Jergović: Najskuplji bosanski film, snimljen za nikakve pare

Kad je 2002. “Ničija zemlja”, prvijenac sarajevskog filmskog redatelja Danisa Tanovića, osvojila Oscara, zagrebački je Jutarnji list izašao s lakonskim naslovom na naslovnici: “Oscar za Hrvatsku”. Taj neobičan zahvat u identitet jednoga filma opravdavan je činjenicom da su u njemu igrala dvojica do trojica hrvatskih glumaca: Filip Šovagović i Rene Bitorajac te Mustafa Nadarević. A na platnu se pojavio, ako me sjećanje ne vara, i Đuro Utješanović. Naravno da se ovo prisvajanje onoga što ni na koji način ne pripada Hrvatskoj i njezinoj kulturi - premda je, zasigurno, dram radosti oko filma i njegove nagrade pripao Šovagovićevoj i Bitorajčevoj obitelji, pošto je i djelo obilježeno zrnom njihova dara - nije ticalo samo jednih novina, premda su u to vrijeme upravo ove novine na svojim naslovnicama najautentičnije uspijevale izraziti naš narodni i malograđanski duh, nego je iza tog, po svemu sudeći jednokratnog čina Tanovićeve adaptacije, stajala jedna malo šira javnost, na čelu s njezinom kulturnom i celebrity elitom. Ali nakon toga ganutljivog izraza naklonosti prema komšiji i njegovu filmu, po Danisa Tanovića u Hrvatskoj je krenulo po zlu. I sve je dalje izgledalo kao u bajci o ružnoj i netalentiranoj sestri koja na svaki način mržnjom obasipa onu drugu, lijepu i darovitu, ali nekim obiteljskim čudom nepodnošljivo siromašnu, od roditelja skrajnutu, za Hollywood spremnu sestru. Ne samo da su svi Tanovićevi filmovi nakon “Ničije zemlje” dočekivani s neviđenom mrzovoljom zagrebačkih filmskih kritičara, nego se ubrzo i o tom Oscaru, pa još u Jutarnjem listu, počelo govoriti kao o nagradi koja je Tanoviću dodijeljena iz političko-humanitarnih razloga. Redatelj će postati omrznut u nas skoro kao Ivo Andrić, ali će se, evo dvadeset punih godina, praviti da to ne primjećuje. I tih će dvadeset godina učas proći, a sve u pokušajima da se nekoga našeg učini genijem, i da se nekome našem sredi ozbiljna neka nagrada. No bilo je uzalud. Ali ne zato što su Hrvati netalentirani za književnost i film, nego zato što od sređivanja na međunarodnom planu nema ništa. I uvijek se, brate, na pogrešnog i na pogrešnu tipuje. Svega je bilo u ovih dvadeset godina, žalosna je i puna srama i nelagode, povijest hrvatske suvremene kulture. U jednom su trenutku tako počeli komšinicama i komšijama i domovnice nuditi i dijeliti, ne bi li se pohrvatilo njihovo djelo. I u svemu tome učinjena je još jedna ozbiljna pogreška: čeznulo se na silu, pripovijedalo se u grču, slike su niz filmsko platno tekle u ritmu teških opstipacijskih tegoba, a na taj se način, dragi moji, priča ne može ispričati.