Bila sam potpuno slomljena, imala sam tri slomljena rebra, potpuno izgladnjela i ustrašena. Desetak dana u sigurnoj kući gdje sam bila, dizala sam se samo kad sam morala na wc, nešto sam pojela i spavala. Kad sam se malo oporavila tražila sam premještaj u Hrvatsku.
U Hrvatskoj sam mogla u skloništu ostati godinu dana. Bila sam loše, psihički sam bila jako loše. I onda mi je jedna socijalna radnica rekla da ću izgubiti roditeljsko pravo i zbog svoje kćeri sam odlučila otići i vratiti se u svoj grad u nadi da će me primiti moja obitelj. Ne mogu vam opisati koliko sam bila pogođena kad su mi oni okrenuli leđa. Zbog njih sam završila na ulici.
Tad sam se počela liječiti, bila sam na psihijatriji oko dva tjedna. Nakon toga sam opet završila na ulici. Obratila sam se Centru za socijalnu pomoć i oni su mi govorili da mi ne mogu pomoći jer sam odjavljena sa svoje adrese i da mi ne mogu dati socijalnu pomoć. Tri godine su me zavlačili tako, dvije sam godine bila u azilu, i onda se vratila i opet završila na ulici.
Oni su mi status žrtve trgovine ljudima kojeg sam trebala imati godinu dana, ukinuli bez obzira što je uvijek postojala opasnost da on dođe i da me traži.
Nakon nekih godinu i pol dana dobila sam poziv za sud. Crveni križ mi je pomogao i platio troškove odvjetnika, a i centar mi je pomogao sa smještajem. Iako nisam imala novaca da ih platim, dobila sam dvije odvjetnice.
Njega sam ponovno srela tek u sudnici. Dok smo čekali početak suđenja njega su doveli u lisicama i u pratnji policajaca. Primijetio me i kao da mi je pogledom govorio: "Ubit ću te". Iako je bio s lisicama i uz policajce nisam se osjećala sigurnom.
Suđenje je bilo i prošlo. Nije sad toliko važno što se sve tamo događalo, ali on je dobio sedam godina zatvora. Oni su njega osudili i za trgovinu ljudima i nasilje nad ženama. Bile su još dvije parnice nakon toga, ali ja više nisam išla. Kaznu je odrađivao u Beogradu i tamo je proveo prve dvije godine zatvora. Tražio je premještaj u Hrvatsku, žalio se jer je bio smješten s opasnim kriminalcima. Oni ga tamo nisu voljeli, jer koliko god bili teški kriminalci, nisu voljeli nasilnike nad ženama. Pa su ga zato često tukli.
Uspio je dobiti premještaj u Hrvatsku i kaznu služio u nekoliko zatvora. Prošle godine mu je kazna završena, no nije izašao iz zatvora. U jednom drugom postupku osuđen je zbog zlostavljanja žene s kojom je bio deset godina u braku, prije mene. Ta je žena pretrpjela tešku muku s njim.
Tukao ju je i zlostavljao stalno, a zbog jednog puta kada ju je lancima vezao za auto i vukao po šljunku doslovno je izgubila komad leđa. I tko zna što se tu još sve događalo. I za to je u Hrvatskoj osuđen samo na pet godina zatvora. On je trebao zbog toga dobiti puno, puno više godina zatvora. Doživotno za ono što je njoj radio. Ona se ohrabrila nakon što sam ga ja spremila u zatvor. Na njezinu suđenju sam pristala svjedočiti.
Za to su mi vrijeme ukinuli status žrtve trgovanja ljudima jer su znali da mi tada moraju isplaćivati 1200 kuna, uvećanu socijalnu pomoć, a ne onoliko koliko su mi davali. Ja sam tad jednostavno...jednostavno više nisam mogla. Ispričala sam na pravoj adresi što se događa i sve je riješeno u roku od tjedan dana.
Jako žalosno je to što se dogodilo s Centrom. Nisu mi pomogli koliko su mogli i trebali. Pisala sam i ministrici, dugačka pisma i sve objasnila što se dogodilo. Rekla sam im da neću biti mirna dok netko ne dobije otkaz. To je sramota, sramota što se dogodilo.
Pomogli su mi samo neki ljudi s kojima sam se čula, ali osim njih, nitko drugi. Nitko nije mogao shvatiti zašto sam ja ušla u odnos s njim, i zašto nisam pobjegla. Meni nitko ne vjeruje kad im kažem da nisam mogla pobjeći. Kad nekome to pričam, njima je to sve smiješno. I pitaju se kako nisam pobjegla, a ja jednostavno ne znam...znam samo da nisam mogla...nisam imala snage ni hrabrosti.
Često sam o tome svemu što se dogodilo razmišljala. I dalje se uzrujam dok o tome pričam, počnem mucati i nepovezano pričati. Najgore je bilo nekako nakon što sam pobjegla, tada nisam mogla ni spavati. I onda sam samu sebe pokušala uvjeriti da više o tome ne trema razmišljati. To je bilo i prošlo. I sad se nekad toga sjetim, ali sve manje,i sve rjeđe. Prošle su godine i sve manje mi se te slike vrte po glavi. Pomažu mi i tablete koje pijem, antidepresivi, tablete za smirenje i spavanje.
Ne volim pričati o tome...o tom iskustvu. Ne volim terapiju u onom krugu ljudi koji svi sjede i gledaju vas dok pričate svoju priču. Ne želim njima svima pričati svoju priču, jer mislim da će mi se smijati, da mi neće vjerovati. Znate kakvi su ljudi.
Liječenje, psihijatrijsko, ono klasično u kojem ti liječnici daju lijekove i kažu, budu tu, spavaj i miran budi, nije rješenje. Prošla sam razna testiranja i vještačenja koja su pokazala da sam sposobna brinuti se sama za sebe, i da se nekako s ovim moram nositi. Bez ičije pomoći. No ono što me na tom putu posebno čini zadovoljnom i zbog čega još imam snage je to što znam da iako me iskorištavao i htio uništiti, ipak nije uspio.
Ja sam uništila njega.
