U nedjelju, 14. travnja, izgorjela je najveća tržnica u takozvanom regionu, poznata kao Arizona. Malo je koji hrvatski medij sa zagrebačkom adresom redakcije tu vijest uopće zabilježio. Drugdje, od Slavonskog Broda pa do granice sa Srbijom i od Županje do Mađarske ta je informacija shvaćena kao bitna i kao strašna. Za Slavonce, Posavce, Baranjce...
Arizona odavno nije jedna od američkih država, nego je Arizona tržnica, mjesto na kojemu su se godinama kupovali dijelovi za automobil i sušena govedina, domaći kajmak i kliješta za vodoinstalaterske radove.
Na kraju bosanskohercegovačkog rata, taj se plan činio američki naivnim: komad livade u blizini famoznog koridora, ceste koja je spajala Srbiju s Banjom Lukom i, praktički, održavala Republiku Srpsku na životu, snage tadašnjeg IFOR-a su očistile od mina, uokvirile žutim trakama koje su označavale sigurno područje i napravile, kako se govorilo, "mjesto susreta". No nije puno trebalo da ono, to mjesto, počne sličiti staroj, ranoj Americi, neuljepšanoj u studijima za produkciju westerna.
Arizona je, dakle, nastala kao dva reda drvenih štandova odvojenih najčešće blatom i barama, zimi snijegom, a ljeti suhom, ispucalom zemljom u dijelu BiH u kojemu su na dva različita načina završila dva rata. Onaj Drugi svjetski oslobađanjem Odžaka, za koji su revizionisti nekad tiho, kasnije s ponosom kakav samo budale može krasiti, govorili da se držao dulje od Berlina.
Bosanski mir na možda i najkrvavijem i svakako onom dijelu fronte na kojem su borbe bile žestoke i gadne izbio je u bezakonju u kojem su američki pripadnici IFOR-a livadu pretvorili u carstvo ponude i potražnje sa samo jednim pravilom: da sve ima svoga kupca, od žive ovce do opreme možda i mrtvih vojnika svih vojski koje su tutnjale Posavinom. Jugoslavenski ratovi nisu bili potvrda teze da je povijest dosadašnjeg društva povijest klasnih borbi.
Zapadno od Drine i na Kosovu ratovalo se, prvo, za teritorij, za promjenu granica AVNOJ-a, dok je ono što možemo nazvati klasnom borbom ili, preciznije, kontrarevolucijom došlo kao prateća, za novu elitu poželjna pojava. Odabrani se u ratovima bogate, dok sirotinja gine. Oni što imaju tu sreću da prežive završe kao još veća bijeda, kao netko tko je, nerijetko, izgubio sve što je imao i što nije puno, a u vrlom, novom svijetu nemaju gotovo nikakve šanse da nešto promijene i poprave.
Ti i takvi su Arizonu činili najživljim mjestom na spaljenoj zemlji. "...Vidim novosti/nik'o kafić, nik'o gril/što bi rekli skeptici/bofl roba, blato, jad/al' tu si jaro mog'o vidjet'/tu se rađa grad", stihovi su pjesme "Arizona dream", objavljene na albumu Zabranjenog pušenja "Bog vozi Mercedes" 2001. godine, negdje pred kraj perioda u kojem je jedna divlja tržnica zračila mirom, mirisala na meso s roštilja i odjekivala zvucima s piratskih CD-ova.
U tih prvih pet godina na Arizoni se u praksi događalo sve ono o čemu su teoretičari pomirenja satima i danima pričali na konferencijama nevladinih udruga. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, pa čak i Slovenci te poneki zalutali Mađar, uz neizbježne Kineze, prodavali su i kupovali Levi's 501 iz Novog Pazara, Marlboro iz Bugarske, plastiku iz Kine, keramiku iz Kanjiže i sve, ali bukvalno sve drugo, od igle do motora za šleper.
Plus, kako bi rekao Bruce Willis u "Paklenom šundu", mala oralna zadovoljstva, te ona druga, nešto veća. Pored grillova i štandova s tekstilom, malo korištenim mikrovalnim pećnicama i elektro materijalom, na Arizoni je u jednom trenutku radilo gotovo dvadeset bordela! Početak novog milenija donio je, dakle, promjene - naizgled nabolje, suštinski na one u kojima cijenu robe više ne formiraju trgovačko lukavstvo i novac s kojim kupac raspolaže u trenutku u kojem, držeći u ruci glavu od tuša, pita koliko će ga koštati.
Vlasti Distrikta Brčko uvele su Arizonu u svijet betona, legalnih priključaka za struju, poreznih brojeva i kasa za izdavanje računa, PDV-a i osiguranja za radnike. Na tisuće trgovaca koji su posao započeli na sklepanom štandu od neobojenih dasaka na koje su izložili robu kupljenu s odgodom plaćanja ili s posuđenih nekoliko tisuća njemačkih maraka registriralo je obrte, dalo im imena i nastavilo posao koji, naravno, više nije bio profitabilan kao prije.
Kupaca, sve do pred kraj prošlog desetljeća, nije nedostajalo. Jeste, međutim, šarma mjesta na kojem su se susreli neuljepšani divlji zapad i netom pripitomljeni divlji istok. Arizona odavno nije ledina sa sklepanim daščarama, nego ozbiljna, velika tržnica s mješovitom, uglavnom legalnom robom.
Nema, već godinama, pored nje Humveeja u maskirnim bojama, s mitraljezom na krovu te Georgeom iz Oregona, Michaelom iz Nevade i Johnom iz Kanzasa pored, da ispod šljemova gledaju idilu - automobile s bosanskohercegovačkim, hrvatskim i srbijanskim pločicama, trgovce i kupce od kojih su neki, po prirodi stvari, pucali jedni na druge, kako mijenjaju robu za novac. I to bilo kakav novac.
On je, kao takav, bio službeno platežno sredstvo, a to zove li se konvertibilna ili njemačka marka, euro, hrvatska kuna ili srpski dinar, nije igralo nikakvu ulogu. Da je netko, kao što nije, došao i s kineskim juanima, kupio bi za njih isto robe koliko i za 98 kuna, možda malo manje. Nastankom Arizone završilo je jedno gadno doba, njezinim je "uljepšavanjem" započelo jedno teško za preživjeti, ali svakako lakše od onoga prije nego što je livada zasijana minama.
Sad, kad je najveća tržnica na Balkanu samo prah i pepeo te kada za njom žale u Županji i Bijeljini, Osijeku i Tuzli, Doboju i na istočnim obalama Dunava i Drine, jasno je da bolja vremena, ona kojima su se nadali pioniri s tog čudnog mjesta, zapravo nikad nisu došla. I nemaju namjeru.
