Cijelu zemlju je 8. lipnja 2001. godine potresao nezapamćeni nasilni čin koji je se dogodio na parkiralištu varaždinske Srednje i rudarske škole.
Mladić (16) je iz pištolja ubio profesora zemljopisa Josipa Mevedovića. U profesora je tada ispalio dva metka, a nakon što se uvjerio da ga je ubio, pucao je sebi u glavu. Kasnije se saznalo da je razlog za to u njegovoj glavi bila jedinica iz zemljopisa na kraju godine. Učenik je, naime, na kraju polugodišta uspio ispraviti jedinicu iz geografije, ali ne i na kraju razreda.
Kako su svojedobno rekli njegovi roditelji za lokalne medije njihovom sinu jedincu vjerojatno vrlo teško palo što bi na kraju drugog razreda mogao ići na popravni. Stoga je nekoliko dana prije kraja nastave više puta molio profesora iz geografije da ga pita za prolaznu ocjenu. Priliku je dobio zadnji sat nastave. Profesor mu je postavio samo jedno pitanje: "gdje je rijeka Cetina?". Josipu se činilo da je u pitanju grad Rijeka, pa je krenuo u tom smjeru, nakon čega mu je rečeno, da neće dobiti pozitivnu ocjenu.
Ranio profesoricu i učenika
Iste godine, 9. ožujka, 2001., desetak minuta prije podneva, 15-godišnji učenik je, s puškom u ruci, za vrijeme nastave, upao u razred. Iz vojničkog je karabina M-48, zapucao te je, istim hicem, ranio profesoricu i 16-godišnjeg učenika, koji se tada zatekao ispred ploče. U panici, učenici su iskakali kroz prozore, a one, koji su ostali skamenjeni sjediti u klupama, 15-godišnji je napadač držao na nišanu. Talačka je situacija potrajala 20-ak minuta, sve dok ravnatelj škole nije uspio nagovoriti učenika da pusti nastavnika i razred te mu preda oružje.
Masakr u OŠ Sesvete
Ma žalost napad u Osnovnoj školi u Sesvetama 5. listopada 1999. imao je tragičan ishod. Ivan Krišto ubio je Antu Čuljka (38), teško ranio njegovu ženu Cvitu (39), koja je ostala paraplegičarka, te lakše ozlijedio njihova sina, tada sedmogodišnjaka. Povod za Krištin krvavi pohod bila je dječja svađa, u kojoj su sudjelovali Krištin unuk i mali sin Čuljkovih. Krišto je povjerovao da je vršnjak njegovu unuku zabio olovku u ruku. Zbog dječje svađe, u školu su na razgovor bili pozvani roditelji obojice dječaka. Pojavio se i Krišto iako nije bio pozvan. Sa sobom je ponio pištolj. Ušao je u kabinet gdje se održavao sastanak, a gdje su bili i članovi njegove obitelji, te je pitao koji su Čuljakovi. Zatim je počeo pucati. Osuđen je na 28 godina zatvora.
Bacio bombu u zbornicu
Pukim slučajem nitko nije poginuo u napadu bombama na profesore u đakovačkoj zbornici 4. lipnja 1996. godine. Dvojica učenika, jedan sa sedam, a drugi s dvije zaključene jedinice, naoružana s četiri ručne bombe sjeli su tog dana na motocikli, dovezli se do škole i čekali veliki odmor. Nešto iza 16 sati, kada je zbornica bila puna, jedan je otvorio vrata, a drugi aktivirao ručnu bombu M-75 i ubacio ju među profesore.
- Tog sam dana nastavu imao u popodnevnoj smjeni. Kako mi je stan bio odmah nasuprot škole, za vrijeme velikog odmora, gotovo bih uvijek skoknuo kući po sok, no tog je dana bilo toliko vruće da sam ipak odlučio ostati u zbornici. Sjedio sam na svom starom mjestu, okrenut prema ulaznim vratima. Zbog vrućine, svi su prozori bili zatvoreni, a onda su se, u jednom trenutku, otvorila vrata i nešto je uletjelo u prostoriju. Iako se tome, ni u snu, ne bih nadao, odmah sam prepoznao karakterističan zvuk bombe, koji mi je još, iz vojske, ostao urezan u sjećanju. Viknuo sam kolegama 'Bomba' i legao na stol, a onda je uslijedila strahovita eksplozija - prisjetio se prije nekoliko godina za Večernji list profesor Miroslav Bauer.
Detonacija, unutar četiri zida, potpuno zatvorene prostorije, bila je izuzetno snažna i razorna. U sekundi, čitava je školska zbornica bila potpuno demolirana. Sve u njoj bilo je razbijeno, popucala su stakla na svim prozorima, razbijene sijalice, popadale su slike sa zidova. No, nitko, u prepunoj zbornici, u taj prvi mah, nije shvatio što se zapravo dogodilo.
- Iz demolirane smo prostorije, na katu škole, odmah potrčali u predvorje. Mi, koji smo bili pogođeni gelerima, nakon zaglušujuće eksplozije, u sveopćem košmaru koji je nastao, bili smo u tolikom šoku, da, zamislite, nismo čak osjetili niti bol. Tek kada mi je kolega rekao da mi je čarapa natopljena krvlju, shvatio sam da sam ranjen“, prisjetio se profesor Bauer za Večernji list.
- To je šokantno bilo vidjeti. Naišao sam na profesora povijesti Vicu Vlatkovića kako 9. listopada, na početku školske godine 1972./1973., na stubištu gimnazije u 7.50 sati, leži s crnom rupom posred čela. Iz hodnika su nosili drugog, krvavog. Nikad neću zaboraviti taj prizor. Mrtav profesor Vlatković ležao je na polukatu - prisjetio se lani trofejni trener olimpijskih pobjednika i izbornik hrvatske jedriličarske reprezentacije Edo Fantela, koji je imao tad 15 godina te je krenuo u prvi razed srednje škole.
Milorad Vulinović objasnio je kako je bio nezadovoljan ocjenama pa je ubio dvoje ljudi. Osim što je pao razred, Milorad je kao motiv naveo i nezadovoljstvo na koji način je profesor predavao povijest. Ubojica se smatrao srpskim nacionalistom, a ubijene profesore, pak, hrvatskim nacionalistima.
