Life
7739 prikaza

Jergović: Najskuplji bosanski film, snimljen za nikakve pare

1/4
PROMO
Redatelj Danis Tanović tako je bogat da je bosanskohercegovačku i sarajevsku, a onda i južnoslavensku, tojest jugoslavensku kulturu častio ovakvim filmom

Kad je 2002. “Ničija zemlja”, prvijenac sarajevskog filmskog redatelja Danisa Tanovića, osvojila Oscara, zagrebački je Jutarnji list izašao s lakonskim naslovom na naslovnici: “Oscar za Hrvatsku”. Taj neobičan zahvat u identitet jednoga filma opravdavan je činjenicom da su u njemu igrala dvojica do trojica hrvatskih glumaca: Filip Šovagović i Rene Bitorajac te Mustafa Nadarević. A na platnu se pojavio, ako me sjećanje ne vara, i Đuro Utješanović. Naravno da se ovo prisvajanje onoga što ni na koji način ne pripada Hrvatskoj i njezinoj kulturi - premda je, zasigurno, dram radosti oko filma i njegove nagrade pripao Šovagovićevoj i Bitorajčevoj obitelji, pošto je i djelo obilježeno zrnom njihova dara - nije ticalo samo jednih novina, premda su u to vrijeme upravo ove novine na svojim naslovnicama najautentičnije uspijevale izraziti naš narodni i malograđanski duh, nego je iza tog, po svemu sudeći jednokratnog čina Tanovićeve adaptacije, stajala jedna malo šira javnost, na čelu s njezinom kulturnom i celebrity elitom. Ali nakon toga ganutljivog izraza naklonosti prema komšiji i njegovu filmu, po Danisa Tanovića u Hrvatskoj je krenulo po zlu. I sve je dalje izgledalo kao u bajci o ružnoj i netalentiranoj sestri koja na svaki način mržnjom obasipa onu drugu, lijepu i darovitu, ali nekim obiteljskim čudom nepodnošljivo siromašnu, od roditelja skrajnutu, za Hollywood spremnu sestru. Ne samo da su svi Tanovićevi filmovi nakon “Ničije zemlje” dočekivani s neviđenom mrzovoljom zagrebačkih filmskih kritičara, nego se ubrzo i o tom Oscaru, pa još u Jutarnjem listu, počelo govoriti kao o nagradi koja je Tanoviću dodijeljena iz političko-humanitarnih razloga. Redatelj će postati omrznut u nas skoro kao Ivo Andrić, ali će se, evo dvadeset punih godina, praviti da to ne primjećuje. I tih će dvadeset godina učas proći, a sve u pokušajima da se nekoga našeg učini genijem, i da se nekome našem sredi ozbiljna neka nagrada. No bilo je uzalud. Ali ne zato što su Hrvati netalentirani za književnost i film, nego zato što od sređivanja na međunarodnom planu nema ništa. I uvijek se, brate, na pogrešnog i na pogrešnu tipuje. Svega je bilo u ovih dvadeset godina, žalosna je i puna srama i nelagode, povijest hrvatske suvremene kulture. U jednom su trenutku tako počeli komšinicama i komšijama i domovnice nuditi i dijeliti, ne bi li se pohrvatilo njihovo djelo. I u svemu tome učinjena je još jedna ozbiljna pogreška: čeznulo se na silu, pripovijedalo se u grču, slike su niz filmsko platno tekle u ritmu teških opstipacijskih tegoba, a na taj se način, dragi moji, priča ne može ispričati.

Tanoviću, pak, nije pomoglo, nakon što su prezreli njegova Oscara, ni to što je snimio “Cirkus Columbiju”, jedan po mnogo čemu hrvatski film, inspiriran knjigom jednog od najboljih hrvatskih pisaca.

Danis Tanović sa Srebrnim medvjedom 2013. godine za film 'Epizoda u životu berača željeza' | Author: RONNY HARTMANN/DPA/PIXSELL RONNY HARTMANN/DPA/PIXSELL

Taj film je ovdje možda i najgore prošao. Ali njega nije bilo briga. Po prirodi pun samopouzdanja, s karakterom tipa koji će se lako obogatiti i nakon što bankrotira, u ovih je dvadeset godina nanizao produkcijski, ali i kreativno najneobičniji filmski opus u našim povijestima. Snimao je za bogate i za siromašne, za novce europske i novce indijske, a onda i za bjelosvjetske televizijske kuće, filmove luksuzne i umivene, pametne, intelektualne i zabavne, filmove okupljene oko društvenih pitanja i oko suvremenosti. Svi Tanovićevi filmovi, ako nešto nisam previdio, tiču se najbliže suvremenosti. A kad ne bi bilo novca, a za Tanovića ga je znalo ne biti jer on je, rekli smo to u našoj bajci, od one lijepe, ali ničije sestrice, on je snimao filmove bez novca. Dva su takva filma u njegovoj filmografiji: “Epizoda u životu berača željeza” i ovaj koji smo neki dan gledali, a koji igra po regionalnim kinima, “Deset u pola”. Iako najjeftiniji u Tanovićevu opusu, ovo su i dva međusobno najrazličitija filma u njemu. O “Beračima željeza” se već mnogo pisalo i govorilo, i skupo je, po najsmrdljivijim novinskim rubrikama, gdje su mu čupali utrobu i optuživali ga za smrt glavnog junaka, Tanović platio i taj film. O “Deset u pola”, čini se, da ne znamo što bismo rekli. Taj vedri film, nošen jednostavnim emocijama i pričom koja je u toj mjeri stilizirana da nema nikakve veze sa stvarnošću, snimljen u Sarajevu lijepom kao s razglednica, ustvari jedna je bolivudska bajčica, predstavljena na bosanski i južnoslavenski način. U središtu bajke je, naravno, kliše nad klišeima: sarajevski ćevapi. Zašto bi netko došao u Sarajevo, ako neće na ćevape, i zašto bi ikad itko išta o Sarajevu ispripovijedao, ako ne bi bilo o ćevapima? Iza te priče, naravno, postoji i sjećanje na rat. Ali ni to sjećanje u ovom filmu nije pravo. Ono je, također, provučeno kroz onu mašinu koja stvarnost samelje u bajku, pa još tako sitno da u toj bajci ništa više nije kao u stvarnosti. Ratni komandant u Tanovićevu je filmu danas konobar, a ratna su djeca otišla u inozemstvo na škole, odakle se sad vraćaju kući, jer ih tu čeka njihova ljubav. I dilema je: ići u neke europe i njemačke, ili ostati tu? Ali u toj dilemi nema mraka. Ona je bajkovita i strašna, ali je izgledno da će na kraju izdobriti.

 | Author: PROMO PROMO

Mora postojati nešto što bajku drži privezanu uz stvarnost, da ne sune u nebo od viška toplog zraka, i da se ne pretvori u priču s kojom će gledatelj izgubiti identifikaciju. U ovoj priči veza sa stvarnošću lice je, a onda i sam lik glumca Izudina Bajrovića. On kao da je jedini došao iz onoga stvarnog Sarajeva i našao se u ovoj bajci, među likovima stvarnijima od života. Njegov prijatelj i suparnik pri izboru najboljih ćevapa u gradu, Branko Đurić Đuro, lik je iz bajke. Inače, zgodno je kako se o dvadesetogodišnjici “Ničije zemlje” zaokružuje Tanovićeva životna i profesionalna epopeja s Đurom: u prvom filmu kao da ga je istrgnuo iz života, Đuro je nastupio s energijom naturščika, dok je u ovom filmu Đuro lik poput Petra Pana, niđe veze sa životom! I to je divan i vrlo širok stilsko-kreativni krug. To je nešto što nas se, kao gledatelja, duboko tiče, i što nas fascinira. Najdojmljiviji u toj bajci je, međutim, u ulozi pekača ćevapa, Almir Palata, zvani Prle, o kojemu bismo, pišući o vlastitim životima, te o Sarajevu s kraja osamdesetih, te iz rata i poraća, mogli napisati roman, i snimiti dokumentarni film. Prle je važan čovjek u našim onodobnim i tamošnjim životima, ali Prle, navodno, nije glumac. Kažem, navodno, jer ga je Tanović čarobnim štapićem pretvorio u glumačkog monstruma. (Čarobni štapić spominjemo jer dobro zvuči… A nema tu nikakvog štapića, sve je to talent. I sve je to iskustvo.) Nigdje, ni u jedan svoj film, Danis Tanović nije upisao toliko osobnih, internih, lokalnih i intimnih šifri kao u “Deset u pola”. Ovo je bolivudsko-sarajevska komedija s elementima melodrame, bajka s elementima igre semantičke detekcije. Film je sniman u najgora vremena epidemije - prije snimanja ekipa se potrpala u nekoliko automobila i kombija, pa su išli u Srbiju na vakcinaciju - a u snimanju su sudjelovali, pa se ispred kamera pojavljuju, brojni ljudi iz Tanovićeva sarajevskog života, ali i ljudi iz sarajevske kulturno-identitetske, mahom prijeratne povijesti. Tu su, naravno, Brega i Loša, tu je, naravno, Bojan Hadžihalilović, tu su Elvis i Halid, tu je i neki svijet meni važan i drag, čija vam imena ne znače mnogo, ali čije bi vam priče mogle biti važne. Ja sad, međutim, nemam vremena da vam ih pričam. I tu je fotograf Damir Šagolj, u ulozi direktora fotografije, to jest snimatelja filma “Deset u pola”. (Je li koga briga što Šagolj nije filmski snimatelj sa školom za filmske snimatelje? Bezbeli da ne bi trebalo biti!)

 | Author: PROMO PROMO

”Deset u pola” vrlo je duhovit film. Ako vam je do smijeha i do takozvanog bosanskog humora, bujrum, izvolite u kino, lijepo ćete se provesti. Ako vam je do ćevapa, također ćete se lijepo provesti. Netko me od ekipe - zajebavajući se na moj račun - na premijeri poslije filma upitao: “Reci mi, je li tebi išta ovdje bilo smiješno?”ž. I jest, mnogo toga mi je, i to na najčistiji i najplemenitiji način bilo smiješno. Danis Tanović je od muke, opterećen tim strašnim viškom stvarnosti, koji je za nekoga tko i sad živi u Sarajevu vjerojatno neizdrživ, snimio divan i paperjast eskapistički film. Njegova neusporediva veličina u ovdašnjim kinematografijama tiče se činjenice da su eskapistički filmovi u vremena opterećena društvenom depresijom, nervozom, histerijom, apsolutni privilegij i monopol vrlo bogatih društava i kultura. Filmska bajka ozbiljan je, premda perverzan, oblik autorefleksije jedne kulture. U njezinu se eskapizmu ogledamo kao u iskrivljenom ogledalu. Danis Tanović tako je bogat da je bosanskohercegovačku i sarajevsku, a onda i južnoslavensku, to jest jugoslavensku kulturu častio ovakvim filmom. Vrlo skupim, a snimljenim za nikakve pare. Da sam na mjestu onih koji su nekad stavljali naslove ili onih koji po našim novinama pišu o Tanovićevim filmovima, na ovom filmu bih mu više zavidio nego na onom Oscaru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.