Nakon perioda od osam godina, poznati kanadski redatelj David Cronenberg pojavio se s novim naslovom, igranim filmom “Zločini budućnosti” (“Crimes of the Future”). Cronenbergova karijera išla je poprilično krivudavo. U povijesti filmske umjetnosti ovaj će redatelj ostati upamćen kao najznačajniji predstavnik takozvanog “body horora”, što je i obilježilo njegovu karijeru, pogotovo zbog toga što je Cronenberg ovaj žanr izdignuo na umjetnički pijedestal, što je možda svojevrsni presedan kad je riječ o ovoj vrsti filmova. Radi se o specifičnom podžanru filmova strave i užasa koji se bazira na scenama grotesknih metamorfoza ljudskoga tijela, bilo da se radi o mutacijama, znanstvenim eksperimentima ili sakaćenjima, koje kod gledatelja pobuđuju osjećaj mučnine. Svaki prosječan filmofil vjerojatno je čuo za dva filma kojima se ovaj redatelj proslavio: “Muha” (1986.) i “Sudar” (1996.). Nakon 2000-ih Cronenberg se odmiče od žanra “body horora”, baveći se psihološkim temama, međutim i u tim filmovima često varira i neke horor motive kakvi su obilježili njegove prve filmove. Tako njegov film “Ruska obećanja” (“Eastern Promises”) iz 2007. godine, na primjer, koji govori o ruskoj mafiji, započinje mučnom horor scenom u brijačnici. S filmom “Zločini budućnosti” Cronenberg kao da je zatvorio krug, vrativši se na svoje redateljske početke.
David Paul Cronenberg, redatelj, glumac, scenarist i producent, rođen je u Torontu 1943. godine. Slovi kao jedan od najprovokativnijih filmskih autora današnjice. Najprije je počeo studirati prirodne znanosti na Sveučilištu u Torontu, ali se vrlo brzo prebacio na studij engleskog jezika i književnosti. U svojim prvim dugometražnim igranim filmovima s kraja 60-ih i početka 70-ih tematizira seksualnost, eksperimente nad ljudskim tijelima, medicinu i psihoanalizu. Ovi motivi su neprestano prisutni u Cronenbergovim radovima, bez obzira na to o kojoj fazi se njegova stvaralaštva radi. Filmovi koje snima krajem 70-ih i početkom 80-ih mješavina su znanstvene fantastike i horora kojima je stekao kultni status kod poklonika ovih žanrova.
Međunarodni uspjeh Cronenberg je postigao filmom “Muha” iz 1986. godine. Film je zaradio 40 milijuna dolara i tako postao 24. najkomercijalniji film u svijetu te godine. Časopis Time ga je uvrstio na svoju listu “25 najstrašnijih horor filmova”. Radi se o obradi istoimenog filma Kurta Neumanna iz 1958. godine, u kojemu je Cronenberg spojio svoju strast za znanošću sa svojim filmskim preokupacijama. Film započinje kao predvidiva ljubavna priča između Setha Brundlea (Jeff Goldblum), genijalnog i povučenog znanstvenika, kojemu je u dobi od dvadeset godina izmakla Nobelova nagrada za fiziku, i novinarke Veronice Quaife (Geena Davis). Zbog toga je ovaj film pomalo atipičan horor, jer horor scene se pojavljuju tek u drugoj polovici filma, izuzev jedne koja se odvija odmah na početku (neuspjela teleportacija pavijana). Seth je opsjednut svojim revolucionarnim izumom, “telepodima”, dvjema komorama pomoću kojih je moguće teleportirati objekte iz jedne u drugu. Međutim, Seth u početku ima problema s teleportacijom živih bića. Zaplet filma započinje kad Seth odluči svoj izum iskušati na sebi. Međutim, u teleportacijsku komoru je pogreškom ušla i muha te je kompjutor fuzionirao njene gene s onim ljudskim.
Sethova transformacija iz čovjeka u čudovište, u hibrid muhe i čovjeka, odvija se postupno. Radi se o izvrsno snimljenim scenama po kojima se svatko, vjerujem, i sjeća tog filma. Međutim, one su, čini mi se, ujedno i njegov najveći problem, jer je Cronenberg cijeli film bazirao na njima, propustivši da barem donekle alegorijski obradi tu zastrašujuću metamorfozu.
Film, pretpostavljam, mnogo toga duguje i Kafkinoj pripovijetki “Preobražaj”, kojoj je ovaj motiv, preobrazba čovjeka u kukca, primaran, za razliku od Cronenbergova filma, gdje se on svodi na vizualnu “atrakciju”. Također, a to je nešto što, nažalost, karakterizira većinu Cronenbergovih filmova, karakterizacija likova je površna, a tu su i karakteristični Cronenbergovi dijalozi, često patetični i suvišni, koji poprilično kvare cjelokupni dojam o ovom filmu.
Film “Sudar” Cronenberg je radio prema romanu engleskog književnika J. G. Ballarda, koji je prevođen i u Hrvatskoj i čija je poetika, ako je suditi po romanu “Kokainske noći”, objavljenom u Hrvatskoj 2002. godine, jedinom Ballardovu romanu koji sam dosad pročitao, poprilično bliska onoj Cronenbergovoj. Ovaj pisac je najpoznatiji kao autor romana “Carstvo sunca”, koji je 1987. godine za film adaptirao Steven Spielberg. “Sudar” je psihološka drama koja govori o ljudima koje uzbuđuju automobilske nesreće i u kojoj njeni likovi iz pomalo perverznih poriva “rekonstruiraju” automobilske nesreće u kojima su poginule neke slavne osobe, poput Jamesa Deana ili Jayne Mansfield. Film je po prikazivanju izazvao silne kontroverze. Na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je premijerno prikazan, projekcija je izazvala zvižduke i proteste gledatelja. U intervjuu koji je dao 2020. godine, Cronenberg je izjavio kako je Francis Ford Coppola, predsjednik žirija te godine kad je “Sudar” prikazan u Cannessu, imao golemu averziju prema tom filmu. Po Cronenbergovim riječima, ostali članovi žirija su se udružili kako bi Cronenbergu dodijeli Posebnu nagradu žirija, ali Coppola je odbio osobno uručiti nagradu kanadskom redatelju. Uslijedile su zabrane prikazivanja filma u cijelom svijetu, s izuzetkom Cronenbergove rodne Kanade, gdje je osvojio brojne filmske nagrade. Časopisi The Daily Mail i The Evening Standard organizirali su agresivnu kampanju za zabranu “Sudara” u Velikoj Britaniji. Medijski magnat Ted Turner, čija je tvrtka nadgledala američkog distributera Fine Line Features, dugo je odbijao prikazati film u Sjedinjenim Američkim Državama. Cronenberg je kasnije potvrdio da su do njega stigle glasine da je Ted Turner gajio duboki odium prema njegovu filmu i da je činio sve da se ne prikaže u SAD-u. Film je dozvolu za prikazivanje u SAD-u dobio tek u proljeće 1997. godine, i to u dvoranama ispred kojih su bili postavljeni zaštitari koji su sprečavali da maloljetnici ne uđu na
projekciju. O kontroverzama koje su pratile ovaj film objavljena je 2001. godine čak i posebna knjiga.
Sljedeći Cronenbergov film koji je izazvao širu pozornost bio je biografska drama “Opasna metoda” (“A Dangerous Method”) iz 2011. godine, koji je po mojemu mišljenju najbolji Cronenbergov film, barem među onih sedam-osam koje sam dosad pogledao. Govori o rivalitetu dvojice začetnika psihoanalize, Sigmunda Freuda (Viggo Mortensen) i Carla Junga (Michael Fassbender). Film započinje u kolovozu 1904. godine kad Sabina Spielrein (Keira Knightley), ruska Židovka i jedna od prvih žena koje su se bavile psihoanalizom, koja je patila od napada histerije, dolazi u uglednu psihijatarsku bolnicu u Zürichu na liječenje kod mladog švicarskog liječnika Carla Junga, koji u psihoanalizi koristi asocijacije riječi i tumačenje snova, po uzoru na Sigmunda Freuda, s kojim se dopisivao. Nakon što se ova dvojica ljudi prvi put susretnu, razgovarali su bez prestanka trinaest sati, što je podatak koji spominju i Jungovi biografi. Jung se zaljubljuje u Sabinu, ali se opire tome jer ne želi varati svoju suprugu. Međutim, na nagovor jednog drugog svog pacijenta, Otta Grossa, također psihoanalitičara, on stupa u seksualnu vezu sa Sabinom.
Međutim, ovaj film, po mojemu mišljenju, ima brojne nedostatke, ponajprije one koji se mogu naći i u nekim drugim Cronenbergovim filmovima, što sam već spomenuo u ovom tekstu, a radi se o preopširnim, potpuno nepotrebnim dijalozima, često prepunima patetike, što je kod ovoga redatelja prešlo u maniru i što je možda rezultat njegova tvrdoglavog inzistiranja na samostalnom radu na scenarijima. Kao dobar primjer patetike mogu poslužiti posljednje scene filma, kad Sabina, koja se u međuvremenu udala i zatrudnjela, dolazi u posjet Jungovoj obitelji. Jung priznaje Sabini da ima ljubavnicu te joj kaže kako je Emma (Jungova supruga) “temelj moje kuće, a Toni (ljubavnica, op.a.) miris koji ispunjava zrak”. Rivalitet između Junga i Freuda, glavna tema filma, dramaturški je nedovoljno razrađen. Do nesuglasica između Freuda i Junga došlo je ponajviše zbog toga što je Freud inzistirao na tome da je seks temeljni uzrok svake psihoze, što je Jung nazivao “krutim pragmatizmom”, a to najviše doznajemo iz njihove pismene korespodencije, što poprilično narušava ritam filma. Prijelomni trenutak u odnosu između ove dvojice velikana nastupi kad Sabina, razočarana zbog toga što Jung ne želi napustiti suprugu i oženiti se njome, odluči napustiti Junga i nastaviti liječenje kod Freuda jer je smatrala da je Freud u pravu. Jedna od ključnih scena filma odigrava se na brodu, neposredno prije uplovljavanja u njujoršku luku, kad Freud i Jung odlaze u Ameriku na kongres svjetskih psihologa, na kojemu Freud ima status najveće zvijezda, bez obzira na to što se radi o pomalo pretencioznoj sceni, u kojoj se može naslutiti da će doći do konačnog razlaza između Freuda i Junga. “Vjerujte mi na riječ”, kaže Jung Freudu, pokazujući na vizuru New Yorka pred njima, “upravo gledate budućnost”, na što Freud odgovara pomalo ciničnim protupitanjem: “Mislite li da znaju da im donosimo pošast?”. Cronenberg na nekoliko mjesta prikazuje Freuda i Junga kao proroke. Na jednome mjestu u filmu Jung prepričava Sabini jedan svoj san: “Ne spavam dobro. Stalno sanjam jedan apokaliptični san. Sjeverno more se izlije i strašna poplava zahvati Alpe. Odnosi kuće, tisuće trupala plutaju... Naposljetku se veliki plimni val izlije u jezero. No dotad se voda, koja nadire kao golema lavina, pretvorila u krv. Krv Europe”. Na Sabinino pitanje što to znači, Jung odgovara: “Nemam pojma. Osim ako se upravo to ne dogodi”. Scena se odigrava uoči Prvog svjetskog rata, prije definitivnog razlaza između Freuda i Junga koji se dogodio 1913. godine. Cronenberg na ovaj način želi sugerirati kako je Jung predvidio Prvi svjetski rat, što je u film ubačeno nepotrebno i gotovo usput. U odjavi filma redatelj nam daje informacije o tragičnoj sudbini dvoje od četiri glavna lika filma: “Otto Gross umro je od gladi u Berlinu 1919. godine. (...) Sabina Spielrein vratila se u Rusiju, gdje je obučila nekoliko uglednih psihoanalitičara novog Sovjetskog Saveza i naposljetku se vratila kao liječnica u rodni Rostov na Donu. Godine 1941., kad je već bila udovica, nacistički okupatori odveli su nju i njezine dvije kćeri u sinagogu te ih ustrijelili”. Freud je umro od raka u londonskom progonstvu 1939., a Jung, koji je postao vodeći svjetski psiholog, 1961. godine.
Radnja Cronenbergova najnovijeg filma “Zločini budućnosti” odvija se u neodređenoj budućnosti i na neodređenome mjestu, u sumornoj viziji postapokaliptične budućnosti u kojoj je evolucija dovela do toga da se kod nekih ljudi počinju razvijati novi organi u tijelu. Ljudi, također, u toj novoj budućnosti ne osjećaju bol. Radi se na prvi pogled o jednom poprilično obećavajućem konceptu koji je, nažalost, Cronenbergu poslužio tek kao izlika za ono što ga je u filmu oduvijek najviše fasciniralo: seksualizacija rana, invaliditeta, groteskne i zastrašujuće metamorfoze ljudskih tijela, čega u ovom filmu ima napretek. I u ovom filmu, kao i u većini Cronenbergovih filmova, ima dosta dijaloškog praznog hoda, ponavljanja, pa vam se ponekad učini kao da promatrate neku dramu. Primjerice, na nekoliko mjesta u filmu se sugerira kako je “kirurgija novi seks”, što djeluje poprilično neuvjerljivo i pomalo banalno. Također, što je možda najveći nedostatak ovoga filma, Cronenberg se nije potrudio pobliže opisati svijet u kojemu se radnja događa. U kakvom društvu žive njegovi junaci? Što se u međuvremenu dogodilo s visokotehnološkim društvom iz “prošlosti”? Na koji način se ljudska vrsta demografski održava ako je seks sveden na kirurško kopanje po ljudskim utrobama? Na sva ova pitanja Cronenberg se uopće nije potrudio dati bilo kakav odgovor.
Svojevrsna zvijezda tog novog svijeta je Saul Tenser (Viggo Mortensen), “umjetnik” kojemu Caprice (Léa Seydoux), njegova suradnica, u performansima pred publikom kirurški vadi novostvorene organe, tretirajući ih kao umjetnička djela. Sam ovaj podatak jasno govori da se Cronenberg ovim filmom vratio žanru “body horora”, koji ga je proslavio. Međutim, Cronenberg je ovim filmom želio zahvatiti mnogo dublje. Pored priče o Saulu Tenseru, u film je ugradio i trilersku potku, u kojoj je želio barem donekle prikazati sumorni svijet budućnosti, gdje je Saul zapravo agent tajne službe koja želi kontrolirati tijek ljudske evolucije i koja ujedno želi eliminirati “novu ljudsku vrstu” koja je razvila organe koji mogu probavljati plastiku, odnosno preživjeti hraneći se otpadom koji su stvorili. Ovaj motiv je sjajno naglašen moćnom i originalnom scenografijom koja je, uz glumu Vigga Mortensena, možda i najbolji dio ovoga filma i koja pomalo podsjeća na scenografiju iz Scottova “Blade Runnera”, koju mnogi smatraju najboljom scenografijom u povijesti filma.
Konačni efekt je, nažalost, poprilično slab: kao da gledamo nekakav niskobudžetni horor u kojemu je sve podređeno mučnim scenama u filmu koje se izmjenjuju kao na pokretnoj traci i koje funkcioniraju mnogo slabije nego slične scene u “Muhi”, i to upravo zbog toga što se često stječe dojam da su svrha same sebi, što u “Muhi” nije slučaj, gdje je svaka scena manje ili više logički uvjetovana. Međutim, svi oni koji vole Cronenberga iz njegove rane faze vjerojatno će biti zadovoljni zbog toga što se vratio svojim počecima, ali će sigurno biti i pomalo razočarani zbrkanom i nesuvislom slikom Cronenbergove budućnosti, nešto što se od ovoga redatelja ponajmanje očekivalo.
