Life
413 prikaza

Jedina istinska podjela je ona na gubitnike i pobjednike

1/13
Professor Bop/Flickr/CC BY-NC-ND 2.0
FELJTON Ove godine, u rujnu, navršava se sto godina od rođenja Kurta Vonneguta, američkog pisca koji je ostavio dubok trag i kojega je vrlo teško jednoznačno odrediti

Ove godine, u rujnu, navršava se sto godina od rođenja Kurta Vonneguta, američkog pisca kojega je vrlo teško jednoznačno odrediti. Smještan mimo svoje volje u nišu znanstvenofantastične proze, oko čega se koplja lome i danas, ovaj pisac je ostao prepoznatljiv prije svega po svom crnom humoru koji se graničio s apsurdom, kao i po svom antiratnom, ekološkom i socijalnom angažmanu, što je pomalo atipično za pisce koji dolaze iz SAD-a. "Klasificirali su me kao znanstvenofantastičnog pisca samo zato što sam pisao o Schenectadyju u državi New York. Moja je prva knjiga, 'Mehanički pijanino', bila o Schenectadyju. U Schenectadyju postoje samo velike tvornice i ništa više. I ja i svi ljudi koje sam tamo poznavao bili smo inženjeri, fizičari, kemičari i matematičari. I kad sam pisao o Općoj električnoj kompaniji i Schenectadyju, to je kritičarima koji o tome nisu imali pojma izgledalo kao znanstvena fantastika", kaže Vonnegut u svojoj autobiografiji "Čovjek bez zemlje". Vonnegut je rođen 1922. godine u Indianapolisu, u obitelji njemačkih doseljenika. Autor je 14 romana, od kojih je, koliko mi je poznato, njih osam prevedeno na hrvatski. Njegove knjige prevode se i danas, petnaestak godina nakon autorove smrti. Zagrebačka naklada je u posljednjih nekoliko godina objavila četiri romana Kurta Vonneguta: "Klaonica 5", "Bog vas blagoslovio, gospodine Rosewater", "Sirene Titana" i "Doručak šampiona".

 | Author: Copyright: Edie Vonnegut/CC BY-SA 4.0 Vonnegut sa suprugom Jane i djecom; Mark, Edith Nanette 1955. godine Copyright: Edie Vonnegut/CC BY-SA 4.0

Vonnegutov opus usko je povezan s njegovom biografijom. Zagrebački VBZ je 2006. godine objavio Vonnegutovu biografiju "Čovjek bez zemlje", napisanu gotovo na identičan način kao i njegovi romani. U SAD-u je ova knjiga objavljena 2005., dvije godine prije autorove smrti. U toj atipičnoj autobiografiji Vonnegut se ponajviše bavi književnim temama koje su ga zaokupljale, a o kojima je najčešće pisao iz vlastitog iskustva. Dobar primjer toga je njegova tehnička naobrazba. Vonnegut je po zanimanju bio inženjer kemije, a u sklopu školovanja studirao je i strojarstvo. Studij strojarstva prekinuo je tijekom Drugog svjetskog rata, 1943. godine, kad se prijavio u američku vojsku te je godinu dana kasnije upućen na europsko ratište. Njegova tehnička naobrazba pogotovo dolazi do izražaja u njegovu debitantskom romanu "Mehanički pijanino", koji je objavljen 1952. godine. Radi se o distopijskom djelu nastalom pod utjecajem Georgea Orwella i Aldousa Huxleya, što Vonnegut nikad nije krio. Vonnegutova distopija zasniva se na tehnološki visokorazvijenom društvu u kojemu je ljudska radna snaga sve manje potrebna. "Ja mislim da romani koji izostavljaju tehnologiju prikazuju život jednako površno i loše kao i viktorijanski romani koji su izostavljali seks", kaže Vonnegut u svojoj autobiografiji. "Kritičari misle da netko ne može biti ozbiljan umjetnik i istodobno imati tehničko obrazovanje, koje ja, evo, imam." On, također, vlastito smještanje u odvojak ZF literature duhovito povezuje sa svojom tehničkom naobrazbom: "Znam da se na engleskim fakultetskim odsjecima, a da toga vjerojatno nisu ni svjesni, užasavaju tehnoloških i znanstvenih odsjeka. I taj se strah, pretpostavljam, prenio i na kritičare. (...) Postao sam pisac znanstvene fantastike kad je jednom netko zaključio da sam ja zapravo pisac znanstvene fantastike. Nisam želio biti označen kao takav, pa sam razmišljao o tome čime sam ih uvrijedio da me ne mogu doživjeti kao ozbiljnog pisca. Zaključio sam da je to zbog toga što pišem o tehnologiji, a ponajbolji američki pisci ne znaju ništa o tehnologiji."

 | Author: Cea +/Flickr/CC BY 2.0 Cea +/Flickr/CC BY 2.0

Još jedna vrlo važna tema koju Vonnegut tematizira u svojim djelima je religija. U svom kultnom romanu "Kolijevka za macu", izvorno objavljenom 1963. godine, Vonnegut je "izmislio" novu religiju, bokokonizam, što mu je poslužilo da s ironičnom distancom progovori o ovom fenomenu. Bez obzira na to što je bio ateist i što je bio u neprestanom sukobu s institucionalnim autoritetima, smatrao je Isusa Krista jednim od najvažnijih ličnosti u povijesti čovječanstva, bez obzira na to je li postojao ili ne. Smatrao je sebe humanistom, što po njemu znači da se "pokušao ponašati pristojno bez ikakvih očekivanja nagrada ili kazni nakon svoje smrti". Po njemu, upravo su novozavjetna evanđelja prvi put u povijesti čovječanstva stavila humanizam ispred terora i nasilja. Bio je jedno vrijeme počasni predsjednik Američkog humanističkog udruženja. Na toj funkciji je naslijedio, nakon njegove smrti, Isaca Asimova, jednog od najvećih ZF pisaca. "Što humanisti misle o Isusu?", pita se Vonnegut. "Ako je ono što je govorio bilo dobro, a toliko toga što je rekao je apsolutno predivno, kakve ima veze je li bio Bog ili ne? Ali da Krist nije održao propovijed na gori, koja je čista poruka samilosti i milosrđa, ja ne bih želio biti ljudsko biće. Radije bih bio zvečarka." U jednom intervjuu koji je dao za Playboy izjavio je da su njegovi preci koji su došli iz Njemačke u SAD bili ateisti. Međutim, nije prezirao ljude koji traže utjehu u religiju, dok je onu Marxovu maksimu o religiji kao "opijumu za narod" objašnjavao na svoj način, kao nešto pozitivno, kao jedinu preostalu utjehu širokim i obespravljenim slojevima stanovništva. U jednom svom drugom autobiografskom djelu, "Cvjetnica", nazvao je sebe "agnostikom koji obožava Krista". Međutim, bez obzira na ovo, imao je jaku potrebu naglašavati kako nije kršćanin. Ovi mali paradoksi tipični su i za njegovo književno djelo, za jednu nevjerojatnu intelektualnu i humanističku širinu kakvu je posjedovao, bez obzira na to što nije imao neko naročito visoko mišljenje o ljudima. "Albert Einstein i Mark Twain su odustali od ljudske rase na kraju života, premda Twain nije doživio ni Prvi svjetski rat", piše Vonnegut u svojoj autobiografiji. (Ove retke ispisuje 2004. godine, kad je imao 82 godine.) "Danas je rat vrsta televizijske zabave, a ono što je učinilo Prvi svjetski rat toliko zabavnim su dva američka izuma, bodljikava žica i mitraljez. Šrapnel je izmislio Englez koji se preživao Shrapnel. Zar vam ne bi bilo drago da i po vama nešto nazovu? Kao i moji časni prethodnici Einstein i Twain, i ja sad odustajem od ljudi. Ja sam veteran iz Drugog svjetskog rata i moram reći da ovo nije prvi put da se predajem pred nemilosrdnom ratnom mašinom. (...) Naš je predsjednik kršćanin? (George W. Bush, op.a.) Pa i Adolf Hitler je bio. Što da kažemo mladim ljudima, sad kad su te psihopatske ličnosti, osobe bez savjesti i srama i samilosti preuzele sav novac iz riznica naše vlade i iz naših korporacija?" Ta stalna militarizacija američkog društva stoji naspram Isusove propovijedi na gori. U vrijeme Reaganove administracije, piše Vonnegut, sve ono što je po svojim humanističkim načelima podsjećalo na propovijed na gori proglašavano je socijalističkim ili komunističkim, a samim tim i antiameričkim, iako su se i Reagan i Bush licemjerno pozivali na kršćanstvo.

 | Author: PROMO PROMO

Vonnegut je po svojim političkim uvjerenjima bio podjednako veliki protivnik američkog liberalizma i konzervatizma, jedine dvije realne opcije u američkom društvu. On je tu podjelu na demokrate i republikance smatrao licemjernom. Smatrao je da je jedina istinska podjela ona na "gubitnike i pobjednike", koja je rezultat američkog "socijalnog darvinizma", društva izgrađenog po mjeri "najsposobnijih", koji svoje siromašne članove lakonski stigmatiziraju zbog svoje "nesposobnosti", zbog čega "zaslužuju" svoju sudbinu i marginaliziranost u društvu. Kao jedinu alternativu vidio je u socijalizmu, odnosno u nadogradnji američkog sustava elementima uzetim iz socijalizma i komunizma. Međutim, nije vjerovao ni u socijalizam, čije je vođe smatrao idealistima koji su izgubili vezu s realnim svijetom. Navodi u svojoj autobiografiji primjer socijalista Powersa Hapgooda iz Indianopolisa, svog dobrog poznanika: "On je bio tipičan idealist. Socijalizam je idealističan. (...) Hapgoodova obitelj je posjedovala uspješnu tvornicu konzervi u Indianapolisu i kad ju je Powres Hapgood naslijedio, predao ju je zaposlenicima, koji su je zatim upropastili". Sličan scenarij se odvija i u njegovu romanu "Mehanički pijanino", u kojem trojica vrhunskih inženjera, nakon Trećeg svjetskog rata, nastoje srušiti visokotehnološko društvo koje su cijeli život stvarali, dižući revoluciju koja završava u sveopćoj destrukciji, gdje Vonnegut otvoreno aludira na ludizam, anarhistički pokret koji se pojavio u Velikoj Britaniji na početku Prve industrijske revolucije. "Prije mnogo godina bio sam tako naivan da sam još mislio da je moguće da postanemo humana i razumna Amerika o kakvoj je toliko ljudi iz moje generacije sanjalo. Sanjali smo o takvoj Americi tijekom Velike depresije, kad nije bilo posla. A onda smo se borili i umirali za taj san u Drugom svjetskom ratu, kad nije bilo mira. Ali sad znam da nema nikakve šanse da Amerika postane humana i razumna. Zato što nas moć kvari, a apsolutna nas moć kvari apsolutno." On također piše o dehumanizaciji američkih vojnika, što je izravna posljedica njihova lošeg socijalnog statusa. U "Mehaničkom pijaninu", gdje ljudi više nisu potrebni kao radna snaga, u distopijskom društvu u kojemu tehnološki obrazovani čine vladajuću elitu, postoje samo dvije kaste: "Prljavci i smrdljivci", lumpenproletarijat kojim vlada upravlja preko organiziranja besmislenih javnih radova i "Armija".

 | Author: PROMO PROMO

Iako je napisao 14 romana, kvalitetno poprilično ujednačenih, govorim to na osnovu devet romana ovog autora koje sam dosad pročitao, Vonnegut je ponajviše ostao upamćen po svojim romanima "Kolijevka za macu" i "Klaonica pet ili Dječji križarski pohod". Ja bih tu još izdvojio dva romana: "Mehanički pijanino" i "Zatvorsku ptičicu". U tom opusu donekle se izdvaja "Mehanički pijanino", u kojemu još nisu došli do izražaja određeni elementi koji su obilježili Vonnegutovo kasnije stvaralaštvo, poput jedinstvenog humora o kojemu su pisali brojni kritičari, te neki likovi koji se pojavljuju u više njegovih djela, poput ZF pisca Kligora Trouta, skribomana koji je napisao 87 romana, te njegova velikog obožavatelja, Eliota Rosewatera, koji je ujedno i glavni lik romana "Bog vam dao, gospodine Rosewater". Na koji način opisati Vonnegutov humor? Radi se o nekoj vrsti apsurdnog, ludističkog humora koji se naslanja na Marka Twaina i irskog satiričara Jonathana Swifta. Britanski ZF pisac Douglas Adams naveo je Vonneguta kao pisca koji je bitno utjecao na njegov književni stil, prvenstveno na roman "Vodič kroz galaksiju za autostopere".

 | Author: PROMO PROMO

Od književnih utjecaja, Vonnegut je najčešće navodio trojicu pisaca: Georgea Orwella, Marka Twaina i Swifta. Utjecaj Georgea Orwella najvidljiviji je u romanu "Mehanički pijanino", dok se Twainow i Swiftov utjecaj ponajviše ogleda u specifičnom Vonnegutovu humoru te po pesimizmu, kad je riječ o Twainu, bez obzira na crnohumorni ton u njihovim djelima, odnosno o "odustajanju od ljudi", što je ponajviše došlo do izražaja u Twainovu romanu "Tajanstveni stranac", kojega Vonnegut spominje kao svoju omiljenu lektiru. Radi se o romanu koji je prvi put objavljen 1916. godine, šest godina nakon Twainove smrti. Pesimizam i očaj, netipični za ovog autora, naveli su neke kritičare da čak posumnjaju da je on uopće autor ovog djela, dok su drugi, koji nisu dovodili u pitanje Twainovo autorstvo, navodili da je on ovaj roman napisao nakon niza osobnih tragedija i da taj pesimizam potječe od tuda. Po svojoj atmosferi, "Tajanstvenog stranca", koji je prvi put preveden na hrvatski 2003. godine u Širokom Brijegu, u prijevodu Bugojanca Ivice Strujića, možemo slobodno staviti uz bok najmračnijim stranicama američke književnosti 19. stoljeća, primjerice onima koje su ispisali Edgar Allan Poe i Nathaniel Hawthorne. Isti je slučaj i s većinom Vonnegutovih romana, bez obzira na njegov neponovljivi humor.

 | Author: PROMO PROMO

Vonnegutova "Kolijevka za macu" doživljavana je isključivo kao ZF roman. U bivšoj Jugoslaviji isključivo je objavljivana u edicijama specijaliziranim za ZF literaturu. Međutim, o tome bi se dalo diskutirati, uzimajući u obzir kasnija Vonnegutova djela. Radi se o urnebesnoj satiri koja govori o znanstveniku Felixu Hoenikkeru, "ocu američke atomske bombe" i "dobitniku Nobelove nagrade za fiziku", izumitelju "leda-devet", koji se topi na višim temperaturama i koji u kontaktu s vodom sve pretvara u led, što u konačnici dovodi do apokalipse. U tom romanu Vonnegut ironizira dosege znanosti koji s jedne strane vode napretku čovječanstva, a s druge njegovu uništenju. S tim je u tijesnoj vezi Hoenikkerova kompleksna ličnost. Radi se o osobi bez savjesti, koja je svjesna da njegovo otkriće može uništiti svijet, a koja tome ne pridaje nikakav značaj. Vonnegut je mnogo pisao o ovom fenomenu, vezano uz znanost i politiku. Za slične ljude koristi izraz "PL" (psihopatska ličnost), što je medicinski izraz za naoko normalne ljude koji nemaju savjesti. "PL-ovi djeluju potpuno normalno i potpuno su svjesni patnji koje njihovi postupci mogu prouzročiti drugim ljudima, ali nije ih briga. Ne može ih biti briga jer su ludi. Nemaju sve daske na broju. (...) Toliko njih, PL-ova bez srca, drži značajne poslove u našoj federalnoj vladi, kao da su oni vođe, a ne bolesnici. Oni su preuzeli kontrolu. (...) Oni će vam svaki dan nešto odlučiti, a zatim i učiniti jer se ne boje. Za razliku od normalnih ljudi, nikad nisu ispunjeni sumnjama, jednostavno zato što ih boli kurac što će se dogoditi poslije", piše Vonnegut u svojoj autobiografiji.

 | Author: PROMO PROMO

Vonnegut je, bez obzira na sve, ostao najpoznatiji po svom antiratnom romanu "Klaonica pet ili Dječji križarski pohod", koji je objavljen 1969. godine, kojim se Vonnegut proslavio, pri čemu je vrlo važnu ulogu odigrao tajming njegova objavljivanja, kad je u američkom društvu prevladavalo antiratno raspoloženje, kao izravna posljedica Vijetnamskog rata. Roman je nastao na osnovu autobiografskih detalja, jer je Vonnegut 1944. godine prebačen u Europu, gdje je sudjelovao u bitki kraj Bulgea, jednoj od posljednjih velikih bitaka u Drugom svjetskom ratu koja se odvijala na Ardenima. Tu je zarobljen, pa potom interniran u Dresden, gdje je svjedočio razaranju grada, kad je u jednoj noći poginulo 135.000 ljudi, nakon što je britansko ratno zrakoplovstvo u veljači 1945. godine do temelja razorilo taj grad koji je bio poznat kao arhitektonski biser, a koji Billy Pilgrim, prostodušni glavni lik "Klaonice pet", opisuje kao sliku nepomućenog "raja iz udžbenika za vjeronauk". Pored "Klaonice pet", Vonnegut je u još jednom svom romanu progovorio o svojim iskustvima iz Drugog svjetskog rata. Radi se o romanu "Zatvorska ptičica", u kojemu tematizira nacističke koncentracijske logore. I taj roman napisan je na sličan način kao i "Klaonica pet", kao žestoki antiratni pamflet, i to na jedan poseban način, koji na najbolji način opisuje jedna scena iz "Klaonice pet", koja može poslužiti kao svojevrsni manifest o antiratnoj literaturi, čime ću završiti svoj tekst o ovom piscu: "Pretvarat ćeš se da ste bili muškarci, a ne djeca, i u filmovima će vas igrati Frank Sinatra i John Wayne ili neki drugi glamurozni, prljavi starac koji obožava rat. I rat će izgledati sasvim krasno, pa ćemo ih imati još puno. A u njima će se boriti djeca kao što su ona gore. (...) Mary, rekao sam, mislim da ova knjiga nikad neće biti dovršena. Napisao sam dosad barem pet tisuća stranica, i sve ih bacio. Ali ako je ikad dovršim, dajem ti časnu riječ: u njoj neće biti uloge za Franka Sinatru ili Johna Waynea".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.