Jedan od igranih filmova koji bi trebali privući najveću pozornost na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu svakako je drama "Samo kad se smijem" redateljice Vanje Juranić. Film koji se bavi, nažalost, uvijek aktualnom temom obiteljskog nasilja snimljen je u produkciji Maksima filma, a nakon svjetske premijere u Puli najesen bi trebao doći i u hrvatske kinodvorane. Glavna protagonistica filma, 28-godišnja Tina (Tihana Lazović) odlučuje nastaviti studij koji je prekinula kako bi rodila dijete. Njezin suprug Frane (Slavko Sobin) nevoljko pristaje na to, no s vremenom dolazi do sve većih trzavica u njihovu braku, a Frane postaje nasilan...
Sredinom dvijetisućitih godina hrvatska javnost mjesecima je pratila sličnu obiteljsku tragediju, slučaj Zadranke Ane Magaš, koja je ubila muža Lucijana. Redateljica Vanja Juranić, međutim, kaže da "Samo kad se smijem" nije film o slučaju Magaš. "Film je inspiriran člancima iz crne kronike koji su pisali o nekoliko različitih slučajeva u kojima su žene, kako bi spasile vlastiti život, bile prisiljene upotrijebiti nasilje. Medijski najeksponiraniji i najkontroverzniji slučaj bio je slučaj Ane Magaš. Vrlo vjerojatno zato što je njezin suprug bio iz dobrostojeće i utjecajne obitelji, no ovo nije film o tom slučaju. Novine, tiskane i digitalne, bile su pune tog slučaja, svi su pisali o tome i bilo je teško zaobići ga ili biti neupućen u to što se događa", govori Juranić. Ističe da je u filmu "Samo kad se smijem" riječ o univerzalnoj priči. "Često ne trebamo niti otići iz obiteljskog doma da bismo iskusili nasilje, neku vrstu diskriminacije ili potrebu da nad nekim uspostavimo moć. Zanimljivo je da se u obitelji struktura moći uspostavlja skoro pa instinktivno. Izuzetno je važno da su takve priče u fokusu. Trebamo produbiti razgovor o obiteljskom nasilju, voditi konstruktivne diskusije u koje su uključeni ljudi iz različitih područja kako bi kroz različite perspektive došli do konkretnih zaključaka", rekla je Juranić.
Odgovarajući na pitanje što ju je motiviralo da se filmski pozabavi ovom temom, redateljica ističe da je svijet pun nasilja i da je - koliko god ta tema bila mučna i tegobna - o tome potrebno što više razgovarati. "Obiteljsko nasilje je vrlo ozbiljan problem, svakodnevni. Potrebno je da se educiramo kako bismo znali prepoznati i imenovati nasilje, bilo koje vrste. Mislim da većina ljudi nije ni svjesna koliko obiteljsko nasilje utječe na naš razvoj, na život u odrasloj dobi i na odluke koje donosimo. Osobe koje su pretrpjele nasilje često pate od dubokog osjećaja srama, poniženja, krivnje, nedostatka podrške i razumijevanja od strane drugih. To je tako krivo", govori Juranić te dodaje da nasilje vrlo često ostavlja trajne emocionalne i psihološke posljedice na žrtvu. "I tu ne mislim samo na ekstremne oblike nasilja nego i na one suptilne i podmukle oblike, koji često prolaze neprimijećeno i smatraju se normalnima u odnosima i suživotu", kaže.
Nasilnog supruga Franu odigrao je Slavko Sobin, a mene zanima kako je pristupio toj ulozi. Kako se pripremio za ulogu nasilnika i obiteljskog zlostavljača? "Što god glumac igrao, ne može to igrati na prvu loptu", kaže Sobin. "Uvijek je potrebno naći neki način za opravdati svoj lik i premda u privatnom životu ne bih tražio opravdanja za nekoga poput Frane, ovdje sam morao krenuti od njegovih slabosti, oštećenja, potencijalnih stvari iz djetinjstva koje su vodile tome da postane taj koji je postao. Nitko se ne rodi kao nasilnik, nešto je moralo prethoditi njegovim postupcima i to nešto ga je moralo boljeti u životu. Krenuo sam od toga", naglašava Sobin.
Juranić kaže da joj prvotno nije bila namjera u filmu pokazati fizičko nasilje. "Kad sam krenula u pripreme s glumcima, promijenila sam mišljenje jer su i Tihana i Slavko izvrsno utjelovili likove kojima je obiteljsko nasilje svakodnevica. Pod obiteljskim nasiljem mislim i na fizičko, i na psihičko, i na verbalno nasilje", rekla je. No naglasak u filmu je na bračnom odnosu, obiteljskom životu i na prijateljskim odnosima, osobito onima među ženama. "Velik broj žena otrovan je patrijarhatom. Pretpostavljam iz potrebe, kako bi ih muška kultura bolje prihvatila, a pod muškom kulturom mislim na svijet u kojem živimo", kaže Juranić. Dodaje kako je žalosno i poražavajuće da žene moraju maskulinizirati vlastiti mozak da bi se osjećale kao ravnopravne sudionice društva. "To se također provlači kroz film. Žene su inficirane patrijarhatom, dok istodobno uopće nisu toga svjesne."
Pitam Sobina kakva je bila atmosfera na snimanju? "Ne mogu reći da nam je bilo lako", govori. "Ovo nije jedno od onih ugodnih snimanja, borili smo se s tim da priči damo tretman koji zaslužuje. Neke su scene stvarale baš onako grč u želucu", kaže, napominjući kako filmska ekipa preuzima veliku odgovornost kad se bavi ovakvom tematikom. "Jesmo li u tome uspjeli, procijenit će gledatelji. Mislim da film ostavlja onaj gorak okus u ustima koji mora ostaviti da bi se o nasilju pričalo, da ga se ne bi guralo pod tapet, da bi se o sudstvu pričalo, o manjkavostima i nepravdama, o toksičnosti patrijarhata", govori Sobin.
Kad već razgovaramo o društvenoj odgovornosti, zanima me kako je Juranić pristupila snimanju. Je li se konzultirala sa stručnjacima i kakve su bile reakcije? "Razgovarala sam s nekoliko psihologa, odvjetnika, i s ljudima koji su bili uključeni u slične slučajeve, ili baš konkretno u slučaj Ane Magaš", kaže. "Puno toga sam naučila i saznala, ne samo o našem neodgovornom sudstvu, nezainteresiranom da išta promijeni, nego i o tvrdom patrijarhatu s kojim se, moram priznati, nisam prije susretala", govori Juranić. Dodaje da su neki išli toliko daleko i savjetovali joj da uopće ne snima film o tome. "Moram reći da su mi takve 'dobronamjerne' savjete uglavnom davale žene. To sve govori o tome u kakvom društvu živimo. Čak su mi neki govorili da projekt radim pod drugim imenom. Zar je to normalna država?", čudi se Juranić. Pita se bi li bila u istoj situaciji da je kojim slučajem muško: "Da je moj kolega napravio film na ovu temu, bi li ga smatrali hrabrim ili bi ga pokušali utišati?"
Kako bilo, "Samo kad se smijem" snimljen je i uskoro ga očekuje premijera. Zanima me kakva su očekivanja autorskog tima. "Pokušavam ne zamarati se time kakve će biti kritike", govori Juranić. "Film se ipak radi za publiku i bilo bi mi izuzetno drago kad bi veći dio publike prepoznao značaj teme i moje izvanredne glumce. Voljela bih da film pokrene širu diskusiju ne samo o nasilju nego i o patrijarhatu", kaže Juranić. Ističe da, s obzirom na zainteresiranost, odnosno nezainteresiranost hrvatske publike za film i kulturu općenito, nema neka očekivanja nakon projekcije u Puli. "Vjerojatno nećemo biti zanimljivi niti popularnijim, mainstream medijima, jer većina ljudi, osim što ima fragmentiranu pažnju, voli senzacionalizam i tračeve. Pred stvarnošću u kojoj živimo i o kojoj film govori ljudi vješto zatvaraju oči i izbjegavaju konstruktivan dijalog."
A Sobin smatra da je o uspjehu hrvatskog filma u kinima vrlo teško raspravljati. "Nasreću, film živi puno dulje od onoga koliko je u kinodvoranama, tako da sam siguran da će kroz vrijeme naći svoj put do što većeg broja ljudi."
Najesen je planirana kinodistribucija, no za Juranić je mnogo važnije prikazivanje filma na televizijama. "Izuzetno je važno da ovaj film dopre do domaćinstava u kojima se nasilje prešućuje, gdje je razgovor o nasilju zabranjen. U takvim zatvorenim okruženjima ovakav film može ohrabriti žene jer odašilje poruku da nisu same i da je njihovo temeljno ljudsko pravo pravo na život bez nasilja."
