Čovječanstvo je ušlo u posve novu fazu. Ako smo tridesetih godina prošlog stoljeća, u dvije dominantne totalitarne ideologije, imali spomenike ljudi koji izgledaju atletski, u desnoj ruci drže visoko dignutu zastavu svoje ideologije, odjeveni u uniformu ili sportsku odjeću koja naglašava njihovu muskulaturu, spomenik čovjeku 21. stoljeća - najbolje grupici ljudi - trebao bi prikazivati skupinu koja sjedi na klupi ili stolicama, pogurena, opsesivno stežući mobitel u ruci... Pored njih leže knjižice self-help literature, koje im objašnjavaju kako, ako to samo dovoljno snažno žele - i drže se naputaka - mogu postići sve, pa i naizgled nespojive ciljeve: ostvariti veliku karijeru, doći do bogatstva, imati sretnu obitelj i atletski torzo. U realnosti, stvar izgleda sasvim drukčije. Golema većina ljudi ne dosiže te proklamirane ciljeve pa ih društvo tretira kao luzere. A i sami se tako vide. “Ideologija neoliberalizma uvelike povećava tjeskobu”, piše Renata Salecl, najpoznatija slovenska filozofkinja, koja je kolumne iz Dela ukoričila u knjigu atraktivna naslova “Čovjek je čovjeku virus”.
“Ljudi se”, sažima ona sadržaj knjige, “osjećaju krivima za svoj neuspjeh, a oni koji se vole identificirati s medijskim slikama sreće i uspjeha odjednom počinju osjećati da nisu dovoljno dobri, lijepi, zanimljivi, zato što su njihovi životi daleko od prikazanih ideala”. Salecl navodi rezultate jednog njemačkog istraživanja, u kojemu ih je najviše iznenadila uniformnost ispitanika, odnosno identičnost njihovih života. “U suvremenom smo društvu neprestano pod dojmom da od svog života možemo učiniti nešto jedinstveno, da je svatko od nas pojedinačno sposoban za to da se razvije u svom jedinstvenom smjeru te da smo svojevrsni umjetnici velikog projekta - svoga vlastitog života. Njemačko je istraživanje pokazalo kako je svakodnevni život prosječnog Nijemca daleko od tih ideala koje propagiraju mediji, a koji u nama često izazivaju osjećaj da smo protratili život - zato što naš život u stvarnosti nije ništa posebno.” Salecl konstatira kako u komunizmu i u kapitalizmu postoji velika razlika između ideala i realnosti, a kapitalizam je ostvario neke komunističke ideale. Paradoks komunističke ideologije bio je u tome što u nju nitko nije vjerovao - a posebno ne partijski prvaci, kaže Salecl pa nastavlja: “No kao što su pokazale razne studije, za uspjeh neke ideologije nije važno vjeruju li ljudi stvarno u nju - dovoljno je to da pretpostavljaju kako možda postoji netko tko vjeruje pa javno ne izražavaju to da oni sami ne vjeruju.
U kapitalizmu se problem vjere u ideale pokazuje na sličan način. Ljude se bombardira time kako su ideali nešto čemu bi trebali težiti (recimo, tome da imaju idealno tijelo, bogat i zanimljiv život, idealnog partnera itd.), a njihovi su stvarni životi uniformirani. Ljudi zapravo znaju da ne postoji nitko čiji bi život bio blizu ideala, no ipak ne ukazuju na to da su ideali marketinški potez korporacija kojima neprestano trebaju novi potrošači. Komunistički način normalizacije je, paradoksalno, uspio u kapitalizmu. Ljudi su puni autocenzure, u strahu za svoju egzistenciju, toliko preokupirani potrošačkim duhom da malo razmišljaju o globalnim društvenim problemima. Osim toga, sve su zaduženiji, što dodatno doprinosi tomu da nemaju snage za kritičku refleksiju...” Knjiga Renate Salecl na zanimljiv način bavi se onim što se događa “s pojedincem u neoliberalnom vremenu”, bavi se “novim psihološkim simptomima od kojih pojedinac pati, ali i time kako on poima svoj život, kakav je njegov odnos prema društvu oko sebe, kako doživljava rad, ljubav, roditeljstvo i kako razmišlja o budućnosti”.
