktere mučne povijesne epizode, onakvima kakvi su bili, a ne kakvima ih je portretirala ideologija. U ovoj kratkoj crtici vidimo isti prosede kao u "Zasedi", samo u dnevničkom, a ne filmskom formatu.
To je povijest! Ali ta i takva povijest nikad neće biti kodificirana. U tom smislu Pavlović odaje priznanje jednom drugom, doduše bivšem, heretiku. U trenucima kad veći dio beogradske intelektualne sredine odbacuje Miroslava Krležu kao srbomrsca, Pavlović o njemu piše ovako: "Jadni Krleža! (...) Moram naglasiti: buka i bes raspojasanog nacionalizma trenutno nadjačavaju njegov glas. Ali to ne znači da će tako uvek biti i da su mu dela zauvek passe: pogledajmo samo početak 'Banketa u Blitvi', pa ćemo se uveriti da je bio dalekovid i da je i danas aktuelan".
Potom dopisuje: "Da, u ovo vreme, kada pomodni ukus 'postmodernizma' dominira vladajućom estetikom i u Hrvatskoj i u Srbiji, a rika ulice zaglušuje sluh zdravog razuma (o čemu govori i davno napisani 'Banket u Blitvi'), Krleža nema šta da traži: njegov pacifistički lelek, prigušivan intelektualnim podsmehom, usred uzavrelih strasti jedva da se čuje. Ipak, sa malo dobre volje i moralne hladnokrvnosti moguće je nasuprot sveopštem obezvređivanju i razaranju rehabilitovati genija. To ne samo da je moguće, već je za poklonike slobodne misli i obaveza". U vrijeme kad Pavlović piše da je Krleža "genij", Žarko Domljan procjenjuje kako će Krleža uskoro biti zaboravljen. Danas je, međutim, zaboravljen Domljan.
Amorfna civilizacija
Pavlovićeva sposobnost da producira izazovne hipoteze u svim sferama koje je pročuvao je zapanjujuća. Mislilac je smatrao da Hrvati i Srbi pripadaju dvjema različitim civilizacijama - Hrvatske je vidio kao baštinike "civilizacije kristala", a Srbe kao pripadnike "amorfne civilizacije", što je kilometrima daleko od "malih razlika".
"Mi smo narod koji evidentno pripada onome što ja nazivam amorfnom civilizacijom. Bitno pitanje nije ni nacionalno ni versko, bitno pitanje jeste civilizacijsko, koje se pokazalo posle raspada nadnacionalne magme u kojoj smo bili svi, kad su počele da se naziru kod nas već duboko postojeće, vekovima, različite civilizacijske formacije opredeljene prema dva svetski podeljena bloka - jednog amorfne, i drugog kristalne prirode, kako ja to nazivam. U takvim blokovima i takvim formacijama, koje su zaista moćne, a koje se ovde, na graničnim pojasevima Balkana, tako žestoko sukobljavaju i taru jedni o druge, rađa se velika šarolikost ukoliko se energije prožimaju. Ali ako se suprotstavljaju, onda su neminovne tragične eksplozije. Mi smo u tome, i tu je bitni razlog što je sve to tako. Civilizacijski smo odeljeni, podeljeni i naviknuti na one unutrašnje civilizacijske norme, koje su suprotne jedne drugima", rekao je Pavlović.
Ratovi se i danas vode po civilizacijskim rasjedima, u kojima vjera i nacija nisu presudni. Rusi i Ukrajinci su pravoslavci, ali se tuku, jer jedni naginju jednoj, a drugi drugoj civilizaciji, kao i Arapi šijiti i suniti na Bliskom istoku. Judeokršćanski, "Kolektivni Zapad" je na jednoj strani (protestanti, Židovi, katolici, grkokatolici i dio pravoslavaca), dok su na drugoj strani Rusi, Kinezi, Iranci - pravoslavci, konfucijanci, muslimani šijiti...
Katoličanstvo se, smatrao je Pavlović, priklonilo postrimskoj restauraciji civilizacije kristala, odnosno "...stvaranju građanstva, gradske civilizacije, civilizacije zadovoljstva. A civilizacija amorfije je civilizacija nužnosti, gde je nužnost bitna, a zadovoljstvo sekundarno. U civilizacijama kristala zadovoljstvo postaje primarno, ono je ovozemaljsko, ono udaljava civilizaciju od prirode i baca je u panični paranoični strah od same prirode, zbog toga što se u njoj teži da život na zemlji bude večan, bez obzira šta Crkva govorila", rekao je u intervjuu NIN-u. Na pitanje: "Sukob je, dakle, bio neizbežan?", rekao je: "Sukob je permanentno neizbežan. Pa mi znamo da on nije od juče. On ne prestaje. On kao sinusoida ide do paroksizma - gore, gde je sada, ili ide u kontrasinusoidu - dole, kad je stanje podnošljivo".
'Srbi su sumoran narod'
Iluzija je, mislio je Pavlović, da su Srbi veseo narod.
"Srbi su vrlo sumoran narod. On je veseo u onom smislu u kome su žene brbljive. Žena ne podnosi osećaj proticanja vremena, a Srbi ne podnose, kako da kažem, zvuk večnosti. Zvuk večnosti, to je ta sumornost koja se kompenzuje vicem, stalnim smejanjem, zajebavanjem, zezanjem, dionizijskim zanosima i patrijarhalnim ritualima itd. Znači igrom duha. A tamo - igrom vrednosti. Vrednost znamo da je uslovna stvar, kao i broj. Vrednost je zlato. Kristal, kao pojam večne lepote i hladne lepote simbolizovan je od piramida, preko katedrala, do oblakodera u Americi. Sve je forma kristala."
U srcu amorfije, bio je poklonik "kristala".
"Gde je sada naša tragedija?", pitao se, pa odgovarao: "Tragedija počinje onog trenutka kada se prezir srozava na osvetu. Tu smo sada mi. Mi smo sada (1991.) na nuli. Mi se sada svetimo. Svetimo se za 1941., svetimo se za Jasenovac, svetimo se za svašta... Mi nećemo da priznamo da smo kreatori komunizma u Jugoslaviji, zavaravamo se da je to neko drugi itd. To su sada sve te naše mentalne mane, koje jesu sadržane u bahatim emotivnim istupima i nagonskim nepromišljenim postupcima. I, naravno, više se niko ne poziva na Kominternu. Trtljalo se o Kominterni toliko. Hvala bogu, kada smo izglasali ponovo komunizam, na slobodnim izborima, više Kominterna nema tu šta da traži. Međutim, komunizam, komunističke revolucije, isključivo su se događale u amorfnim civilizacijama, nasuprot fašističkim revolucijama koje su se isključivo događale, događaju se i događaće se u kristalnim civilizacijama. Da su komunističke revolucije tražile ovozemaljski ideal u svojim koordinatama sasvim bi drugačije izgledao život. Ali su ga tražile u koordinatama susedne civilizacije. Lenjinov san je bila Amerika. Staljin je pokušao da sustigne Ameriku. Čime? Uvodeći teror nad pripadnicima revolucije opijenim zanosom, ali šizofrenim. I on hoće terorom da ih podredi, da tu energiju preobrati u centripetalnu silu i da se domogne reda. Ali revolucija je nered. Šizofrenija je nered, za razliku od paranoje koja je red. I tu je pukla stvar...".
Pavlović je onda dijagnosticirao trend koji ne prestaje do danas: preslagivanje, prekomponiranje povijesti.
"Sada, kao i zreli čovek na pragu starosti, Srbi se sve više vraćaju svojim starim mitovima, svojoj prošlosti, pa govore: prekinut nam je kontinuitet 1941. Kao da im je to neko drugi prekinuo, a ne oni sami! Onda im ni to nije bilo dobro, pa se kaže: Ne, očigledno problemi su u 1918. godini. Pa ni to nije dobro. Sad smo u 1912. u balkanskim ratovima. Znači, taj retroaktivni hod unazad govori vrlo ozbiljno o pomanjkanju bioloških, pa samim tim i kreativnih, intuitivnih energija koje jedna zajednica mora da ima."
Nije - mislio je Pavlović, bilo srpske belle epoque, takva nikada nije postojala.
"Mi imamo 500 godina paganske slobode pod islamom, koji je sebre i metopse oslobodio užasnog ropstva pod pijanim velmožama i 500 godina su oni živeli u divljoj hajdučiji, sasvim slobodni. Turci su im dolazili jedanput godišnje da im uzmu harač, a oni ih sačekivali sa sikirčetom iza bukve. I to je sve sjajno trajalo dok ih nije nagrizla civilizacija. Pazite, u ona doba otići u Istanbul bilo je potpuno isto što i danas otići u Njujork ili u Los Anđeles, ili u Pariz. Cena jeste bila promeniti veru - znači napustiti pravoslavlje, a prihvatiti islam. Tako je nastala ta unutrašnja islamska žila i janjičari."
Razmišljajući o uzrocima rata koji je upravo započinjao Pavlović je, kaže, došao do ovih hipoteza o dvama civilizacijama (nije svoje ideje, naravno, smatrao teorijama).
"Kao što su u Prvom svetskom ratu Srbi i Hrvati, u austrijskoj vojsci, bezvoljno išli u rat u Srbiju, da se bore na tuđoj teritoriji protiv svoje braće, sad je, na žalost, pripala ta neslavna uloga Srbima da se bore na tuđoj teritoriji protiv svoje braće. Jer niko ne može da spori i da kaže da Hrvati nisu naša braća. U to nema nikakve sumnje", rekao je da bi upitan boji li se da će bit prokazan kao izdajnik kazao: "Odavno je pojam patriotizma špekulativna kategorija, pa samim tim i pojam izdajnika". Patriotizam, mislio je, "ne znači ništa".
"Znači rodoljublje, znači volim rod svoj. Ne znam zašto bi neko trebalo da voli svog propalog pijanog oca. Kategorija, u čije sam ime prinuđen da volim nekoga od kojeg sam nastao ili među kojima sam nastao bez svoje volje, u stvari je bez ikakvog prava. To je pravo mnoštva i krda nad pojedincem. Na to ne pristajem. Ja sam za civilizaciju kristala. Sve ovo što sam pričao, pokušaj je da razumem šta se dešava i gde smo. A to da zajednica koju nisam birao ima pravo nad mojim životom - mislim da je jedna od najvećih surovosti otkad je sveta i veka."
Kao i sve binarne priče, i ova je, naravno, manjkava - svijet se ne može opisati u dvije kategorije, uvijek ima pojava koje "cure" iz tog okvira, ali ona ipak uvjerljivo opisuje ključnu regionalnu razliku. Kultura kristala čuva vrijednosti koje se opiru većinskom ukusu, mislio je Žika, amorfija ih uništava.
"Čak i kada se dogodi da individua iskoči iz dominantnih ideja, ona biva prokazana, ali njeno delo - ako je to umetnik i ako je delo relevantno - ne biva prokazano i uništeno. E, u amorfiji to ne postoji. U amorfiji se i delo i ličnost satiru potpuno, oni prestaju da postoje. Mi imamo neverovatnih primera za to. Ne samo da imamo primera od juče, nego ih imamo već danas. Ko bi danas pomenuo Svetozara Markovića? Ili Dimitrija Tucovića? Ko bi levu misao danas uzimao u obzir? Niko! Još gore: Oskar Davičo, veliki pesnik, jedan od najvećih pesnika koje je Srbija ikad dala - već ne postoji. Samo zato što je bio komunista do poslednjeg daha, sa svim svojim etičkim zavrzlamama i prljavštinama koje je on u svakidašnjem ringu imao čak i kad ga niko nije izazivao. Iz sulude strasti uletao je u političke dvoboje, uvek na svoju štetu, na štetu svog etičkog profila. Ali njegovo delo je monumentalno. U zapadnoj civilizaciji je nezamislivo da neko to poruši. Međutim, mi ga ne pominjemo, kao da nikad nije postojao..."
Psihotični Milošević
Dana 11. svibnja 1990. Žika Pavlović u dnevnik uvodi oca svih tragedija.
"Fašistoidni govor Slobodana Miloševića, održan juče u Pančevu, ne otkriva samo psihotičnu agresivnost srpskog nacionalnog vođe (što je od važnosti za njega), već i našu beznadežnu budućnost (što je od mnogo veće važnosti za nas)", piše Pavlović, da bi mjesec dana kasnije, kad se komunisti preimenuju u socijaliste, opisao kao "primitivnu mafiju na čijem se čelu nalazi Slobodan Milošević". Uskoro (26. 10.) piše da je Milošević, zaigravši na nacionalističku kartu, "izmislio Tuđmana", a u zapisu od 10. 2. 1991. ide korak dalje: "Izabravši na minulim izborima Slobodana Miloševića ponovo za predsednika Srbije, čoveka bahatog i tvrdoglavog, u svakom trenutku spremnog na samoubilačke političke poteze, čije su posledice po pravilu katastrofalne, srpski je narod, podudarno sa svojom 'duhovnom elitom', učinio sve da se Jugoslavija kao država raspadne. Očigledno se radi o mentalitetu čija osnovna osobina nije stvaralaštvo i ljubav prema životu, već destrukcija i težnja ka smrti".
Konačno piše i ovo: "Slobodan Milošević može biti zadovoljan: građanski rat je počeo" (7. 5. 1991.). Pavlović ocjenjuje da je Žilnikov film "Rani radovi" očajan, nije blag ni prema kolegama piscima. "Šta će Milanu Komneniću satiruća politička aktivnost u nacional-četničkom pokretu Vuka Draškovića? Zašto Mirko Kovač beži od sebe i svog dela u javna celomudrenja, Filip David u 'borca za demokratiju' a Vidosav Stevanović u politički košmar... Zbog čega Dragoslav Mihailović, ušančen u dubok i blatnjav rov inertnog nacionalizma, vodi donkihotski pozicioni rat sa Josipom Brozom?" (24. 10. 1990.). Nešto kasnije, 12. 12. 1990., piše da statistika bilježi da je u izbornoj igri u Srbiji sudjelovalo više od 150 književnika: "Ponižavajuće za profesiju".
Opisujući lik Dobrice Ćosića piše kako je "naš Lava Tolstoj" prešao put od političkog komesara u NOB-u, preko graditelja komunističke kulture i dugogodišnjeg "opozicionara" pa do "nezvaničnog savetnika Slobodana Miloševića za nacionalna pitanja". Primijetit će da su oni, ti napadi, "ozbiljno načeli Ćosićev teatralni monument, utemeljen na lukavom samoljublju i primitivnoj intelektualnoj špekulaciji". Pa odmah dodati: "I eto - njegova se obrazina s vremenom tanji. Pravo lice, lišeno šminke, pokazuje se u pravoj boji - mnogo manje 'lepo' no što se to puku do juče činilo. Ali zato i mnogo bliže njegovoj 'nesavršenosti': sve će ređe biti profet, a sve češće krivac". Njegove stavove iz jednog kasnijeg intervjua Politici ocijenit će (28. 7. 1991.) kao "nacionalno slepilo": "Ne vidi, jadnik, da je veličajući Slobodana Miloševića, postao lakej mračne i izopačene ličnosti, koja je, da bi se održala na vlasti, izazvala 3. balkanski, a možda i svetski rat".
Dana 28. 2. 1990. Pavlović piše: "Već mi se gadi od svačije spremnosti na osporavanje svega što je za vreme komunizma učinjeno. Kao da su svi orni da razore sve što je stvoreno. Kao da su u toku minulih pedeset godina postojali samo komunisti. I kao da su svi komunisti bili zločinci ili kapoi u logorima. Biti antikomunist danas kao da je pitanje prestiža. Tako i Mirko: došao je da mi donese tek prekucani scenario za 'Snežno polje' i, trtljajući, izustio nešto što sigurno ne bi kazao da je razmislio o značenju svojih reči. Rekao je da sve spomenike komunističkim vodama, a među prvima spomenik Borisu Kidriču, treba što pre skinuti s postolja i prodavati strancima kao bizarne uspomene na minulo mračno doba. (Zanimljivo je kako se intelektualac, u bučnoj kampanji protiv jednog varvarstva, očas opredeli za drugo.)".
Nešto kasnije dodaje: "Poslednja moja knjiga o kojoj se pisalo bio je roman 'Lov na tigrove'. Zatim su objavljeni 'Raslo mi je badem drvo', 'Flogiston' i 'Balkanski džez'. Ovih dana i zabranjivani 'Ispljuvak'. Takođe, dvadeset godina posle snimanja premijerno je prikazan i film 'Zaseda'. Ali, sve to prolazi u gluvilu. Ili se s mukom procedi koja reč kroz stisnute zube. Zašto je to tako? Zbog čega je odnos prema meni u mojim zrelim godinama, kada za sobom imam delo, isti onakav kakav je bio i u vreme početništva? Odgovor je samo jedan: zato što se nisam priklonio nijednom carstvu. Istina, danas me ne osporavaju (kao što su me ranije osporavali). Uvažavaju me, možda, više negoli pre. Ali me takode prećutkuju. Znači: treba i dalje izdržavati i - izdržati...".
