Life
317 prikaza

Inspektor Maigret - novi film i devedeset godina klasika

1/6
PROMO
Jules Maigret je najnepokretniji junak kriminalističkih romana i filmova te je sasvim prirodno da ga glume stariji glumci, zvijezde na zalasku karijere, poput Jeana Gabina krajem pedesetih ili Gerarda Depardieua danas

Nakon što sam u svega nekoliko dana odgledao neke od najpoznatijih filmskih Maigreta i jednog televizijskog, ponovno sam se uvjerio da politika autora mladih kajeovaca, koju je pedesetih inaugurirao Francois Truffaut, a šezdesetih američki kajeovski sljedbenik Andrew Sarris promovirao u autorsku teoriju, ne može doprijeti do svih filmskih tajni svodeći ih samo na stvaralačku alkemiju redatelja, odnosno autora filma. To ne znači da veliki redatelji nisu autori svojih filmova. Naravno da jesu. Tu su i Truffaut i Sarris u svojoj politici autora i autorskoj teoriji neoborivi. Ali to nije dovoljno.

Film je timski pothvat i u pravu je Bertand Tavernier kad u svojoj dokumentarnoj seriji o povijesti francuskog filma ističe dostignuća ne samo redatelja, nego i scenarista, snimatelja, skladatelja, scenografa i svih ostalih, te nadasve glumaca. A kad je riječ o ekranizacijama romana Georgesa Simenona o policijskom inspektoru Julesu Maigretu, glumac je važniji od redatelja. Jer ako glumac ne uspije na pravi način utjeloviti Simenonova zagonetnog junaka, ni najbolji autorski pothvat velikog redatelja neće popuniti prazninu na ekranu.

 | Author: PROMO PROMO

To sam shvatio gledajući tri filma o Maigretu. Prvi, “Glava jednog čovjeka” (“La tete d’un homme”) snimljen je 1933. i režirao ga je veliki francuski redatelj Julien Duvivier. Sve je u tom filmu izvrsno. Atmosfera Pariza s početka tridesetih, zadimljeni i bučni caffei i ulice, sve naprosto vrvi životnošću i energijom predratne urbane sredine. Sve, osim glavnog junaka, inspektora Maigreta. Glumi ga, korektno i vješto, tadašnji francuski glumački prvak Harry Baur, koji se na filmu proslavio ulogama Beethovena i Jeana Valjeana. Baur nije loš, on samo nije Jules Maigret. On vješto glumi Maigreta na način kako bi ga glumio, na primjer, Gerad Philippe ili Laurence Olivier, a stvar je u tome da Simenonova Maigreta ne treba glumiti, nego utjeloviti. Ista je stvar i s Andreom Prejeanom, popularnim glumcem četrdesetih, koji je Maigreta glumio u tri filma: “Picpusu” (1943., Richard Pottier), “Cecile je mrtva” (1944., “Cecile est mort”, Maurice Tourneur) i “Podrumima hotela Majestic” (1945., “Les caves du Majestic”, Richard Pottier). Od ta tri filma gledao sam drugi, “Cecile je mrtva”, majstora Mauricea Tourneura, i sve je jako dobro, osim glavnoga glumca, koji se, uz pomoć brkova, lule, šešira, ogrtača i ostalog Simenonova rekvizitarija, trudi biti policijski inspektor, no njegov se Maigret doima poput zalutaloga gosta u vlastitom filmu. Redateljski talenti Duviviera i Tourneura nisu mogli popuniti rupe na ekranu. Treći film koji sam gledao je noviji, televizijski, “Maigretov mrtvac” (“Maigret’s Dead Man”, 2016.), s Rowanom Atkinsonom u ulozi Maigreta. To je jedan od četiri dugometražna televizijska filma iz Atkinsonove serije o inspektoru Maigretu, rađen po modelu četiri televizijska filma godišnje o Herculu Poirotu Agathe Christie s Davidom Suchetom. No nakon prve sezone i prva četiri filma, projekt je zaustavljen, a kad pogledate “Maigreova mrtvaca”, bit će vam jasno zašto. Ni izvrstan scenarij, korektna režija, vrhunska produkcija i niz dojmljivih epizodnih uloga nisu mogli popuniti rupu na ekranu koju je otvorio Rowan Atkinson glumeći Maigreta s takvom akademskom ozbiljnošću kao da nikad nije bio Mr. Bean. Da je pokušao unijeti barem malo Beana, odnosno samoga sebe, u Maigretov lik bio bi zanimljiviji. Ispod svoje policijske vanjštine Simenonov Maigret krije znatiželjnu dušu djeteta i prava je šteta što Rowan Atkinson, strastveni ljubitelj Simenona i Maigreta, glumac koji se proslavio glumeći djetinje nevinog Mistera Beana, nije to shvatio. Sva tri glumca, predratni Harry Baur, ratni Andre Prejean i suvremeni Rowan Atkinson bježe od sebe, umjesto da budu ono što jesu, ma koliko to bilo nezanimljivo, smiješno, neatraktivno ili čak dosadno i to što imaju unesu u Simenonova junaka kojega doslovno definira Lao Ceova izreka: “Kad si zadovoljan jednostavno biti ono što jesi i ne uspoređuješ se ni ne nadmećeš ni s kim, svatko će te poštovati”.

A upravo je to u više od četiri desetljeća i 75 romana uspio Georges Simenon, stvoriti junaka koji nije nalik nijednom drugom junaku kriminalističkih romana, a kojega podjednako poštuju ljubitelji krimića i lica iz samih romana. Tijekom desetljeća pisanja Maigreta, Simenon je postao svjestan da je njegov junak, kao i on sam, poznata javna osoba ili, prevedeno na novojezik, celebrity, a kad je netko celebrity, tad je dovoljno da se samo pojavi, makar pijan i u čarapama kao Nick Nolte u Dubrovniku, i svi će ga gledati s poštovanjem jer je to što jest. U Simenonovim romanima Maigretu se dive kad se pojavi na ulici, uđe u restoran ili pripaljuje lulu te govore da su vidjeli njegove fotografije u novinama. Kao i sam Simenon, Maigret je javna osoba iako ga biti javnom osobom nimalo ne zanima, ali on to ne može izbjeći jer se bavi javnim poslom, traganjem za zločincima.

 | Author: PROMO PROMO

A kako Maigret traga za zločincima? On to radi kao nijedan drugi junak kriminalističkih romana i potpuno je različit od, na primjer, Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doylea, Herculea Poirota Agathe Christie, Philipa Marlowea Raymonda Chandlera ili Sama Spadea Dashiela Hammeta. Svi oni imaju svoje profesionalne metode i rutine, procedure i logike, metode istraživanja i zaključivanja. Svi su oni, iako potpuno različiti kao osobe, na svoj način profesionalci, čak i kad sebe ne smatraju takvima. Jules Maigret je na prvi pogled više profesionalac od svih njih. Oni su strastveni lovci zločinaca poput Holmesa ili privatni detektivi, a Maigret je zaposlenik, običan državni službenik, policajac po dužnosti. U prvim Simenonovim romanima on je “glavni inspektor prve leteće brigade”, u kasnijima “zapovjednik specijalnog odreda sudske policije”. Ima svoje suradnike, ekipu, istražitelje, pomoćnike i njima zapovijeda tako da im daje zadatke koji moraju biti obavljeni, a koji njega zamaraju ili jednostavno ne zanimaju. Maigret je profesionalac koji svoj posao koristi za ono što njega i njegova tvorca, Georgesa Simenona, jedino zanima, a to je istraživanje ljudske prirode. On ne radi gotovo ništa, nema akcije, bilo kakvog pothvata, policijske procedure. To rade drugi, oni kojima Maigret naređuje. “Pošaljite ekipu od trideset policajaca”, naređuje Maigret i oni stižu gdje se postavlja zamka zločincima ili treba za njima trčati i uloviti ih. No oni su u drugom, trećem ili četvrtom planu. Jedva ih vidimo ili čujemo jer su tu da obave fizički posao koji je Simenonu i njegovu Maigretu dosadan. U prvom planu je čovjek koji ne radi ništa i koji samo promatra i sluša. Jules Maigret je najnepokretniji junak kriminalističkih romana i filmova te je sasvim prirodno da ga glume stariji glumci, zvijezde na zalasku karijere, poput Jeana Gabina krajem pedesetih ili Gerarda Depardieua danas. Obojica su masivni, spori i u godinama kad su im trčanje, skakanje i bilo kakav veći napor iznimno teški, možda i opasni. Zrelost im daje auru autoriteta, javne su osobe, slavni, svi ih prepoznaju i nisu smiješni što su fizički neaktivni jer se to od ljudi njihovih godina i njihove slave ne očekuje. Dovoljno je da se pojave i istoga trena zavladaju situacijom i prizorom, čak i ako su u tami ili nekom kutu, možda nevidljivi. U najnovijem filmu o Simenonovu junaku redatelja Patricea Lecontea, jednostavno naslovljenom “Maigret” (2022.), glumi ga Gerard Depardieu, koji je toliko trom, debeo, nepokretan i većinom bez izraza lica da gotovo ni ne nalikuje na sebe. Depardieua znamo kao temperamentnoga glumca, duhovitog, neobuzdanog poput sile prirode, glumca koji se smije, viče i brz je bio debeo ili mršav. Znamo ga kao glumca koji toliko uživa u životu da je to vidljivo u svakom filmskom prizoru. Znamo ga i kao gurmana koji ima svoj restoran u Parizu i dvorac u provinciji slavnoj po vrhunskoj hrani, svoje vinograde, vrtove s povrćem, svoje mesare po selima oko dvorca i koji toliko voli dobru hranu da odbija glumiti u New Yorku jer tvrdi da tamo nema što jesti. Znamo ga i kao čovjeka koji se hvali da svake godine jede dok se ne udeblja trideset kila, a onda prelazi na laganu hranu, u kojoj jednako uživa, dok ne smršavi trideset kila. Sve to znanje o njemu kao čovjeku, glumcu i zvijezdi Depardieu unosi u lik koji glumi. Kao Maigret on je stojeća ili spora masa u kaputu i šeširu, često samo masivna silueta u ionako mračnom filmnoirovskom Leconteovu filmu. Na trenutke se čini kao da nije ni lik u filmu, nego samo pojava koja gleda i sluša. Gledatelj bi lako mogao pomisliti da je on u ulozi Maigreta loš ili nezainteresiran, možda pijan ili mamuran. Patrice Leconte je rekao da je namjerno izbjegavao uobičajene, kako on kaže, klišeje filmskog Maigreta, poput pušenja velike kolekcije lula (kakvu je imao i Simenon), pa tako film počinje Maigretovim pregledom kod liječnika koji mu savjetuje da zbog zdravlja prestane pušiti. Depardieu kroz cijeli film drži svoje lule prazne, ne puši i samo u jednoj sceni uzme lulu svog pomoćnika da bi ga podučio kako se pravilno pućka, a onda, tobože učeći ga, potegne nekoliko dimova i zaključi da je to nešto jako fino. Unatoč svim sumnjama o tome je li Depardieu dobar ili loš kao Leconteov Maigret, njegova uloga funkcionira besprijekorno (gledao sam film dvaput da se u to uvjerim) jer on Maigreta ne glumi poput Harryja Baura, Andrea Prejeana ili Rowana Atkinsona, nego bez ikakvog napora dopušta Julesu Maigretu da postane Gerard Depardieu, na isti način kao što je Jean Gabin, najbolji filmski Maigret do danas, dopustio Simenonovu junaku da na filmu postane i živi kao Jean Gabin. Drugim riječima, i Depardieu i Gabin bili su Maigreti i prije nego što su ga glumili na filmu. Ušli su u svoje filmove o Julesu Maigretu kao da su cijelog svoga glumačkog života bili Simenonov zapovjednik specijalnog odreda sudske policije. Radi se o poznatom fenomenu velikih filmskih glumaca o čijem se talentu, vještini i glumačkom umijeću govori tek nakon što se prihvati ono što David Thomson u svom tekstu o Johnu Wayneu naziva pojavom (na engleskom “presence”), ne želeći uopće raspravljati o tome je li Wayne veliki glumac kad je potpuno jasno da jest jer je Wayne, kako izvorno piše Thomson, “What a presence!”. I zato je velika šteta da, osim Gabina i Depardieua, Simenonova Maigreta nisu od šezdesetih do devedesetih glumila jedina dva glumca koji imaju jednako osebujnu pojavu, a to su Yves Montand i Philippe Noiret. Poput Gabina i Depardieua, bili bi savršeni Maigreti, odnosno Maigret bi bio savršeni Montand i Noiret.

 | Author: PROMO PROMO

Philippe Leconte zaslužuje pohvalu što je nakon gotovo šest desetljeća vratio u kina Simenonova Maigreta. Zvuči nevjerojatno, ali posljednji filmski Maigret prije Leconteova snimljen je 1963. - “Maigret vidi crveno” (“Maigret voit rouge”) u režiji zanatlije Gillesa Grangiera, ali s karizmatskim Jeanom Gabinom u naslovnoj ulozi. Bilo je francuskih televizijskih serija o Maigretu, ali ne dugometražnih filmova za kina. Zašto je tako ostaje misterij i prava je šteta što osim Montanda i Noireta i sam Gerard Depardieu nije barem dva ili tri puta ranije, dok je je bio nešto mlađi, utjelovio Maigreta, tako da u Leconteovom filmu ima vedriju prošlost i manje mraka i tuge za izgubljenom kćeri. Leconteov Maigret u filmu istražuje nesretnu smrt djevojke iz provincije koja dolazi u Pariz sanjajući o uspjehu i karijeri te koju gradska džungla uništi jer urbana sredina ždere ljude. Smrt te djevojke opsjeda ga zbog smrti vlastitog djeteta, ali i zbog načina kako to prima društvo, kao sasvim normalnu stvar s tim jadnim curama koje ne znaju što ih čeka u gradu. Usporedno s istraživanjem djevojčine smrti, Maigret se sprijatelji s još jednom djevojkom iz provincije kojoj pomaže, ali je i koristi kao mamac u svojoj istrazi te koju ispraća na autobus nakon što ju je uvjerio da se okani smiješnih snova o uspjehu i vrati roditeljima u provinciju. Leconte film završava jednim od najljepših prizora, potpuno nevažnim za priču, ali važnim za lik Maigreta. Maigret sam hoda nekom starom sporednom ulicom i spazi jednu skromno odjevenu djevojku s trošnim smeđim koferom kako ide u suprotnom pravcu i prođe pored njega. Zastane i gleda za njom kao da kaže: “Još jedna”. Okrene se i nastavi hodati, a Leconte njegov lik izblijedi iz kadra potpuno prazne ulice. Ni Leconte, kao ni Simenon, ne voli patetiku i sentimentalnost, nego stoički podnosi nevolje kao prirodnu i normalnu životnu pojavu.

Zanimljivo je da su dvojica velikana 20. stoljeća ne samo cijenili, nego obožavali Simenona i njegova Maigreta. Prvi je William Faulkner, koji je Simenona nazvao jednim od najboljih pisaca 20. stoljeća, što mu je Simenon uzvratio rekavši da voli Faulknera jer je u svojim romanima o južnjačkoj provinciji Yoknapawphi smjestio cijeli svijet, a tu je ambiciju imao i Simenon, preslikati sav svijet u svoje kriminalističke romane. Drugi je Carl Gustav Jung, koji je rekao da čita Simenona jer ga zanimaju problemi i patnje običnih ljudi. To je velika pohvala Simenonu kao istraživaču života običnih ljudi koji nisu zločinci po prirodi, nego se zločini događaju neočekivano i bez namjere. Naravno, Simenon u svojim romanima ima i gangstere i profesionalne lopove i ubojice, no oni su uvijek u drugom planu, kao i Maigretovi operativci, žandari i forenzičari, jer pisca i njegova junaka zanimaju ona lica koja zanimaju i Junga, obični ljudi koji su ili žrtve ili sasvim slučajno upleteni u profesionalne zločine, sa svim svojim dramama, problemima i životnim patnjama.

 | Author: PROMO PROMO

To je najvidljivije u do danas najboljem filmu o inspektoru Maigretu, remek-djelu Jeana Renoira “Noć na raskrižju” (“La nuit de carrefour”), snimljenom prije točno 90 godina, 1932., prema istoimenom Simenonovu romanu izdanom samo godinu ranije, 1931. Renoir nije bio samo ažuran u brzom ekraniziranju krimića koji je bio hit kod čitatelja, nego i gotovo proročanski precizan u svojoj filmskoj autopsiji Simenonova romana. Maigreta savršeno glumi redateljev brat, tad slavan francuski gumac Pierre Renoir (da ga je glumio više puta, možda bi nadmašio i Gabina). Snimljen u počecima zvučnog filma, Renoirov film nema prateću glazbu, nego samo onu iz prizora, s gramofona ili harmonike koju netko svira. Renoir kroz cijeli film koristi cijelu simfoniju stvarnih zvukova iz života koji se zbiva izvan kadra što filmu daje gotovo trodimenzionalnu dimenziju životnog bogatstva. Čujemo kako jure automobili, vlakovi, motocikli, bicikli, tutnji buka rada u garaži, radionici ili mesnici, tu su ambijentalni zvuci životinja i prirode te cijela kakofonija ljudskih glasova, deset godina prije dijaloške graje Howarda Hawksa u komediji “Njegov ženski Petko” (“His Girl Friday”). “Noć na raskrižju” je neviđeno inovativan film koji čvrstu Simenonovu priču u ubojstvu draguljara i krađi dijamanata na nekom maglovitom provincijskom raskrižju priča iz perspektive glavnoga junaka, inspektora Maigreta. Pritom uopće ne koristi, što je paradoksalno, Maigretov pogled i subjektivne kadrove, nego ga snima kao suputnika zbivanja, često na rubu ili u dubini kadra, koji sve gleda i sluša, ali tako nenametljivo kao da i nije glavni lik u filmu. A upravo to je sama suština Simenona kao pisca i Maigreta kao čovjeka i policajca. Obojica su znatiželjni svjedoci i istraživači ljudske prirode.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.