Gostujući kod Joea Rogana, američki pisac Chuck Palahniuk objašnjava kako je uopće došla potreba da napiše “Klub boraca” (1996). Nedostajao je, prema njegovim riječima, društveni model za muškarce u književnosti. Oblici sestrinstva, udruživanja i avanture bili su prisutni u književnosti namijenjenoj ženama, no izvan “Društva mrtvih pjesnika”, za muške je čitatelje prostor zjapio prazan. Tu se kao i obično pozvao na jednog od svojih gurua, Jordana Petersona, koji ističe važnost grube igre, ali i na našu potrebu za drugim očevima (bili oni treneri, nastavnici ili netko iz šire obitelji). U srednjim tridesetima, bez izdavača koji bi objavio prvijenac “Invisible Monsters”, Palahniuk počinje pisati “Klub boraca”. Izlazi prvo kao priča u grupnoj zbirci “Pursuit of Happiness”, gdje se polagano slaže budući kostur romana. Izdavač ga ovaj put ne odbija. Konzervativna i ugledna izdavačka kuća Norton uložila je 6000, a zaradila je 25.000 dolara jer nakon niti tri godine pisac potpisuje ugovor sa studijom 20th Century Fox, film preuzima David Fincher i ostalo je povijest.
Premijeru na Mostri 1999. gledatelji su ispratili zvižducima. Fincherovo nimalo pahuljasto propitivanje društva koje će učiniti sve za malo komocije naišlo je na mlak odjek publike i kritike. Kultni status počinje se stvarati prelaskom filma na DVD. Pritom treba imati na umu da su te godine u distribuciji filmovi poput “Vrtloga života”, “Matrixa”, “Šestog čula”, “Magnolije”, kao i ekscentrični “eXistenZ”, mikrobudžetni “Projekt: Vještica iz Blaira”, “Oči širom zatvorene”, “Dečki nikad ne plaču” i dr. U igri su, dakle, Sam Mendes, bivša braća Wachowski, M. Night Shyamalan, P. T. Anderson, David Cronenberg i Stanley Kubrick. Jaku godinu začinjava film koji se svojim anarhističkim i nihilističkim premisama opire establišmentu, a gle čuda, nastaje pod krovom jednog velikog holivudskog studija. Teatar masovnog uništenja kojeg Marla (Helena Bonham Carter) i pripovjedač (Edward Norton) gledaju s krova jednog nebodera ni nakon više od 20 godina nije izblijedio. Tehno distopija, život na nekoliko skrolova i klikova, brisanje individualizma, kritičko mišljenje koje je sve opasnije (barem sudeći prema kolumnama u New York Timesu) i sveprisutna pasivna agresija dovode do stanja tempirane bombe. Kako bi rekao pripovjedačev alter ego, Tyler Durden (Brad Pitt): “Stvari koje posjeduješ na kraju te posjeduju”. Nakon žanrovske transgresije iz knjige u film, Palahniuk ne želi priču završiti. I time sve ono o čemu govori kad govori o cenzuri i autocenzuri u književnosti pada u vodu.
Prebacivši se na teren stripa od 2015. do 2016., Dark Horse Comics izdaje deset albuma stripa “Fight Club 2”, a onda 12 albuma stripa “Fight Club 3”. Crteže radi Cameron Stewart, naslovnice i poglavlja crta David Mack, a boji Dave Stewart. Bez obzira na tim iz snova, rezultat je više nego poražavajući jer ne samo da se Palahniuk ne suzdržava načeti bilo koju temu koja mu padne na pamet u relativno kratkom formatu, nego se ne drži vlastitog načela – mamljenja čitatelja u priču koja će ga duboko uzrujati. Umjesto njegove zagovarane umjetnosti koja propituje, dobili smo zbrčkane table, loše i rijetke dijaloge, puste i prazne referencije te kritiku društva koja se izgubila u posvemašnjim tematskim skokovima i suludim zapletima.
Za početak, pripovjedač u “Fight Club 2: The Tranquility Gambit” poraženi je i natabletirani Sebastian. U jeku opioidne krize tema bi još i legla da nije začinjena Marlinim bračnim nezadovoljstvom, koje se sažima u replici da joj je dojadilo farbati se i biti na dijeti. Kako originalno. Sebastian ne spava, Marla želi oživiti Tylera jer je s njim bio bolji orgazam, a tu je i njihov sin, kojeg će vragolasti Tyler, nakon što Marla počne podvaljivati aspirin u Sebastianove koktele, pokušati ubiti u požaru. Ne, ovo nije akcić iz osamdesetih u kojem glumi Arnie, ovo je i dalje ozbiljna kritika kapitalističkog društva. Kriza obiteljskog života tako postaje izgovor da se stari projekt urbanog terorizma, “Project Mayhem”, preimenuje u “Rize or Die” i da se spasi što se spasiti da. Motivski paralelizmi s knjigom i filmom su očiti, kao i pokušaj guranja apsolutno svega mogućeg u stripovski zaplet. Čudna metazapetljancija kulminaciju doživljava razbijanjem četvrtog zida, kad se i sam pisac pojavljuje unutar korica, a kraj je, unatoč psihijatrijskim seansama protagonista, eksplozivan.
Kad ste pomislili da ne znate o čemu se tu zapravo radi jer je na momente uistinu teško pratiti sav taj nered, kao melem za dušu dolazi “Fight Club 3”, gdje nakon bračne krize slijedi Marlina trudnoća. Nestabilna, komplicirana, ranjiva Marla nastavlja se stereotipno sunovraćati. Pripovjedač je Balthazar, Tyler odjednom postaje zaštitnički nastrojen, a “Rize or Die” ponovno mijenja ime te postaje “Die Off”. Površno su načete sve boljke 21. stoljeća, od estetske kirurgije i blijede kritike buržoazije, a virus koji prijeti čovječanstvu spolno je prenosiv. Kaleidoskopska katastrofa čije poglavlje najavljuje novi list u kalendaru ponovno sina stavlja u središte onoga koji nestaje. Dijaloga gotovo i nema, na čitatelju je dešifriranje svih metapodzapleta. Ne štedi se nikog. Neselektivno upiranje prstom i sveopći kaos u tablama umara i najupornijeg. S tehničke strane, Mackove naslovnice poglavlja duhovito ironiziraju svijet moderne umjetnosti, od “Američke gotike” Granta Wooda do aukcijskih kuća, gdje se uz slike prodaju ukiseljena jaja. Cameron Stewart vizualno ne oblikuje pamtljive junake. Marla je suviše obična, generička ljepotica kose do ramena, Sebastian je tipizirano crn i jedva pamtljiv, dok je Tyler plavušan oštrih crta lica. Table su relativno pravilno raspoređene, bez uzbuđenja. Tu i tamo zaiskri neko kreativno vizualno rješenje poput odjevnih predmeta ili premještanja tabli kad je u tijeku tučnjava, no ono se gubi u nekoherentnosti i nepročišćenosti pripovijedanja. Palahniukova iskra kao da je ugasla u tvrdoglavoj želji bilo da oživi staru slavu, bilo da zavrti još koju rundu sa svojim junacima.
“Klub boraca” zadnjih je godinu dana često na raznim televizijskim kanalima – od nacionalne kuće do TV 1000. Nasilni mačo porno, kako ga je okarakterizirao slavni Roger Ebert davši mu dvije zvjezdice, ni u vremenu silnog tapšanja i umanjenica, nije izgubio na relevantnosti. Nasilje je tu metafora unutrašnjeg muškog svijeta i silne energije koja, sviđalo se to nekom ili ne, stalnim utišavanjem može biti itekako okrutna i destruktivna. Konzumerizam i umiranje čovjeka u čovjeku nisu tek jučerašnje vijesti. “Naša velika depresija naši su životi”, reći će Tyler. U silnom isticanju te teze u stripovima Palahniuk je postao baš poput svojeg filmskog pripovjedača na početku – jeftin, masovni glasnik ideologijskog i identitetskog džumbusa. Ipak treba znati stati kad je najbolje.
