Iznimno važno bilo je senzibilizirati zajednicu, okupiti Zagrepčane

Proteklog smo vikenda po drugi put održali Dan otvorenoga grada, sad već Dane otvorenoga grada, projekt za koji smo inspiraciju Anica Tomić, Ivica Buljan i ja iznašli u našem bivšem projektu sličnog naziva Dan otvorenog trga, koji je od 2014. do 2021. na prijelazu rujna u listopad ispred HNK svojim baletno-kazališno-glazbenim programima okupljao stotine ljudi. Entuzijazam koji su građani prošle subote i nedjelje pokazali na osam lokacija Donjega grada, nažalost, rijetko se viđa i zalog je za priču koja bi se trebala ispričati gradu ili barem dijelu grada umornog od skela, traumatične obnove, sjećanja na pandemiju i inflacijskih pritisaka, mnogo više puta od jednog lipanjskog vikenda. A tijekom tih, nasreću, sunčanih dana pjevali su na Trgu bana Jelačića najmlađi i najstariji sugrađani, hodalo se za plesačima po Dolcu, plesalo s gradonačelnikom do dugo u noć na Zrinjevcu, igralo badminton i trčalo po Europskom trgu, pratile su se male plesačice na Cvjetnom trgu i po parku Tuškanac tražilo glumce koji su skriveni izvodili neobične i većinom nepoznate ulomke iz proznih i dramskih djela te recitirali poeziju. Ono što nam se činilo iznimno važnim bilo je senzibilizirati zajednicu, okupiti Zagrepčane i turiste koji posjećuju Zagreb, i to u vremenu kad naš grad, ponajviše u svom povijesnom središtu, još pati od posljedica dviju katastrofa koje su ga gotovo istodobno zadesile - pandemije i potresa. Fokusirali smo se stoga na sadržaje koji upućuju na susrete, na programe sudjelovanja i zajedništva. Osmislili smo projekt Dan otvorenoga grada, koji se ove godine transformirao u Dane otvorenoga grada, kako bismo vratili optimizam stanovnika i samopouzdanje gradu te ponudili nove perspektive kulturnih, od ove godine i sportskih događanja. Grad tako postaje pozornicom za različite sadržaje, a umjetnici, građani i turisti istodobno izvođači i publika, ili barem potencijalna publika, koja dijeli prostor imaginarnog gledališta, na način na koji dijeli i prostor grada. Tako su prošlost grada i njegova sadašnjost, skrivena mjesta i javna, potisnute i otkrivene priče, kao i one koje izravno priča sam grad izloženi u dvodnevnom programu koji je ponudio mnogo uzbuđenja i zabave, ali i specifično pozicioniranje Zagreba kroz neke drugačije, uzbudljivije perspektive. Jer kultura nije samo skup materijala i estetskih formi. Ona podrazumijeva način života i kolektivni identitet, ona potiče na razvoj cjelokupnog društva olakšavajući pojedincu snalaženje u zajednici. Sociolozi upozoravaju da je kultura temeljna za procvat društva te kako je potrebno stvoriti uvjete u kojima će ljudi doživljavati kulturu generativno, pripisujući joj socioekonomske perspektive. Dakako da ova kratka manifestacija Dana otvorenoga grada neće pridonijeti promjeni izgleda našega grada ni učinku njegove globalne orijentacije, ali je svakako orijentir prema onome što građani žele i što očekuju od svoga grada. Njihova je otvorenost, zainteresiranost za priče koje smo im ponudili, spremnost za sudjelovanjem u interaktivnim programima i veselje s kojim su ih popratili sigurno mjerilo za uspješnost i ostalih projekata koji će promišljati grad iz potreba njegovih stanovnika. I dok suvremeno urbano iskustvo izaziva osjećaj podvojenosti na različite načine - s obzirom na proizvodnju i potrošnju, spektakl i nadzor, opasnost i sigurnost..., iskustvo grada je također, na podvojeni način, u doba kozmopolitizma istovremeno i lokalno i globalno. Naš je grad lokalan kad, primjerice, dijelimo svakodnevna iskustva sa susjedima, globalan kad prepoznajemo njegovu povezanost onkraj svojih granica, u strancima koji ga posjećuju, u različitim jezicima, susretima različitih kultura i njihovim dodirima, u razmjenama... Stanovnici grada su publika, ili barem potencijalna publika, koja dijeli prostor gledališta na način na koji dijeli i prostor grada - sa svim svojim razlikama i svim klasnim, rodnim i drugim podjelama. Stoga će napetosti koje u gradu stvaraju, tajne koje čuvaju, putovanja na koja se otiskuju, stvari koje u gradu priželjkuju ili kojih se pribojavaju, poželjeti vidjeti uvećane, proširene, razotkrivene ili presložene. U ovom slučaju nije im potrebno kazalište, nego cijeli grad može postati pozornicom, dok svoja mjesta u gledalištu građani zamjenjuju ulicama, parkovima, trgovima..., na kojima postaju nakratko glumci, plesači, sportaši..., ili samo ljudi koji se zabavljaju!