Kako je nešto što je trebalo biti samo malo jača gripa uspjelo ovako paralizirati svijet, pita se u završnom dijelu dokumentarnog mini serijala “Vitals: True Human Stories” konzilij sastavljen od, očito, članova bolničke uprave. Ta doista, od samog su početka, barem tako tvrde, bili svjesni opasnosti, ali praćenju razvoja situacije u Kini usprkos nisu se uspjeli pripremiti. Stotine su ljudi umrle u španjolskoj bolnici Parc Tauli u gradu Sabadellu, iza čijih je vrata dopušten pristup kamerama HBO Europe, što ju je, naravno, učinilo lokacijom ovog možda poučnog, pomalo srcedrapajućeg, a svakako zakašnjelog serijaliziranog dokumentarca. Zakasnio je koliko i reakcija bolničkog čelnika koji s naknadnom pameću, a kako bi se opravdao u svojim ili očima kolega, govori kako su “gledajući Kinu mislili da se ondje loše nose s novonastalom situacijom. Isto je, kad se virus proširio Italijom, ostatak Europe mislio o njihovu zdravstvenu sustavu, a nakon što je pokorio Stari kontinent, o nesposobnjakovićima su s podsmijehom pričali Amerikanci”.
Pa, sad više nikome nije smiješno, rekao bi Arthur Fleck Todda Phillipsa. Nekoliko milijuna izgubljenih života i mjeseci utrošeni u bespoštednu borbu više nikome nisu smiješni. Na veliku žalost producenata u pozadini ovoga projekta, niti novo.
Ako je vjerovati uvodnim kadrovima ove trodijelne, “istinski ljudske priče”, u bolnici Tauli snimljeni kadrovi pandemiju prate od njezina rasplamsavanja u ožujku pa do prvog, prividnog smirivanja u lipnju. Moguće, iako je odluka streaming giganta da s prikazivanjem više od pola godine ranije snimljenog materijala započne jedva mjesec dana nakon što je stripovski gigant Marvel, u suradnji s vrlo angažiranim Allegheny Health Networkom, izradio i objavio stripovski triptih “Vitals: True Nurse Stories”, čiji superjunaci ne mogu na jednom dlanu ponijeti težinu armiranog nebodera, a maske koje nose nisu jeftini kostimi ili manifestacija djetinje opsesije prerušavanjem, nego posljednje prepreke postavljene u borbi za goli život.
Isto tako, poanta je ne baš sjajno nacrtanog i još gore narativno oblikovanog stripa u čijem je stvaranju sudjelovao i srpski crtač stripova Mirko Čolak da supermoć medicinskih sestara (možda bi poštenije bilo reći da se to odnosi na sve zdravstvene radnike) leži u njihovoj požrtvovnosti i, naravno, stručnosti te sposobnosti da zatome sebe i tuđe potrebe postave na prvo mjesto. Čak i kad time riskiraju vlastiti život. Ili u posrednu opasnost dovode živote svojih bližnjih. Priča dokumentariziranih “Vitalsa” također je negdje na tom tragu, prati nekolicinu sestara kojima jedinica intenzivnog liječenja prije izbijanja pandemije i nije bila prirodno okruženje pa se sad, osim na život pod maskama, navikavaju i na rad s respiratorima i ostalom aparaturom za održavanje života. Nije to ništa neobično, i domaće su COVID bolnice bile poprištima sličnih scenarija. Neobičnosti nema niti u elanu koji iz njih izbija i nakon odrađenih dvanaestosatnih smjena - ta je, ponekad i hinjena, pozitiva nužna kako bi se prošlo kroz sljedeći dan, služi ohrabrenju onih čija smjena u COVID odijelu tek počinje. Također, mnogo izraženije nego u stripu, filmska inačica borbe s virusom prikazuje bolesnike, njihov boravak u intenzivnim jedinicama, put do oporavka, ponekad i put ususret smrti.
Taj je dio priče, ipak, režiran tako da gledatelj osjeća gotovo zazor, svjestan je da se nalazi ondje gdje ne bi smio biti pa ga obuzima voajeristički sram. Sram i nelagoda su, zapravo, riječi kojima bi se tih gotovo 180 minuta najbolje mogli opisati. Celuloidni “Vitals” doista ne donose ništa novo, ni na koji način ne pridonose razumijevanju priče oko korona virusa ni razumijevanju položaja njime zahvaćenog medicinskog osoblja ili pacijenata i gledatelj se ne može oteti dojmu kako su kadrovi u kojima otac zahvaljujući modernoj tehnologiji prvi put nakon 40 dana vidi svoje kćeri, sestre razdragano skidaju maske kako bi pacijente uvjerile da pored sebe imaju ljudska bića ili krupni kadrovi psa sa suzom u oku koji čuje glas bolesne gospodarice snimljeni samo kako bi u njemu pobudili one najpliće osjećaje povezane s ganućem. No najvažnije od svega, HBO Europe je u plasiranju svojeg dokumentarca - zakasnio. U trenutku dok se Europa i svijet više nego s drugim valom i novim sojem korona virusa bore sa skupinom poznatom kao “kovidioti”, kadrovi “Vitalsa” zaglavljeni u vremenu prikazuju razdraganu čeljad: staru, mladu i srednje dobi, kako sa svojih balkona plješće u čast svojih spasitelja, zdravstvenih radnika.
I ostaju doma. Stoga je, zapravo, dobro pitanje je li serija puštena s namjerom da spomenutu skupinu osvijesti o učinkovitosti i “istinitosti” virusa, no u tom su slučaju tvorci zakazali, jer odabirom snimljenog materijala podgrijavaju do srži nehumanu tezu o virusu od kojeg “ionako umiru samo stari i bolesni”. “Imali su Italiju, vidjeli su Italiju. Zašto to nisu odradili bolje?”, pita se jedan od preživjelih promišljajući glasno o nedostatku opreme s kojim se osoblje moralo nositi. No pitanje je primjenjivo i u ovu svrhu - imali su Italiju. Ekipa Skya je još u travnju napravila sjajan, kratak, sadržajan i jezgroviti dokumentarac o talijanskom Bergamu. Grad je prikazan kao okamenjen u katastrofi, a bez trunke patetike osjećaj tihe jeze i istinske prestravljenosti usađen je i u gledatelje. U Bergamu cijeli je grad stao, u Sabadellu se, kako to prikazuje snimljeni materijal, povećao broj kreveta u intenzivnoj i pokoji je muž ostao ispunjen nerazumijevanjem jer ga je žena, premorena medicinska sestra, ostavila za štednjakom. Bergamo je, dakle, sniman u trenutku, kao svjedočanstvo o tom istom trenutku i njegovi su tvorci bili lišeni znanja o budućem tijeku pandemije. Tvorci HBO-ova najnovijeg projekta su, pak, to znanje imali i odlučili ga ignorirati. Stoga njihovo veselo pljeskanje i lupanje loncima na gradskim balkonima nosi odjek zvučne pljuske i ostat će zaboravljeno i prije svršetka odjavne špice.
