Life
862 prikaza

Jergović: Mačka - zvijer koja je odbila nalikovati na ljude

1/4
PROMO
Knjiga 'Mačka iznutra' nije karakteristična Burroughsova knjiga. Više je to dnevnik o mačkama, ili možda i kasna i zrela autobiografija o mački, pisana smirenom i utišanom dijarističkom gestom

Debela nezgrapna žena u televizijskom dokumentarcu o Bigfootu, imaginarnoj, u ljudskoj mašti trajno naseljenoj spodobi, čudovištu poput onog u jezeru Loch Ness, ili poput čudovišta iz naše balkanske, odavno već zamrle imaginacije, na novinarsko pitanje što bi trebalo učiniti s tim stvorenjima, ako kojim slučajem postoje, gnjevno odgovara: "Ubiti ih! Mogla bi ozlijediti nekoga." Pisac bilježi njezin iskaz, zapisuje ga u svoju bilježnicu, ne krijući prijezir prema toj ženi ("debela nezgrapna ženetina koja ima više od stotinu kilograma"… "Nema ni trunke sumnje u izrazu nemilosrdnosti koji prelazi njezinim ružnim licem"…), a ja, dok ga čitam u knjizi "Mačka iznutra", pomišljam kako ne bih volio biti ni Bigfoot, a bogme ni debela nezgrapna žena na koju se namjerio William S. Burroughs.

Bigfoot ne bih volio biti zbog istih razloga zbog kojih ne bih volio biti mačka, pas ni hrčak, a onda ni čovjek koji je jasno i nedvosmisleno markiran kao manjinac ili kao drukčiji, znači Židov, Srbin u Hrvatskoj, Hrvat u Bosni, Albanac u Srbiji, crnac izvan Afrike, musliman na Zapadu, jer tu oko mene u svakom trenutku postoji debela nezgrapna žena koja će sasvim slobodno, s punim uvjerenjem izgovoriti: "Ubiti ih! Mogli bi ozlijediti nekoga." I postoje mladići spremni na akciju, patrioti i zaštitnici zajednice, koji će zatući, ili barem potjerati mačku, psa, hrčka, Židova, Albanca i crnca. Tako, naime, funkcionira zajednica. A žena koju opisuje William S. Burroughs - koja se, da ne bude nesporazuma, često pojavljuje i u muškom obličju - možda je i najzastupljenija figura zajednice. Sjećate li se, u vrijeme rata u Bosni, žena u crnini, tobožnjih ili stvarnih ratnih udovica, koje bi blokirale prolaz konvoja humanitarne pomoći koji su išli prema zaštićenim zonama, i onda im humanitarci i unproforci ne bi mogli ništa? Upravo o njima Burroughs piše, opisujući debelu nezgrapnu ženu koja bi ubila Bigfoota, premda Bigfoot niti ne postoji.

 

 | Author: PROMO PROMO

Ali William S. Burroughs postoji. Zbog njega ja nikako ne bih volio biti ta žena. Jer bi uvijek postojala ta opasnost da se nekim slučajem zateknem u njegovoj blizini. A Burroughs je često bio vrlo nasilan čovjek, dugogodišnji narkoman, koji je isprobao sve droge svoje epohe - i zapravo mu je svaka prijala - veći dio života iz hobija se bavio streljaštvom, tako da je jednom, drogiran, izigravao Wilhelma Tella, postavio je tadašnjoj supruzi jabuku na glavu, izvukao kolt i upucao je posred čela. Tako je ostao udovac. Ovaj događaj postao je opće mjesto popkulture, tako da su ga ljudi već odavno počeli doživljavati kao svojevrsnu fikcionalnu činjenicu, kao nešto što se zbilo izvan stvarnosti. Ali nije tako. Burroughs je doista bio ubojica, i bio je među zanimljivijim i markantnijim piscima dvadesetog stoljeća. Jedan od onih koji će izvršiti stanoviti utjecaj i na one koji ih zapravo nisu čitali. Burroughs je kreirao svijest pod utjecajem narkotika, koja ispisuje tekstove njegovih romana. On nije, kako se vjeruje, svoje romane pisao pod utjecajem narkotika. Takvo je pisanje mit. Ali ubojstvo žene nije mit. A to je razlog što se ne bih volio naći u njegovoj blizini nakon što sam rekao da bi Bigfoota trebalo ubiti, e da ne ozlijedi nekoga.

Knjiga "Mačka iznutra" nije karakteristična Burroughsova knjiga. Više je to dnevnik o mačkama, ili možda i kasna i zrela autobiografija o mački, pisana smirenom i utišanom dijarističkom gestom. Takve su knjige u zadnje vrijeme u trendu. Svi pišu dnevnike, svi pišu o nekoj svojoj stvarnosti. Elegantno, ljupko i dopadljivo. Burroughs je ovu knjigu pisao prije već četrdesetak godina, a ljubak i dopadljiv, srećom, nije bio. U nas "Mačka iznutra" izlazi u prijevodu, s bilješkama i pogovorom Voje Šindolića, u Bodoniju, još jednoj izdavačkoj kući Seida i Sibile Serdarević, koja je počela s izdavanjem nekih vrlo lijepih, dobro sačinjenih i dizajniranih knjiga. Bilješka o Bigfootu zapravo vrlo precizno sažima Burroughsovu ideju o mački i o drugome. Premda Bigfoot ne postoji, kao što svijetom u zbilji ne tumara nijedna od onih spodoba iz narodne mašte, pisac osjeti golemi gnjev i prijezir prema ženi koja bi ih ubijala. Najprije zato što pisac, kao ni čitatelj, po prirodi stvari ne osjeća potrebu da brani samo ono što u zbilji živi nego, katkad i mnogo više, ono što živi samo u imaginaciji. A onda i zato što on zna da je taj nesretni Bigfoot u očima tog bešćutnog svijeta, nad kojim se "debela nezgrapna ženetina" nadvija kao njegova zaštitnica, ustvari isto što i mačka ili Židov. Mačku treba odnijeti kod veterinara i uspavati jer bi mogla ogrepsti, mogla bi oči iskopati vašem tek rođenom djetetu, vjeruju sve te zaštitnice i zaštitnici našeg svijeta. Otud hajka na pse tobože opasnih rasa, otud trovanje pasa po parkovima, progon mačaka, sumnjičenje migranata. Ali otud i vrlo rašireno, prostačko i agresivno uvjerenje, kojem svjedočimo kad god se tu negdje dogodi neko ubojstvo, da luđaci, psihijatrijski bolesnici i drukčiji ljudi ubijaju žene, djecu, starce, ljude. Istina je, međutim, da mačka neće ogrebati dijete u bešici, a da će ženu, dijete, starca i čovjeka mnogo, mnogo češće ubiti netko savršeno normalan i po svemu vama sličan. Luđaci ne ubijaju druge. Katkad ubiju sebe. Psi ne grizu ljude. Psećim čeljustima grizu njihovi poremećeni gospodari. Njihovi poremećeni ljudi.

 | Author: Chuck Patch/Flickr/CC BY-SA 2.0 Chuck Patch/Flickr/CC BY-SA 2.0

Burroughs u ovoj dobro napisanoj i zanimljivoj knjizi pristaje na podjelu čovječanstva na - kako bi to u Beogradu kazali - mačkare i kučkare, a sam se, bez ostatka, određuje kao mačkar. To mi se, recimo, ne sviđa. Tu imam s Burroughsom ozbiljan problem. Nisam živio u svijetu u kojemu mačke i psi funkcioniraju kao opozicije i antipodi. Ali je zanimljivo kako, s istinskom grožnjom, da ne kažem i mržnjom, Burroughs piše o psima: "Što se to toliko strašno ružno i pogrešno dogodilo domaćim psima? Čovjek je taj koji je oblikovao karakter domaćeg psa na svoju sliku i priliku, i to na najgori mogući način… pravedan koliko i rulja spremna na linčovanje, servilan i podmukao, prezasićen najogavnijim odlikama… jedna od njih je i da jedu vlastiti drek… i koja se to druga životinja privija uz vašu nogu i želi je poševiti? Pseće prisvajanje prava na našu sklonost i ljubav zaudara na isforsiranu i varljivu melodramatičnost." Burroughs je, naravno, u pravu. Svaka riječ koju je tu izrekao o psima, u osnovi je vrlo precizna i istinita. Kao što je istina i to da pas, za razliku od mačke, sliči čovjeku. Ali zar ne vrijedi imati srca za tu pasju tragediju? Prijezir prema ljudima ima smisla, premda nipošto nije ni naročito uzvišen ni moralno ispravan, ali prijezir prema psima, zato što ljudima sliče, besmislen je i nekako nedostojan. Nije li pas tu pomalo onaj Bigfoot, a pisac debela nezgrapna žena, koja je prezrela Bigfoota, jer joj je Bigfoot sličan?

 | Author: Chuck Patch/Flickr/CC BY-SA 2.0 Chuck Patch/Flickr/CC BY-SA 2.0

No psi su ovdje epizodisti. Burroughs se bavi mačkama, bilježi njihove karaktere, reakcije i postupke. Divi se mačkama, a onda na trenutke, pomalo pseći, pokušava im sličiti. Greška koju pritom čini zapravo je vrlo svojstvena vlasnicima mačaka, njihovim ljudima, nama koji smo se s mačkama družili. On u njihovim postupcima krivo detektira ljudske nakane i reakcije. Vlastitu racionalnost i osjećaje nastoji preslikati na njih. Valjda to ljudima olakšava komunikaciju s mačkama. Istina je, međutim, da u njihovom postupanju nema ničega racionalnog. Mačje emocije razlikuju se od naših emocija. (Ali postoje! Bez ikakve sumnje mačje emocije postoje.) Mačji svijet nije ni nalik na naš svijet. Za razliku od pasa, koji su domaće, pripitomljene, ljudskoj zajednici bliske životinje, mačka je divlja životinja na način lava, leoparda, tigra. Samo što za razliku od lava, leoparda i tigra neće svom čovjeku odgristi glavu. Ona to neće učiniti ne zato što to nije u stanju nego zato što je čovjek, takav kakav jest, pojava iz njezine intimne divljine. Ali pojava koja joj nipošto nije nadređena. U pasjem panteonu Bog ima miris i lice njegova čovjeka. U mačjem panteonu nema čovjeka. Svaka mačka sebe ima za Boga. Zato mačka čovjeka može utješiti: zagledan u njezinog Boga, čovjek je na čas kao pred Kristom. Ali mačka, kao ni pas, nije ateist. U mačjem i psećem svijetu smrt ne postoji.

Pročitajte knjigu "Mačka iznutra" Williama S. Burroughsa. Bit ćete bolji čovjek, a Bog će vam se smilovati.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Hadži 17:46 20.Ožujak 2022.

    Hvala na preporuci, ali ja svaki put kada pročitam Jergovića postajem mrvicu bolji.