Arena Zagreb, gledatelja 15.500, uoči utakmice protiv Francuske izbornik reprezentacije Hrvatske Lino Červar u momčad je uvrstio Domagoja Duvnjaka, Zlatka Horvata, Mirka Alilovića... Uglavnom, bio je 1. veljače 2009. i Hrvatska je od Francuske izgubila svoje domaćinsko svjetsko rukometno finale sa 24:19, sve zbog razdoblja od nekoliko minuta uspješnih kontri Francuza. Bila je to utakmica kojom je Francuska ušla u seriju svojih osvajanja zlatnih trofeja u rukometu, nezapamćenu u povijesti rukometa.
Hrvatskoj, međutim, služi na čast što je to bilo i doba u kojem je nastalo odavno najveće rivalstvo u svijetu rukometa, između Hrvatske i Francuske. Tako je današnja utakmica između Hrvatske i Francuske i borba za proboj u polufinale i povratak Červara s nekoliko igrača na mjesto na kojem su prije devet godina od uvelike iste škvadre izgubili zlato i nastavak žestokog sportskog suparništva, ako ništa drugo, onaj koji pobijedi praktično je sigurno da će osvojiti medalju.
Onaj drugi će ostati jako dužan svojim navijačima. A kada je riječ o dugu u odnosima između Hrvatske i Francuske, povijest ovih dviju nacionalnih rukometnih selekcija kaže da su u 24 godine igrale 24 međusobna susreta, da je Hrvatska pobijedila osam puta, da je jednom bilo neriješeno, a da je Francuska pobijedila čak 15 puta, ruku na srcem, niti jednom nezasluženo.
Počelo je to na Europskom prvenstvu u rukometu u Almadi u Portugalu, kad je izbornik Zdravko Zovko poveo apsolutno neponovljivog Patrika Ćavara, Nenada Kljajića, Irfana Smajlagića i društvo u juriš na Francusku s kojom su – doživjeli poraz 27:25. Unatoč tome, Francuska nije prošla skupinu, Hrvatska jest, da bi na kraju zgrabila broncu. Bilo je to doba vladavine Rusije i Švedske svijetom rukometa, pa je ono što se dogodilo sljedeće godine na svjetskom prvenstvu na Islandu bilo apsolutna senzacija.
U finalu su se jedna na drugu namjerile opet Francuska i Hrvatska, samo ovaj put nisu odlučivale nijanse; Francuska je cijelu utakmicu vodila za cijelu jednu dužinu, pobijedila sa 23:19, pokupila zlato, a ovima drugima galantno ostavila srebro. A onda je došla Atlanta 1996., olimpijske igre na kojima su se dvije reprezentacije sudarile u polufinalu. Kakva je to bila utakmica... Ćavar je tada zabio čak osam golova, a isto toliko za Francusku je Hrvatskoj zabio njihov Stéphane Stoecklin.
Hrvatska je stalno noktima i zubima držala vodstvo od četiri gola i na kraju je bilo 24:20. Još gore po Francuze je to što su u utakmici za broncu naletjeli na Španjolsku koja ih je pobjedom zakucala na četvrto mjesto. Hrvatska je pak u finalu jurišala na Švedsku, pobijedila za dlaku 27:26 i osvojila svoje olimpijsko zlato. Olimpijski sudar dviju timova godinama se prepričavao, sve do svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. U međuvremenu je 2001. Francuska postala prvak svijeta.
Kao takva je 2002. u Švedskoj pobijedila Hrvatsku koja je pamtila i bolje dane, a onda još i završila posljednja šesnaesta. Ni Francuskoj nije išlo baš previše bolje, jer je završila na šestom mjestu. A onda Portugal. Utakmicu ili-ili dvije su reprezentacije igrale već u grupnoj fazi, i opet je to bila utakmica na oštrici noža; gol tu, gol tamo, 11:10 Hrvatska je vodila na poluvremenu, 23:22 pobijedila je na kraju 60 minuta.
Na kraju je Hrvatska došla i do finala, gdje je pobijedila Njemačku, a Francuska je za brončanu medalju dobila priliku osvetiti se Španjolskoj za Atlantu. Pa je to i učinila. A onda Tunis i ludo polufinale u kojem je Hrvatska pobijedila 35:32, da bi je u finalu Španjolska naprosto uništila. Francuska se Hrvatskoj osvetila već u polufinalu Europe u Švicarskoj sljedeće godine, a onda još u finalu pregazila i Španjolsku. 2007. i opet je glavna poslastica knock-out faze bio sad već klasični derbi dviju rukometnih velesila.
I ovaj put Francuska je tvrdom, ali odličnom igrom pregazila Hrvatsku, sad sa 21:18, i ovaj put na drugoj strani bio je Červar, samo što je Hrvatska na kraju bila peta, Francuska tek četvrta i da je itko nešto bio time sretan, baš i nije. Opet su našli put jedni do drugih na prvenstvu Europe 2008. u Norveškoj. I to baš po mjeri, u polufinalu. Do te faze Hrvatska se baš bila namučila. Francuska je pak kroz grupu protutnjala kao tenk, tako da su Červarovi momci bili uoči utakmice više simpatični nego što bi se netko na njih kladio.
A onda je uslijedila utakmica tako nalik onoj iz Atlante, čak i dramatičnijoj jer nije bilo igrača s jedne i druge strane koji bi zabili svaki po trećinu ili polovicu svih golova. Poluvrijeme je bilo 11:9 za Hrvatsku, a kraj žestoko izborenih 24:23. U finalu Hrvatska naprosto nije mogla preko Danske. Francuska se pak za treće mjesto iživjela nad Njemačkom sa 10 razlike. Nije Francuska dugo čekala na osvetu. Na OI u Pekingu iste godine Francuska je Hrvatsku sigurno pobijedila prvo u grupi sa 23:19, a onda i u polufinalu sa 25:23.
Nije bilo sumnje tko je tu zaslužio zlato. Jedino, Hrvatska je tada doista zaslužila barem broncu... S takvom prtljagom povijesti dočekale su svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. I opet su se Hrvatska i Francuska sudarile dvaput; prvo u drugom dijelu grupne faze kad je, u trenutku kad je bilo jasno da su obje momčadi osigurale polufinale, francuski izbornik, ha, lako moguće taktizirao.
Poslao je na teren svoje rezerve, ni Hrvatska doduše nije poslala svoje najsnažnije izdanje, ali je ipak tu bilo puno više prvotimaca, te je na kraju pobijedila 22:19. Slijedilo je finale 1. veljače i onaj bolni, spektakularni poraz i današnjeg hrvatskog izbornika i nekoliko igrača koji će protiv Francuske igrati i danas. Sljedeće godine na prvenstvu Europe dvije su se reprezentacije susrele, ovaj put kako spada, tek u finalu u Beču.
Hrvatska je krenula snažno, Francuska je krenula postepeno, pametno lagano ubrzavajući da bi do kraja pobijedila s neupitnih 25:21. Slijedio je niz godina u kojima su se Hrvatska i Francuska susrele osam puta, ali redom u utakmicama na nižim razinama turnira ili na prijateljskim utakmicama.
Šest puta pobijedila je Francuska, Hrvatska samo dva puta, i ako hrvatska reprezentacija nešto duguje, onda je to dokazati i sebi i svijetu da nije na zalasku, da nije bila riječ o jednoj ili dvije genijalne generacije, nego da je u stanju nastaviti sportsku tradiciju. A što se nje tiče, ona je nesporna; u četvrt stoljeća Hrvatska je osvojila jedno svjetsko zlatko, tri srebra i jednu broncu. Na europskim prvenstvima osvojila je dva srebra i dvije bronce, pa bi Zagreb nekako baš zgodno popunio praznu rubriku zlata u tom dijelu.
Na olimpijskim igrama Hrvatska je osvojila dva zlata i jednu broncu, na mediteranskim igrama tri zlata i dvije bronce. Problem je što nasuprot njima stoji Francuska, sportska organizacija koja je rukometni svijet poharala čak šest puta uz jedno srebro i dvije bronce, što je Europu pokorila triput i jednom bila treća. Jedino u čemu se dvije reprezentacije mogu mjeriti su olimpijada, i Francuska ima dva zlata, te mediteranske igre gdje Francuska ima samo tri srebra i broncu.
