Deseci tisuća ljudi ubijeni su tijekom dugotrajne bitke s militantima nakon 11.9. i "rata sa teroristima" kojeg predvodi SAD i njihovi saveznici. Dokazi tih ubojstava i mučenja pojavljuju se sada. Početkom 2014. godine objavljena je vijest o velikoj pobjedi nad pakistanskim talibanima, nakon ubojstva visokih zapovjednika te organizacije u noćnom napadu.
Adnan Rasheed i petero članova njegove obitelji poginuli su u napadima u blizini afganistanske granice. Ovaj bivši tehničar pakistanskih zračnih snaga bio je dobro poznat svima. Napisao je neobično pismo aktivistici Malali Yousafzai koju su talibani upucali u glavu 2012. godine.
Svojim je pismo pokušao opravdati taj čin, a bio je i u zatvoru zbog pokušaja ubojstva bivšeg predsjednika Perveza Mušarafa 2003. godine. Osuđen je na smrtnu kaznu, no nakon što su talibani napali zatvor 2012. godine, oslobođen je uz ostalih 400 zatvorenika.
No sreća ga nije pratila dugo. 22. siječnja 2014. godine njegovo skrovište bilo je meta napada.
Waziristan i ostali dijelovi planinske regije pod kontrolom su pakistanske vojske od američke invazije Afganistana nakon 11. 9. Talibani, džihadisti Al Kaide, i ostali militanti bježali su preko te porozne granice. Nitko drugi preko nje ne može prijeći, posebno ne novinari, zbog čega je teško potvrditi sve te navode, piše BBC.
Čula se vriska, spašavali su one koje su vidjeli u mraku
Godinu dana nakon napada na njegovo skrovište Rasheed se javio, i video snimkom potvrdio da je živ.
Umjesto da su ubili njega, vlasti su zapravo slučajno ubili obitelj lokalnog muškarca, njegovu kuću raznijeli u komadiće. Nikada nisu priznali da su pogriješili.
"Dogodilo se to oko 23 sata", prisjeća se Nazirullah, koji je tada imao 20 godina. Nedavno se oženio, pa su on i njegova supruga imali rijetku privilegiju spavati sami u sobi, dok se ostatak obitelji natrpao u jedinu preostalu sobu u njihovoj kući u selu Khatei Kalay.
"Bilo je to kao da je kuća eksplodirala. Eksplozija je mene i suprugu probudila, a u zraku se osjetio miris baruta. Brzo smo istrčali van iz sobe i vidjeli kako se urušio cijeli krov, osim tog malog dijela gdje je bio naš krevet", rekao je.
Urušio se krov i iznad druge sobe, a kućom se proširio i požar. Nazirullah je čuo vriske iz urušenog dijela, a sa svojom je suprugom pokušao pomoći onima koje su u tom mraku mogli vidjeti. Susjedi su im pomogli iskopati stradale i one koji su poginuli.
Četvero članova njegove obitelji je poginulo, uključujući i trogodišnju djevojčicu. Njegova nećakinja Sumayya, čija je majka poginula, tada je imala samo godinu dana. Preživjela je i prošla samo sa slomljenim kukom. Još je četvero članova obitelji spašeno, sa zadobivenim frakturama i ozljedama. Nakon toga obitelj se preselila u Dera Ismail Khan, gdje žive mirnijim životom.
Poput mnogi drugih i oni su se odselili iz tih nesigurnih dijelova Pakistana, a po podacima istraživačkih grupa zbog nesigurnosti i vojnog nasilja od 2002. godine pet milijuna ljudi napustilo je sjeverozapadni dio zemlje. Utočište su pronašli u nekim izbjegličkim kampovima, ili su unajmili kuće u mirnijim dijelovima zemlje.
Ne postoje ukupni službeni podaci ubijenih, no složit će se da je riječ o broju većem od 50.000 ljudi.
Sve je počelo nakon napada 11. rujna u New Yorku
Puno civila poginulo je u zračnim napadima i kopnenim vojnim operacijama. Aktivističke grupe prikupljaju niz dokaza, video snimki i sl. Povezani su sa organizacijom za zaštitu ljudskih prava Pashtun Tahaffuz (Protection) Movement (PTM) koja od prošle godine objavljuje podatke o zlostavljanju u ovim regijama, i govori ono što su se žrtve ranije bojale prijaviti.
"Nakon 15 godina patnje i ponižavanja skupili smo hrabrost i progovorili, i odlučili proširiti informacije o tome kako je vojska uništila naša ustavna prava kroz direktne akcije i politike podrške militantima", rekao je voditelj Manzoor Pashteen.
Organizacija je pod velikim pritiskom, 13 njihovih članova ubijeno je 26. svibnja kada je vojska otvorila paljbu nad velikom grupom prosvjednika u sjevernom Waziristanu. Vojska je rekla da je najmanje troje njihovih aktivista ubijeno nakon napada na vojni punkt. PTM će ovo negirati, no dvoje njihovih vođa su uhićeni.
Neke od tih optužbi, tih slučajeva, podijelili su i sa pakistanskim vojnim glasnogovornikom, koji ih nije htio komentirati i nazvao ih je "vrlo osuđujućim".
Sve je započelo napadima na SAD 11. rujna 2001. godine a ubrzo nakon toga krenulo je uništavanje onih koji štite Osamu Bin Ladena. Pakistan je bio jedna od tri zemlje koji su priznali talibane nakon što su preuzeli vlast nad Kabulom 1996. godine. Njegov je interes bio pokret održati na životu kako bi spriječili širenje indijskog utjecaja Afganistanom.
Dok je Pakistan desetljećima ovisio o američkoj vojnoj pomoći a tadašnji vojni režim generala Perveza Mušarafa pridružio se američkom "ratu protiv terorizma", također je omogućio talibanima da izdvoje utočišta u pakistanskim poluautonomnim plemenskim područjima, osobito na području Sjevernog i Južnog Waziristana.
No talibani nisu sami prešli preko granice, a u regiju su se sjatile različite grupe, od kojih su neke puno agresivnije prema pakistanskoj državi. Džihadisti sa raznim globalnim ambicijama svoje su napade počeli planirati iz Waziristana, i tako potaknuli zahtjeve Washingtona da bi Pakistan mogao učiniti puno više da uništi islamske militante.
Pritisak je bio sve veći, a 2014. godine Pakistan je pokrenuo novu operaciju u Sjevernom Waziristanu koja je pojačala taj pritisak na militantne grupe i njihovo sigurno mjesto i zaslužna je za smanjivanje napada drugdje u zemlji.
Djeci koja su plakala gurali su blato u usta
Kada su talibani u ta plemenska područja stigli 2001. godine, lokalno stanovništvo dočekalo ih je s oprezom. No dobrodošlica se u ubrzo pretvorila u razočaranje, nakon što su počeli preuzimati njihovo društvo namećući stroga vjerska pravila.
Tijekom prve faze tog odnosa lokalni mladići priključili su se militantima, njih stotine, i tako se regija uplela u vojnu mrežu. I došlo je do niza frakcijskih ratova. U drugoj fazi talibani su pokrenuli kampanju uklanjanja službenih plemenskih starješina.
Najmanje njih 1000 ubijeno je od 2002. godine, a neke ne vladine organizacije pretpostavljaju kako je riječ o gotovo 2000 ljudi.
Jedno takvo pogubljenje iz 2007. godine bio je simbol kako se pokušavalo uništiti plemena.
"Kada su oteli i ubili mog brata, pleme u našoj regiji i dalje je ostalo snažno, no budući da je vojska omogućila militantima slobodno kretanje, uništili su nas", kaže Mohammad Amin.
Njegovo tijelo pronašli su u odbačenom kamionu samo dan nakon što su ga oteli militanti. Mohammad Amin i ostali članovi plemena uspjeli su pronaći napadače i konfrontirati se s njima.
U toj pucnjavi, poginuli su Aminov sin, Asadullah, rođak i četvorica talibana. Dok su militanti prijetili odmazdom, oni su pokušavali u pomoć pozvati vojsku. Desetljeće naklon Amin ne sumnja "da unatoč povremenim sukobima jednih s drugima, talibani i vojska rade istu stvar".
Aktivisti organizacije PTM su zabilježili i niz prilika kada su se snage osiguranja prema lokalnom stanovništvu ponašale brutalno. U svibnju 2016. godine napad na vojni objekt potaknuo je potragu u kojoj su okupili cijelo selo, vojnici su tukli ljude palicama a djeci koja su plakala bacali blato u usta kako bi ih utišali.
Vojnici su im usred noći upadali u kuće
Trudnica je bila jedna od dvoje ljudi koji su preminuli tijekom tog mučenja, rekao je njezin sin tijekom video svjedočenja. Najmanje za još jednim muškarcem se traga. Priče onih koji su preživjeli strahovito su teške i bolne. Među njima je i Satarjan Mahsud, koji je svoju priču ispričao novinaru BBC-a ispred šatora u kojem sada živi.
Jedne travanjske večeri 2015. godine militanti su napali vojni punk u Shaktoi, na sjeveru Waziristana. Satarjan kaže kako je vojska odgovorila tako da je zarobila osumnjičene iz obližnjeg sela i ubila dvoje od njih. Sljedećeg jutra, jako rano 21. travnja, potragu su proširili i na njegovo selo, a na brežuljku iza njegove kuće pronašli su zalihu oružja.
"U tom trenutku u kući su bili moj brat Idarjan, njegova supruga i dvije snahe", kaže.
Vojnici su im pokucali na vrata, a brata koji je otvorio odmah su savladali, zavezali i stavili mu povez preko očiju. Pitali su ga gdje su ostali članovi obitelji i okupili Idarjanove sinove po dolini. Jedan je svjedok Satarjanu kasnije rekao da su mladići bili pretučeni, a njegov najstariji nećak, Rezwarjan, dobio je smrtonosni udarac u glavu. Ubacili su ih u kamion i odveli u obližnji vojni kamp.
Vozač tog kamiona kasnije je rekao da je Rezwarjan "već bio polumrtav i nije mogao sjediti, pa su vojnici odlučili da ga neće odvesti u kamp".
"Tražili su me da zaustavim kamion, upucali Rezwarjana u glavu i bacili njegovo tijelo na cestu", rekao je.
Satarjan je u to vrijeme radio u tvornici u Dubaiju, a čim je čuo što se odgodilo krenuo kući. Nakon aviona, busa i hoda od 15 sati stigao je u selo. Lokalci su mu rekli da tijelo nisu mogli prenijeti preko doline zbog policijskog sata, pa su ga zakopali na brežuljku.
Pješačio je do svoje kuće koja je bila potpuno napuštena, a supruga njegova brata i nećaci otišli su živjeti kod rođaka.
Znao je da oni neće puno znati o onome što se dogodilo, zbog policijskog sata. Sve što je znala bilo je da je odveden i da mladići nedostaju.
Od 2015. nije čuo nikakve vijesti o svom bratu
"Razmišljao sam da li da joj kažem tu vijest, no znao sam da će to bolje podnijeti nakon što se moj brat i dečki vrate kući. Znao sam da vojska nema ništa protiv njih i da će ih ubrzo pustiti", rekao je.
Izmislio je priču da su pobjegli na sigurno u Karachi, uvjerio ju je da će joj suprug ubrzo biti pušten. Par dana kasnije te 2015. godine obitelj je preselio u Ramak, a od tada nije dobio nikakvu vijest o sudbini svog brata i trojice nećaka.
No on nije jedini. Aktivisti kažu kako je sudbina više od 8000 ljudi koje je odvela vojska i dalje nepoznata. Satarjan izbjegava pitanja žena o tome zašto se ne mogu vratiti u svoje selo.
"Kažem im da je naša kuća u Shaktoiju uništena, što je točno. No pravi razlog iz kojeg ne želim da odu tamo je zato što će im susjedi izraziti sućut i tako će otkriti što se dogodilo", rekao je.
Iako misli da bi bilo bolje da one to znaju, on nije u stanju reći dvjema mladim ženama da su postale udovice. Slične priče moglo bi ispričati nekoliko stotina ljudi, no one i dalje ostaju službene tajna. Posljedica su šutnje koja na ovom području vlada godinama.
Kada je PTM objavio vijesti o ovim slučajevima, sve medijsko izvještavanje dobilo je veliku zabranu. Vojska je njihove domoljubne osjećaje dovela u pitanje i optužila ih da su povezani sa "neprijateljskim" obavještajnim agencijama. Neki aktivisti koji su bilježili takvo vojno ponašanje su završili u zatvoru.
Čini se kako će borba i potraga za pravdom i istinom, biti poput i samog rata, dugotrajan i iscrpljujuć posao.
