U vrijeme srpskog zvjerskog osvajanja dijelova Podunavlja, najistočniji je grad Hrvatske Ilok upravno pripadao općini Vukovar. Već nakon prvog zločina nad hrvatskim redarstvenicima 02. svibnja 1991. u Borovu Selu, tzv. JNA“ je već 07. svibnja 1991., tenkovima i vojnim brodovima zauzela most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke, nakon čega su počeli uhićivati ljude pa ih odvoditi u srpske zatvore i logore, gdje su ih potom zlostavljali i mučili.
U narednim su se danima napadi nastavili, da bi do kraja srpnja tzv. JNA dovela oko 50 tenkova, transportera, minobacača i mitraljeza na 2 kilometra od grada.
Nisu mogli ni Osmanlije, nećete ni vi!
Nakon više od 3 mjeseca opsade, JNA je u potpunosti odsjekla grad te je postavila ultimatum za predaju svih oružja i ulaz u grad. Prvo se slobodno hrvatsko područje nalazilo na 50 kilometara udaljenosti te je grad u potpunosti pao u ruke Srba sredinom listopada, kad su brojni Iločani iz njega otišli kao prognanici, radije nego da žive kraj agresora.
Oni koji su ostali, na rukavima su morali nositi bijele krpice, kuće su im bile označene na sličan način, a svu imalo vrijednu imovinu su im opljačkali. Osim toga, nisu se smjeli kretati bez propusnica, imali su policijski sat i trpili su svakodnevna mučenja, piše HRsvijet.
Stanovnici Iloka mjesecima su znali što ih neminovno čeka, a jedan je domišljat čovjek tih dana pomno planirao kako spasiti vrijedno državno "blago".
Naime, u bogatom i plodnom Iloku tradicija vinarstva nije se ugasila ni u vrijeme turske vladavine, a prvi zapisi uzgoja vinove loze u tom kraju sežu još od doma Rimljana i cara Probusa (276.- 272.g).
Iločki su vinski podrumi bili jedno od najvećih opskrbljivača vinom u Jugoslaviji, a za očekivati je bilo da će Srbi, ulaskom u grad, navaliti prvo na bogate podrume.
Nepoznati junak
Kad su u ožujku 2016. princu Charles i Camilla došli u posjet Hrvatskoj, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović im je s ponosom uručila posebno vino - arhivski traminac iz 1947. godine, koji je bio služen i na krunidbi engleske kraljice Elizabete II.
No, rijetko tko zna i odaje počast junaku koji je zaslužan da to vino i danas postoji - Franji Volfu. Taj je, danas umirovljeni podrumar Iločkih podruma, izveo takvu domišljatost kojom je doista zaslužio naziv požrtvovnog genijalca. Sluteći nadolazeću okupaciju, on je na brzinu oko sebe okupio nekolicinu ljudi u koje je imao puno povjerenje te je u tajnosti provodio svoj plan.
U njega je pospremio čak 8000 najvrjednijih arhivskih vina, ogromno bogatstvo koje se doista može smatrati i državnim blagom. No, ostavili su vidljivo tek koju tisuću, da ne bi bilo sumnjivo kako nema baš ničega.
"Kad je Ilok okupiran, novo vino se prestalo dovlačiti u Stari podrum... Ni berba 1991. godine nije bila obavljena do kraja. Naši su počeli brati grožđe i onda je zapucalo. Taman je bila pala i neka kiša i grožđe je, kad su Srbi odlučili završiti berbu, bilo već dosta istrulo i u tako lošem stanju da ga nije bilo moguće preraditi. Nešto su bili čak i pokušali, ali možete zamisliti kakvo je grožđe bilo kad ga ni muljača nije mogla progurati kroz onaj kolut, ni čorbe nije moglo biti. A ono što su odvojili bilo je s toliko sladora da vino nije moglo vriti. Onda su odustali od svega. Izgleda da ih je zadovoljilo što je u novom dijelu vinarije bilo ostalo dosta vina od ranije", rekao je Franjo za Blog Vinske priče.
Od vrhunskih vina radili rakiju
Srbi su, kako se dalo naslutiti, odmah bacili na luđačko istakanje starih drvenih bačvi od desetak i više tisuća litara. No, u svojoj bolesnom raspoloženju barbarskih i krvožednih osvajača, a često pijani, nisu pazili na osnovna pravila rukovanja s bačvama ni tretiranjem vina.
Ono je ubrzo počelo mijenjati svoja svojstva, mirise i okuse, a pohlepni su ga Četnici počeli prodavati gdje su stigli i mogli, dok su ostatak pretvorili u rakiju od vina. Ni slutili nisu kako se na par metara od njih, skriveno iza ciglenog zida, skrivaju neka od najnagrađivanijih i najukusnijih svjetskih vina.
Svih tih godina koliko je trajala okupacija Srbi nisu ništa naslutili, a Franjo i njegovi pomagači odlično su zamaskirali zid tako da su preko njega postavili paučini koju su skupljali po drugim dijelovima podruma.
"Jedva sam čekao uklanjanje zida, zanimalo me što je ostalo od vina, kako izgledaju vina. Kad ono, paučina po cijeloj prostoriji, patina se uhvatila na butelje, ma divota! Tada smo umjesto zida postavili metalnu rešetku, koja je i danas na tom mjestu. A nakon rata smo stavili metalne pločice s natpisima o vinima koja se tamo nalaze, prije toga se sve vodilo u knjigama i u mojoj glavi", rekao je Volf.
Više o njemu čitajte OVDJE.
